Prva generacija studenata master Studija roda na Univerzitetu Crne Gore već je u učionicama, obilježavajući važan trenutak za domaće visoko obrazovanje. Program koji je godinama nedostajao akademskom prostoru sada je realnost - interdisciplinaran, savremen i usmjeren na razumijevanje društvenih struktura koje oblikuju jednakost, moć i javne politike. O tome šta ovaj iskorak znači za Univerzitet i širu zajednicu, ali i o vlastitom iskustvu na raskršću nauke i politike, govori Savjetnica Rektora za strateške politike i održivi razvoj i profesorica na Studijama roda, dr Branka Bošnjak. Kao univerzitetska profesorica, prva potpredsjednica Skupštine Crne Gore i dugogodišnja poslanica, ona je jedna od rijetkih žena koje su duboko vidjele i akademsku sredinu i institucije države iznutra. U razgovoru za Vijesti Magazin - Liderke, Bošnjak otvara teme rodne ravnopravnosti, obrazovanja, političke kulture i odgovornosti novih generacija koje sada ulaze u prostor Studija roda sa ambicijom da mijenjaju društvo znanjem, a ne deklarativnošću.
Akademija i lični profesionalni put
Kako danas gledate na svoj profesionalni put – od akademije, preko rada u Skupštini, do povratka primarno univerzitetskoj karijeri?
Da li je političko iskustvo promijenilo način na koji predajete, istražujete ili posmatrate društvene procese?
U politiku sam ušla kao profesionalno u potpunosti ostvarena osoba, što je u crnogorskom društvenom kontekstu rijetkost. Već sam tada bila materijalno situirana i iza sebe imala izgrađenu karijeru univerzitetskog profesora, stručno usavršavanje na prestižnim univerzitetima – od Univerziteta u Birmingemu, preko Katoličkog univerziteta u Luvenu, jednog od najstarijih u Evropi, do Univerziteta „La Sapienza“ u Rimu i Univerziteta u Ljubljani – kao i brojne naučne radove u visokorangiranim međunarodnim časopisima. Takođe sam imala iskustvo recenzenta u časopisu jednog naučnog instituta iz Kembridža, kao i gotovo deceniju rada kao koordinatorka Američkog savjeta za međunarodno obrazovanje. Sve to predstavljalo je izuzetno bogato iskustvo u oblasti obrazovanja i nauke.
Vođena slobodnim umom i osjećajem intelektualne odgovornosti, nisam mogla da ćutim pred nepravdom i sve očiglednijim društvenim devijacijama koje su Crnu Goru vukle unazad. Željela sam da doprinesem promjenama na bolje i dam svoj doprinos javnom dobru, jer se u politici nalaze poluge društvenih promjena. Nažalost, iako bi politika trebalo da bude jedno od najhumanijih zanimanja – u kojem se znanje i lični integritet stavljaju u službu zajednice – u praksi to često nije slučaj. Kod nas je politika postala „prljava“, lični i partijski interesi dominiraju, a često se čuje i stav da je „u politici sve dozvoljeno“. Na takvu logiku ne pristajem. Politika jeste mjera mogućeg i podrazumijeva kompromise, ali mora postojati jasna granica ispod koje se ne ide, bez obzira na cijenu. Kada imate svoj stav, kada ste principijelni i kada ukazujete na anomalije i u sopstvenim redovima, postajete nepoželjni. To je naročito teško ako ste žena. I pored svega, uspjela sam da ostvarim neke male, ali veoma značajne društvene pomake, na koje sam iskreno ponosna.
Za ono što danas imamo na političkoj sceni, nisam se borila. Zato se često, u šali, sa kolegama pozivam na „detoksikaciju“ od ovakve politike. Ipak, kao i do sada, nastaviću da građanski odgovorno i javno ukazujem na sve pojave i devijacije koje su štetne po naše društvo.
Iskustvo i znanja koja sam stekla baveći se politikom su neprocjenjivi i nimalo se ne kajem što sam „ušla u ring“. Naprotiv, sve to će mi omogućiti da sa studentima mnogo zrelije, kritičkije i sa dubljim razumijevanjem analiziram političke procese, koristeći i konkretne primjere iz prakse. To smatram velikim ličnim i profesionalnim bogatstvom. Univerzitet, uprkos svim društvenim podjelama, vidim kao prostor koji je i dalje u najvećoj mjeri sačuvan od političke kontaminacije. Upravo zato daje nadu. Na Univerzitetu se realizuje mnogo kvalitetnih i vrijednih inicijativa koje, u kakofoniji političkih sukoba, često ne dobiju zasluženu javnu vidljivost.
Rodne studije - Nova etapa crnogorske akademske zajednice
Prva generacija master Studija roda je već počela sa predavanjima. Šta za vas znači činjenica da je ovaj program konačno zaživio?
Šta smatrate najvećom vrijednošću ovog programa za studente, ali i za crnogorsko društvo u cjelini?
Da li vidite spremnost institucija da znanje iz Studija roda prepoznaju kao resurs za unapređenje javnih politika?
Koje predrasude o rodu i dalje dominiraju u akademskom diskursu i kako ih novi program može razbiti?
Šta će biti ključni pokazatelj da je program zaista uspio, a ne ostao samo dobro zamišljen projekat?
Imenovanjem prve žene na čelo Upravnog odbora Univerziteta Crne Gore, uvažene profesorice Rajke Glušice, izuzetno iskusne i rodno senzibilne intelektualke, ponovo je pokrenuta inicijativa za osnivanje master programa Studije roda. Ta ideja nije nova, davno je pokušavala realizovati, sad već pokojna profesorica Mileva Filipović, ali, nažalost, tada nije bilo dovoljno ni razumijevanja ni institucionalnog prostora za realizaciju. Ovoga puta, zahvaljujući visokom kredibilitetu i multidisciplinarnosti tima koji je okupila profesorica Glušica, a koji je radio na akreditaciji programa, kao i snažnoj podršci rektora, profesora Vladimira Božovića, uspjeh nije izostao. Univerzitet Crne Gore je ove akademske godine na Institutu za interdisciplinarne i multidisciplinarne studije upisao prvu generaciju studenata master programa Studija roda – osamnaestoro njih – što predstavlja značajno interesovanje i potvrđuje opravdanost osnivanja ovog programa.
Smatram da je upravo obrazovanje ključ rješavanja mnogih društvenih problema, a naročito razbijanja stereotipa i predrasuda koji su kulturološki duboko ukorijenjeni u našem društvu, posebno kada je riječ o rodnoj ravnopravnosti. Samo ravnopravno društvo, društvo jednakih šansi, može biti istinski razvijeno, održivo i humano. Ovim civilizacijskim iskorakom hvatamo korak sa savremenim svijetom. Uostalom, prema našim pretkinjama, koje su hrabro i odlučno krčile put slobode i ravnopravnosti, imamo dug da i mi u savremenoj Crnoj Gori damo svoj doprinos - naročito danas, kada su mizoginija, seksizam i diskriminacija žena, nažalost, i dalje prisutni u gotovo svim sferama života, a nasilje nad ženama i femicid ozbiljni i učestali problemi. Kao što sam naglasila, ključ tog doprinosa je upravo u obrazovanju, jer ono širi vidike, oslobađa od straha i gradi toleranciju.
Sigurna sam da će kadrovi koji će biti formirani kroz ovaj studijski program značajno doprinijeti kreiranju javnih politika. Ohrabruje nas što već u prvoj generaciji imamo studente koji dolaze iz medija, NVO sektora i državne uprave, te vjerujemo da će upravo oni biti istinski promoteri rodne ravnopravnosti i rušiti barijere koje je još uvijek tradicionalno crnogorsko društvo, okovano patrijarhalnim i plemenskim pravilima, postavilo pred nas. Ne zaboravimo koliko su te stege jake - do nedavno imali smo živu „virdžinu“ na ovim prostorima.
Kada je riječ o Univerzitetu Crne Gore, moram istaći da je u domenu rodne ravnopravnosti ostvaren značajan napredak. Osim ovog istorijskog iskoraka – uvođenja studijskog programa Studija roda –usvojen je i Plan rodne ravnopravnosti 2022–2026. Nedavno je donesen i Pravilnik o zaštiti od diskriminacije po osnovu pola i drugih ličnih svojstava, kao i o zaštiti od seksualnog uznemiravanja i ucjenjivanja, koji se odnosi i na zaposlene i na studente. Postoji i Kancelarija za rodnu ravnopravnost u okviru Centra za ljudska prava na Pravnom fakultetu. Od tri prorektora dvije su žene, i to vrlo moćne i uspješne, profesorice Irena Orović i Sanja Peković. Više ih je od 30% na mjestima dekana, a čine skoro 50% članova Senata, što predstavlja značajan iskorak. Biće uvedena godišnja nagrada za najbolju studentkinju i najbolju mladu naučnicu u STEM oblastima, s ciljem da se ohrabri veće prisustvo žena u nauci, tehnologiji, inženjerstvu i matematici – poljima koja su dugo bila stereotipno vezivana za muške karijere.
I nedavno održani, izuzetno uspješni FUNK festival – jednomjesečni festival umjetnosti, nauke i kulture na Univerzitetu Crne Gore – imao je snažnu rodnu dimenziju. Jedno festivalsko veče bilo je posvećeno položaju žena u filmskoj industriji, prikazane su i pozorišne predstave koje u središte postavljaju ženu, promovisan je i ženski roman, a izdvojio se i neobičan, avangardan projekat – modna revija profesorke ETF-a Milene Đukanović, koja je na jedinstven način spojila tehnologiju, modu i umjetnost.
Još jedna dobra vijest sa Univerziteta je da sam pokrenula inicijativu, koja je naišla na punu podršku, za otvaranje vrtića u univerzitetskom kampusu u sklopu Univerziteta za djecu studenata i zaposlenih. Nadam se da će i taj projekat uskoro zaživjeti, jer i on nosi vrlo važnu, socijalnu rodno osjetljivu dimenziju.
Žene u poltici - iskustvo bivše poslanice
Kada se osvrnete na vrijeme provedeno u Skupštini, koji su trenuci najbolje pokazivali kako izgleda politički prostor za žene u Crnoj Gori?
Koja je prepreka u institucijama za žene najtvrdokornija – iako se možda ne vidi na prvi pogled?
Da li mislite da bi politički procesi izgledali drugačije kada bi više žena sa znanjem iz oblasti roda učestvovalo u kreiranju odluka?
Kako ocjenjujete odnos političkih partija prema ženama u vlastitim redovima?
Još uvijek je u Crnoj Gori dominantan tradicionalni obrazac prema kojem je javna sfera, posebno politika kao prostor moći, rezervisana za muškarce, dok se ženama prepušta privatna sfera – kuća, djeca, porodica. Vjerujte, zanemarljivo je mali procenat kolega u Skupštini koji zaista ne dijele takvo mišljenje. Nešto drugo su javno izrečeni stavovi, često neiskreni, oblikovani da zvuče dopadljivo i daju privid emancipovanosti i modernosti.
Obratite pažnju koliko često, posebno pojedini umišljeni lideri, ne slušaju šta njihove koleginice imaju da kažu. Koliko često im daju mogućnost da postave pitanje premijeru, da budu dio pregovaračkih timova kada se odlučuje o krupnim temama? Nema ih – ili ih gotovo da nema.
Ako imate svoj jasan stav i ako nijeste slijepo poslušni partijskim liderima, onda nijeste poželjni. Ali ako ste spremni na poslušnost, i na to da u njihovo ime čak napadnete neku drugu ženu – tada ste poželjni. I tu dolazimo do ličnog izbora. Nažalost, većina bira liniju manjeg otpora.
