Ministre Ćulafiću, Crna Gora je pred važnim zadatkom zatvaranja Poglavlja 27 do 2026. godine. Koliko je to, zapravo, realno iz današnje perspektive – i šta to znači za zemlju?
To je izazov bez dileme, ali ako postoji poglavlje koje mora da postane stvarna politika, a ne samo evropska formalnost, to je Poglavlje 27. I upravo zbog toga ja ga ne posmatram kao birokratski zadatak koji moramo da ispunimo da bismo zadovoljili Brisel. Ovo je poglavlje koje nas najviše testira kao društvo, koliko zaista vjerujemo u ono što smo sami sebi zapisali u Ustav: da smo ekološka država.
Zatvaranje Poglavlja 27 neće biti moguće samo donošenjem zakona, to je, da tako kažem, lakši dio posla. Teži dio je njihova implementacija. To znači: čistije rijeke, pravilno odlaganje otpada, zaštićena područja koja nijesu samo crtana na papiru, nego imaju ljude koji ih čuvaju, stručnjake, upravljače, monitoring. Dakle, život. E to znači zatvaranje Poglavlja 27.
U ovom trenutku 25 institucija je direktno uključeno u proces zatvaranja Poglavlja 27.
Međutim, tu nijesu samo institucije, već i lokalne samouprave, komunalna preduzeća, nevladin sektor, građani... To nam jasno govori da se radi o horizontalnom poglavlju koje zahtijeva koordinaciju na svim nivoima - administrativnom, tehničkom, političkom i lokalnom. Nije dovoljno da Ministarstvo ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera samo „vuče stvari“, jer svi moramo da idemo istim smjerom, govorimo istim jezikom odgovornosti i radimo odgovorno.
Da li je realno da to završimo do 2026? Ako nastavimo ovim tempom i ostanemo sinhronizovani sa svim institucijama i partnerima – jeste. Imamo plan, imamo sredstva iz IPA fondova, imamo podršku Evropske unije. Ali ono što sada mora da bude najvažnije jeste politička volja i tehnička sposobnost, da u realnosti sprovedemo ono što smo na papiru uskladili.
Koliko se, po Vašem mišljenju, u Crnoj Gori mijenja odnos građana prema životnoj sredini? U zemlji koja je Ustavom definisana kao ekološka, očekivanja su velika, ali koliko to zapravo prati realnost na terenu?
Iskreno, osjeća se promjena. I to je, možda, najveći razlog zbog kojeg sam optimista. Ne kažem da smo kao društvo u potpunosti sazreli po pitanju odnosa prema prirodi, i dalje se borimo s problemima koji su duboko ukorijenjeni, kao što su neadekvatno odlaganje otpada, neplanska sječa šuma ili nemar prema rijekama. Ali, ono što se mijenja jeste svijest, naročito kod mlađih generacija, ali i šire.
Činjenica je da je Crna Gora Ustavom definisana kao ekološka država, i to je bila i ostala snažna vizija. Ali ta definicija mora da zaživi u svakodnevici, da ne ostane samo deklarativna. Ja to gledam kroz konkretne situacije, kada građani zovu da prijave ilegalno odlagalište, kada učenici pokrenu inicijativu za sadnju drveća, kada mjesne zajednice same predlože ekološke projekte. To su stvari koje ne biste mogli da zamislite prije desetak godina. Danas su sve češće.
Mi, kao Ministarstvo, nastojimo da osnažimo taj iskorak kroz podršku lokalnim inicijativama, kroz projekte koje finansiramo iz fondova i edukaciju. Izradili smo i „Mali rječnik ekologije i zaštite životne sredine“ upravo s idejom da se jezik prirode približi djeci, roditeljima, učiteljima. Jer promjena kreće iz razumijevanja.
Naravno, mnogo toga još mora da se uradi. Ima još dosta pasivnosti, ima i navika koje teško mijenjamo. Ali ljudi više ne ćute. To je ključ. Danas se o ekološkim problemima priča javno, reaguje se, pritisak dolazi i „odozdo“, iz zajednica, i za mene je to dokaz da nijesmo ostali na deklaraciji o ekološkoj državi, već se pomjeramo ka stvarnoj praksi.
Crna Gora danas štiti nešto više od 13% kopna. Kako izgleda plan da dođemo do 30% do 2030? I da li je brojka dovoljna sama po sebi?
Brojke znače nešto samo ako iza njih stoji život. Dakle, možemo mi i 40% da proglasimo, ali ako su to samo oblasti „na papiru“, gdje se i dalje gradi, gdje nema upravljača, kontrole, plana, onda je to obmana. Zato naš pristup nije da „trčimo za procentima“, nego da podižemo kvalitet zaštite. Konkretno, u toku su procedure za proglašenje zaštićenih područja: Gornji tok rijeke Ćehotine (Pljevlja), Veliki gradski park (Pljevlja), Rijeka Ćehotina (Bijelo Polje), Kapetanovo i Brnjičko jezero (Kolašin), park Dulovina (Kolašin), Kraljev zabran (Nikšić).
Dodatno, u saradnji sa nekoliko opština, Ministarstvo vodi proces revizije za već postojeća područja koja su proglašena 1968. godine, i koja su trenutno parkovi na papiru. Među 37 područja za koje je pokrenut proces revizije, jedno je prošireno na more čime bi Crna Gora dobila šesto morsko zaštićeno područje (Ratac sa Žukotrlicom – Bar).
Ministarstvu nije samo fokus na povećanju procenta područja pod zaštitom, već i na omogućavanju efektivnog upravljanja postojećim zaštićenim područjima. U cilju što bolje pripreme efektivnog upravljanja zaštićenim područjima, ali i buduće ekološke mreže, ovo Ministarstvo unapređuje postojeća zakonska rješenja (Zakon o zaštiti prirode, Zakon o nacionalnim parkovima). Takođe, kroz implementaciju projekata GEF 7 „Integrisanje biodiverziteta u sektorske politike i prakse i jačanje zaštite ključnih tačaka biodiverziteta u Crnoj Gori“ doprinosimo jačanju kapaciteta upravljača kroz donošenje smjernica za izradu ključnih dokumenata za zaštićena područja (studije zaštite, planovi upravljanja i program upravljanja) i nabavku opreme.
Kroz ovaj projekat uspostavili smo Koordinaciono tijelo za unapređivanje upravljanja zaštićenim područjima, odnosno - platformu za razmjenu znanja i iskustava upravljača, za međusobnu podršku i što je najvažnije – za usaglašeno djelovanje u zaštiti prirode.
U domenu klimatskih promjena, Crna Gora se obavezala da do 2030. smanji emisije gasova staklene bašte za 55%. Kako ćete to postići u zemlji koja se još suočava s osnovnom infrastrukturom?
To jeste izazov, ali moram reći da je upravo to bio razlog zašto smo postavili ambiciozan NDC – da nam on bude i unutrašnja obaveza i međunarodni orijentir. Jer ako čekamo da sve bude idealno, nikad nećemo ništa ozbiljno učiniti. Kako planiramo to da ostvarimo? Prvo, kroz novu Strategiju niskokarbonskog razvoja, koju radimo sa Svjetskom bankom. Ona neće biti samo spisak mjera, biće realan, vremenski strukturisan plan za dekarbonizaciju. Drugo, tu su zakonski alati. Novi Zakon o klimatskim promjenama, Plan adaptacije do 2035, kao i već usvojeni nacionalni izvještaji. I najvažnije, finansijska sredstva. Samo iz IPA III fonda imamo 48,5 miliona eura za ovu oblast. Dakle, nećemo čekati, nego već sada djelujemo. Jer priroda ne pregovara. Ona reaguje na ono što radimo ili ne radimo.
Jedna od najvećih boljki Crne Gore godinama su bile deponije. Imate li konkretne rezultate i plan za „nultu deponiju“?
Da, i to je vjerovatno najvidljiviji segment našeg rada. Ljudi ne žele da slušaju samo o strategijama – žele da vide konkretne korake. I mi ih imamo. Naša vizija jeste „nulta deponija“ do 2030. godine, i to nije fraza, već konkretno definisana u Predlogu državnog plana upravljanja otpadom za period 2025–2029. Taj plan je napravljen u skladu sa EU direktivama, i njime se predviđa zatvaranje svih postojećih deponija, sanacija neuređenih odlagališta i razvoj regionalnih centara za upravljanje otpadom.
U Nikšiću se već radi na pilot-projektu takvog centra, uz podršku Svjetske banke. Pored toga, lokalne samouprave su obavezane da do 2026. saniraju najmanje 50% neuređenih odlagališta na svojoj teritoriji. Znam da to djeluje ambiciozno, jer pričamo o skoro 300 takvih lokacija. Ali uz pomoć Eko-fonda, i uz jasan monitoring, mi već imamo temelje – sad radimo na sistemu koji će biti održiv.
Koliko LIFE program i IPA III sredstva mogu doprinijeti održivom razvoju Crne Gore? Da li građani mogu osjetiti konkretne koristi od tih fondova?
Apsolutno mogu. I LIFE program i IPA III su instrumenti koji nam omogućavaju da ono što planiramo, sprovedemo. Oni su direktna veza između ideje održivog razvoja i konkretne promjene na terenu. I ne govorimo ovdje samo o „papirima“ ili projektima koji traju dok traje finansiranje. Govorimo o sistemskim rješenjima: od zaštićenih područja, preko deponija, do energetske efikasnosti i klimatskih mjera.
LIFE program, kao vodeći mehanizam Evropske unije za životnu sredinu i klimatske akcije, daje Crnoj Gori mogućnost da finansira projekte koji imaju stvaran uticaj. Tu su, recimo, projekti koji se bave očuvanjem rijetkih vrsta, revitalizacijom močvara i planinskih ekosistema, unapređenjem kvaliteta vazduha, uspostavljanjem sistema za monitoring biodiverziteta. Takođe, LIFE projekti podstiču saradnju sa lokalnim zajednicama i obrazovnim ustanovama – jer edukacija i podizanje svijesti su osnova svega.
S druge strane, IPA III nam je, da budem potpuno direktan, otvorio vrata da značajno unaprijedimo osnovnu infrastrukturu u oblasti životne sredine. Od 80 miliona eura koji su Crnoj Gori stavljeni na raspolaganje, čak 48,5 miliona je namijenjeno za životnu sredinu i klimatske promjene. To su sredstva za upravljanje otpadom, za zaštitu voda, za prirodna staništa, i ta sredstva nisu simbolična, već transformativna.
Građani će te promjene osjetiti, kroz čistije gradove, bolje uređene rijeke, zaštićene prirodne resurse koji postaju i nova razvojna šansa. Projekti koji se finansiraju iz ova dva izvora imaju jasnu obavezu: da budu održivi i da ostave trag. Nema više prostora za projekte „reda radi“ – sada se traži stvarna korist. I to je najbolji mogući put.
U tom smislu, i LIFE i IPA III nisu samo evropski alati, oni su naši partneri u građenju moderne, odgovorne i ekološki osviješćene Crne Gore.
Spomenuli ste edukaciju više puta. Da li mislite da je ona ključna karika bez koje sve druge politike ostaju - samo politika?
Apsolutno. Sve što radimo danas, svi zakoni, sve strategije, imaće smisla samo ako nova generacija to osjeća kao svoje. Zato toliko insistiramo na obrazovanju i podizanju svijesti. „Mali rječnik ekologije“ koji smo izradili povodom Svjetskog dana zaštite životne sredine možda izgleda jednostavno, ali on ima jednu važnu poruku: želimo da djeca nauče jezik prirode. Da im ekosistem ne bude apstraktan pojam, nego nešto što razumiju i osjećaju.
Moramo uvijek da imamo na umu da suštinska promjena dolazi odozgo. Kada djeca pitaju roditelje zašto bacamo plastiku u rijeku ili kada građani traže da njihovo mjesto postane zaštićeno područje - svi shvatamo da zaštita prirode nije posao jednog ministarstva, nego zajednički zadatak.
Šta biste, kao ministar ekologije i kao građanin ove države, poručili građanima Crne Gore?
Prvo bih rekao – hvala. Jer mnoge promjene koje danas vidimo ne dolaze iz kancelarija, nego sa terena. Od građana koji brane rijeke, prijavljuju zagađenje, sade drveće, uče djecu da vole prirodu.
Kao ministar, poručujem da radimo za budućnost, ali kroz konkretne, mjerljive stvari. Svaki zakon, svaka inspekcija, svaka sanirana deponija ili zaštićeno područje, to je korak naprijed. I ne tražimo savršenstvo, tražimo posvećenost. Biće grešaka, ali neće biti odustajanja.
A kao građanin, dijelim iste brige, iste nedoumice, ali i nade. I zato vas pozivam da budete aktivni, da tražite odgovornost, da učestvujete. Jer ekologija nije luksuz, to je život. I kad štitimo prirodu, mi štitimo sebe.
Zato budimo saveznici, u svakom dvorištu, selu, gradu. Jer Crna Gora to može. I zaslužuje.
(Ministarstvo ekologiije, održivog razvoja i razvoja sjevera)
