Uprkos objektivnim rezultatima, priznanjima i godinama iskustva, mnogi ljudi i dalje imaju osjećaj da "ne pripadaju" mjestu na kojem se nalaze. Taj unutrašnji raskorak između stvarnih postignuća i ličnog doživljaja vlastite kompetencije poznat je kao imposter sindrom.
Iako nije klinička dijagnoza, pojam je široko prihvaćen u psihologiji i poslovnoj praksi i opisuje obrazac razmišljanja u kojem osoba vjeruje da je njen uspjeh posljedica sreće, slučajnosti ili spoljašnjih okolnosti, a ne sopstvenih sposobnosti.
Kako se manifestuje
Imposter sindrom se ne pojavljuje na isti način kod svih, ali se često prepoznaje kroz nekoliko tipičnih obrazaca:
- stalni strah da će "biti otkriveno" da osoba nije dovoljno kompetentna
- umanjivanje vlastitih postignuća
- pripisivanje uspjeha sreći ili timu, a ne ličnom radu
- osjećaj da se znanje i vještine „glume“, uprkos dokazima o suprotnom
Ovaj obrazac može postojati i kod izrazito uspješnih ljudi – lidera, stručnjaka, umjetnika ili studenata sa visokim rezultatima.
Ko je najčešće pogođen
Iako se može javiti kod bilo koga, istraživanja i klinička praksa pokazuju da se često javlja kod:
- osoba sa visokim ličnim standardima
- ljudi u kompetitivnim okruženjima
- onih koji su prvi u porodici ili sredini dostigli određeni nivo obrazovanja ili uspjeha
- žena u profesionalnim sredinama u kojima su u manjini
- mladih profesionalaca koji tek ulaze u karijere sa visokim očekivanjima
Zašto nastaje
Uzroci su najčešće kombinacija ličnih obrazaca i okruženja. Perfekcionizam, stalno poređenje sa drugima i visoka očekivanja mogu pojačati unutrašnji osjećaj nesigurnosti.
Dodatno, savremeni digitalni prostor i društvene mreže često stvaraju iskrivljenu sliku tuđih života i uspjeha, što može pojačati osjećaj da su drugi "sigurniji" i "sposobniji".
Posljedice u profesionalnom životu
Iako ne mora imati ozbiljne posljedice u kliničkom smislu, imposter sindrom može uticati na:
- smanjeno samopouzdanje u donošenju odluka
- izbjegavanje novih izazova ili odgovornosti
- prekomjerni rad kako bi se „nadoknadila“ percipirana nesigurnost
- hronični stres i osjećaj pritiska
U organizacijama, to može značiti da pojedinci ne koriste puni potencijal, iako ga objektivno imaju.
Važan paradoks
Jedna od karakteristika imposter sindroma jeste da se javlja upravo kod kompetentnih ljudi. Oni koji ga osjećaju često imaju stvarne reference i rezultate, ali ih ne internalizuju kao dokaz vlastite vrijednosti.
U tom smislu, osjećaj "nedovoljnosti" nije dokaz nedostatka sposobnosti, već često nesrazmjera između unutrašnje percepcije i spoljašnje realnosti.
Imposter sindrom (sindrom uljeza ili varalice) prve su definisale i imenovale psihološkinje Pauline Clance i Suzanne Imes 1978. godine.
Clance i Imes su ovaj fenomen prepoznale kroz zapažanja među uspješnim ženama i objavile rad koji opisuje unutrašnju nesigurnost uprkos objektivnim postignućima.
Definisale su sindorm kao psihološki obrazac u kojem osoba sumnja u svoje vještine, znanje i postignuća, uz stalni strah da će biti razotkrivena kao "prevarant".
Uprkos dokazima o sopstvenoj kompetentnosti, osobe sa imposter sindromom svoje uspjehe pripisuju sreći, dobrom tajmingu ili grešci drugih.
Iako su u početku smatrale da se ovaj fenomen odnosi samo na žene, kasnija istraživanja su pokazala da imposter sindrom podjednako pogađa i muškarce i žene.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
