Prije dvije i po godine Stiven Grejem je pozvao dramskog pisca Džeka Tornija da ga pita da li je zainteresovan da napiše seriju o zločinu nožem. Želio je da govori o nasilju mladića prema ženama i imao je dva uslova: želio je da to uradi u nizu pojedinačnih kadrova i nije želio da krivi roditelje.
Tako je nastala serija Adolescence, jedna od najboljih Netfliksovih serija u posljednjih nekoliko godina.
Ta serija je mnogo više od kriminalističke priče, prvenstveno zato što duboko analizira okolnosti koje oblikuju današnju omladinu. Upravo zato ne istražuje da li je trinaestogodišnji Džejmi Miler (Oven Patrik Kuper) ubio svoju školsku drugaricu, već kako se jedna obična porodica nosi sa nezamislivom tragedijom koja im zauvijek mijenja život, piše zadovoljna.hr.
Serija majstorski prikazuje kako kultura nasilja oblikuje sudbine mladih ljudi, a napisana je tako da tjera gledaoca da se suoči s nelagodom i postavi prava pitanja.
A pitanja je zaista mnogo – o toksičnoj muškosti, porodici, (dis)funkcionalnosti, očinstvu, internetu, vršnjačkom nasilju, životu nakon tragedije…
Profesor Ante Bagarić o seriji Adolescence
Na neka od tih pitanja pokušao je da odgovori profesor Ante Bagarić iz Klinike za psihijatriju Vrapče u objavi na svom Fejsbuk profilu.
Njegov status prenosimo u cjelosti.
„Odmah na početku je jasno o čemu se radi. Trinaestogodišnji dječak je nožem ubio djevojčicu iz iste škole. Serija se sve vrijeme fokusira na ubicu i porodicu ubice. I dok većina sličnih filmova nakon ovakvog uvoda obično nastavlja da priča o raznim oblicima disfunkcionalnosti i poremećaja u porodici, u ovoj seriji reditelj je otišao u potpuno suprotnom pravcu.
A šta ako su bili funkcionalni? Da li je stvarno moguće da se nešto ovako desi u ‘normalnim’ porodicama? Šta znači dobra, normalna, uspješna porodica?
Jedan primjer mi je posebno ostao urezan u pamćenje. Otac (briljantni Stiven Grejem) pokušava da sina uključi u što više vannastavnih aktivnosti, pa tako dođu i do fudbala. Sin loše igra, pa ga stavljaju na gol. Ali ni kao golman nije dobar i drugi roditelji mu se smiju (koncept projektivne identifikacije u grupi – žrtveni jarac).
Očekivano, i sin i otac osjećaju veliki sram u toj situaciji. Ali obojica biraju katastrofalna emocionalna rješenja (jasno je da su njihovi izbori pretežno nesvjesni). Sin lakše podnosi smijanje saigrača i roditelja, ali shvata da je ocu jako teško, pa prekida bilo kakvu komunikaciju s njim (‘nisam mogao, smio, htio da ga pogledam’).
Otac takođe lakše podnosi smijeh drugih roditelja, ali vidi koliko je sinu teško i izbjegava emocionalni kontakt (‘krio sam pogled od njega’). U stvari, obojica biraju isti, vrlo destruktivni emocionalni mehanizam.
Trude se da daju sve od sebe jedno za drugo, ali ne prepoznaju stvarne potrebe onog drugog. U takvim situacijama obično se brzo traže rješenja (promjena trenera, ekipe, sporta…), ali odnos postaje sve gori.
Na jednom nivou funkcionalnost porodice raste (povećava se briga), ali disfunkcionalnost raste još više (razumiju se sve manje). A onda, jednog jutra, policija upada u kuću (lažna funkcionalnost puca) i odvodi sina (disfunkcionalnost postaje očigledna).
Da li tu priča staje? Naravno da ne. Reditelj sjajno prikazuje odnos komšija i prijatelja prema porodici i načine na koje se njihova patnja nastavlja i prenosi na nove generacije (ćerku)“, napisao je profesor Bagarić na svom Fejsbuk profilu, odgovarajući na neka od pitanja.
Incel kultura
Još jedno važno pitanje koje je isplivalo otkako je serija došla u centar pažnje jeste pitanje incel kulture.
Ključni trenutak u seriji je kada detektiv Baskomb otkriva da je žrtva, Kejti, poslala Džejmiju niz poruka i emotikona kojima ga optužuje da je incel – što sugeriše da nikada neće biti poželjan ženama.
Taj čin javnog poniženja, dodatno pojačan kulturom društvenih mreža, postaje jedan od mogućih okidača za njegov postupak. Ta etiketa je posebno snažno djelovala na njega zbog vjere u lažnu statistiku da 80% žena privlači samo 20% muškaraca – jednu od klasičnih incel teorija.
Ko su inceli?
Incel kultura, skraćeno od involuntary celibate (nevoljni celibat), odnosi se na zajednicu muškaraca koji se smatraju nesposobnim za romantične ili seksualne odnose sa ženama.
Ono što je počelo kao prostor za dijeljenje frustracija, s vremenom se pretvorilo u mizogini pokret ispunjen nasilnom retorikom, a u nekim slučajevima i stvarnim napadima.
Većina pripadnika incel zajednice osjeća se društveno izolovano, nesigurno i ljutito zbog svog neuspjeha u ostvarivanju emotivnih veza. Umjesto da potraže konstruktivne načine da poboljšaju svoj život, okreću se onlajn forumima i zajednicama koje ih uvjeravaju da problem nije u njima, već u ženama i društvu. Tokom godina, incel ideologija se proširila i postala radikalizovana, promovišući narative u kojima su žene isključivi krivci za njihove neuspjehe.
Nažalost, incel kultura nije ostala samo u digitalnom svijetu. Više napada širom svijeta povezano je sa osobama koje su se identifikovale kao inceli ili bile inspirisane tom ideologijom. Na primjer, Eliot Rodžer je 2014. godine u Kaliforniji ubio šest osoba i ranio četrnaest, a iza sebe ostavio manifest pun mržnje prema ženama. U Engleskoj je 2021. godine Džejk Dejvison ubio pet osoba, uključujući i svoju majku, dok je na društvenim mrežama otvoreno podržavao incel kulturu.
Adolescence pokazuje kako incel ideologija nije rezervisana samo za odrasle muškarce na mračnim forumima interneta, već se širi i među tinejdžerima koji tek počinju da formiraju svoj identitet i odnose s drugima.
Džejmijeva nesigurnost i osjećaj odbačenosti odražavaju opasnu dinamiku u kojoj mladići, umjesto da nauče kako zdravo da komuniciraju i nose se sa emocijama, posežu za destruktivnim idejama koje ih mogu odvesti u nasilje i smrt.
Bonus video:
