Trauma se obično doživljava kao nešto što čovjek nosi sa sobom cijelog života, nešto sa čim uči da živi, što pokušava da prevaziđe i ublaži posljedice.
Rijetko se razmatra kao nešto što bi moglo da bude spriječeno prije nego što ostavi trajne posljedice po zdravlje. Upravo to željela je da ispita grupa istraživača iz Minhena i Stokholma.
Eksperiment na miševima
Eksperiment je vršen na miševima i započeo tako što su mladuncima otežali prve dane života: njihovim majkama su dali znatno manje materijala za pravljenje gnijezda nego inače. To je bilo dovoljno da se majke uznemire, a prvi dani života mladunaca budu nepredvidivi.
Miševi koji su odrasli u takvim uslovima izgledali su potpuno zdravo. Nijesu pokazivali očigledne znake bolesti niti bilo kakve vidljive poremećaje.
Međutim, kada su istraživači kasnije formirali grupe i posmatrali njihovo ponašanje, uočili su obrazac: ti miševi su se redovno nalazili na dnu društvene hijerarhije. To se ponavljalo i u adolescenciji i u odraslom dobu.
Teško djetinjstvo nije ostavilo vidljive tragove, ali je očigledno odredilo njihov društveni položaj tokom čitavog života.
Međutim, kod miševa kojima su dali lijek, taj obrazac se nije pojavio.
Studiju, objavljenu u junu, zajednički su vodili Matijas Šmit sa Instituta Maks Plank za psihijatriju u Minhenu i Huan Pablo Lopes sa Karolinskog instituta u Stokholmu.
Ključan je kortizol
Ključnu ulogu u ovom procesu ima kortizol, glavni hormon stresa u organizmu. Kada se dogodi nešto stresno, tijelo oslobađa velike količine kortizola. To je normalna i zaštitna reakcija.
Jednako je važno i ono što se događa poslije toga: organizam mora da registruje da je opasnost prošla i da smanji odgovor na stres. To se odvija preko receptora za kortizol, djelova ćelija koji prepoznaju hormon i šalju signal da se organizam „smiri“.
Protein FKBP51 reguliše osjetljivost tih receptora. Istraživanje ukazuje da nepovoljna iskustva u ranom djetinjstvu dovode do prekomjerne proizvodnje tog proteina. Zbog toga receptori postaju manje osjetljivi, signal za prekid stresnog odgovora slabi, a organizam ostaje u stanju pojačane pripravnosti mnogo duže nego što bi trebalo.
Prema Šmitovim riječima, čovjek to ne može direktno da osjeti.
„Odgovor organizma putem kortizola ne osjećate“, kaže on. „Možete misliti da ste veoma otporni na stres, a vaše tijelo i dalje proizvodi velike količine kortizola, a da toga nijeste svjesni.“
Kakav je to lijek koji blokira posljedice teškog djetinjstva?
Istraživači su koristili jedinjenje SAFit2, koje blokira djelovanje proteina FKBP51. Kada je davano majkama tokom stresnog perioda, ono je preko mlijeka dospijevalo do mladunaca.
Kasnije su se ti miševi u svojim društvenim grupama ponašali isto kao i životinje koje nikada nijesu bile izložene nepovoljnim uslovima. Društvene posljedice teškog početka života bile su praktično izbrisane.
Efekat nije bio vidljiv samo u ponašanju već i u mozgu.
Istraživači su analizirali aktivnost gena u šest regiona mozga povezanih sa stresom i ustanovili da su rana negativna iskustva ostavila dubok trag. Lijek je u velikoj mjeri poništio te promjene, posebno u medijalnom prefrontalnom korteksu i nucleus accumbensu, oblastima koje učestvuju u regulaciji emocija i osjećaja nagrade.
Može li trauma iz djetinjstva retroaktivno da se poništi?
Na osnovu ove studije, odgovor glasi: ne.
U eksperimentu iz Minhena SAFit2 je primjenjivan tokom samog traumatičnog perioda, a ne kasnije. Istraživanje pokazuje mogućnost prevencije, a ne popravljanja već nastale štete.
Neka druga istraživanja pokazala su određene efekte kod odraslih životinja, ali nije dokazano da lijek može potpuno da poništi već formiranu traumu.
Pored toga, prevencija je moguća samo ako se unaprijed zna ko je izložen riziku, a na to pitanje ova studija ne daje odgovor.
Da li bi lijek mogao da djeluje i kod ljudi?
Za takav zaključak još je prerano. Istraživanje je sprovedeno samo na mužjacima miševa i njihovih majki, pa nije poznato da li bi rezultati bili isti kod ženki.
Takođe, SAFit2 je za sada isključivo eksperimentalno jedinjenje. Pokazalo se efikasnim kod životinja, ali još nije razvijeno niti provjereno za primjenu kod ljudi.
Ipak, Šmit smatra da postoji realna mogućnost kliničke primjene tokom naredne decenije, jer su mehanizmi stresa kod životinja i ljudi „veoma, veoma slični“.
Kako se trauma danas liječi i zašto terapije ne djeluju kod svih?
Sadašnji tretmani poremećaja povezanih sa stresom, uključujući posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) i depresiju povezanu sa traumom, uglavnom se oslanjaju na antidepresive iz grupe SSRI. Ti lijekovi djeluju na serotoninske puteve u mozgu. Kod mnogih pacijenata daju dobre rezultate, ali njihov mehanizam djelovanja nije u potpunosti razjašnjen, a značajan broj oboljelih uopšte ne reaguje na terapiju.
Za razliku od toga, ciljano djelovanje na FKBP51 moglo bi da omogući liječenje samog uzroka problema.
„Ne bismo liječili samo simptome, već i uzrok poremećaja tako što bismo direktno djelovali na mehanizam stresa“, kaže Šmit.
Takvi lijekovi ne postoje na tržištu. Dugoročno, on zamišlja precizniji pristup: identifikaciju ljudi koji su genetski posebno osjetljivi na stres i kod kojih je nivo FKBP51 već povišen, kako bi upravo oni dobijali terapiju nakon teških traumatičnih događaja.
S druge strane, postoje ljudi koji zbog genetike ili životnog iskustva pokazuju izuzetnu otpornost čak i u ekstremnim situacijama i kojima lijekovi možda uopšte ne bi bili potrebni.
Koji su znaci neriješene traume?
Šmit naglašava da je trauma veoma individualna, kako psihološki tako i fiziološki. Po njegovom mišljenju, važnije je trajanje reakcije nego njen intenzitet.
Snažna reakcija na stres neposredno nakon saobraćajne nesreće ili nasilnog događaja smatra se normalnom. Tijelo tada radi ono za šta je predviđeno.
Problem nastaje kada takva reakcija traje nedjeljama ili mjesecima. Ako osoba ni poslije mjesec dana ne može bez straha da pređe ulicu ili ni nakon šest nedjelja ne uspijeva normalno da spava, to može biti znak da stresni odgovor ne jenjava. U tom slučaju preporučljivo je obratiti se ljekaru. Za sada to ostaje jedini praktičan savjet.
Lijek opisan u studiji, ako jednog dana bude razvijen za ljude, prema sadašnjim saznanjima morao bi da bude primijenjen prije nego što trauma ostavi trajne posljedice, a ne nakon toga.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