Kao potpredsjednica Skupštine, na jednom od kolegijuma, doživjela sam da mi predsjednik jednog velikog poslaničkog kluba, iziritiran što je Ženski klub produktivan i što predlaže rješenja koja muškarce pomjeraju iz njihove „zone komfora“, zaprijeti riječima: „Povući ću moje žene iz tog tvog kluba.“ Na to sam odgovorila: „Povuci slobodno, ako su ti na uzici“. To vrlo slikovito pokazuje da je svoje koleginice doživljavao kao sopstveni posjed kojim može raspolagati kako želi. A to mi, žene, ni po koju cijenu ne smijemo dozvoliti.
Kada se, mimo kamera, povede razgovor o izbornom zakonodavstvu i kvotama kao afirmativnoj mjeri za ravnopravnu zastupljenost žena, maske padaju i čuju se razni neprimjereni komentari. Za mnoge od njih su kvote „zlo“ kojim žene navodno ulaze u njihov „atar“. To se vidi i pri sastavljanju izbornih lista, naročito u koalicijama, kada počnu prepucavanja oko toga koja će od partija da se „žrtvuje“ i stavi prvu ženu na listu.
Ali nijesu samo muškarci krivi što ne žele da se odreknu zaposjednute moći – krive smo i mi koje to dopuštamo, koje nijesmo jedinstvene, solidarne i koje se povinujemo interesima partijskih lidera.
Strašno mi je žao, ali vrlo je loša poruka to što je Vlada nedavno, umjesto da nagradi dvije direktorice za njihove impozantne rezultate – Isidoru Damjanović, direktoricu Muzičkog centra i Bojanu Femić, direktoricu Fonda za inovacije – odlučila da ih po isteku mandata razriješi dužnosti. Još je poraznije što je takva odluka donesena na predlog ministarki, dakle žena. Kao da, kad žena uspije i vine se u visine, uvijek postoji neka druga koja će joj „skratiti krila“.
A uspješne žene – vrijedne, pametne, emancipovane i obrazovane – čine ovo društvo boljim. Donose humaniju, ljudskiju notu politici, jer sam sigurna da imaju razvijeniji osjećaj za javno dobro. Fleksibilnije su, sklonije kompromisu i tolerantnije. Sve su to vrijednosti koje idu u prilog tome da su demokratiji neophodne žene.
Institucije, javne politike i rodna ravnopravnost
Kako ocjenjujete dosadašnju primjenu politika rodne ravnopravnosti u Crnoj Gori?
Da li se u institucijama odluke i dalje donose kroz prizmu stereotipa, čak i kada postoji svijest da to ne bi smjelo da bude tako?
Može li se očekivati suštinska promjena javnih politika bez stručnjaka koji razumiju rodnu perspektivu?
Postojeći Zakon o rodnoj ravnopravnosti je, nažalost, „mrtvo slovo na papiru“. Malo ko ga zaista poštuje, uključujući i one koji bi trebalo da ga direktno sprovode. Trenutno se radi na novom zakonu koji bi trebalo da uvede i kaznene odredbe, pa možda upravo to bude podsticaj da se zakon napokon počne primjenjivati.
Ipak, određeni pomaci postoje, uglavnom zahvaljujući pritisku EU i NVO sektora. Tako pojedini propisi već uvode rodnu komponentu – primjer za to je novi Zakon o privrednim društvima koji propisuje da u bordovima direktora mora biti makar jedna žena.
Suštinska promjena javnih politika na putu EU integracija moraće da se radi uz podršku stručnjaka koji razumiju rodnu perspektivu. Evropske institucije su tu veoma stroge i ne pristaju na odstupanja – desilo se čak da je delegacija Skupštine bila vraćena upravo zato što u njenom sastavu nije bilo žena. To je realnost na koju će se crnogorsko društvo morati priviknuti.
Kao što sam rekla, stvari se mijenjaju, ali dinamika još uvijek nije zadovoljavajuća. Pozicije moći, političke i ekonomske, i dalje su pretežno rezervisane za muškarce. Ipak, stanje je neuporedivo bolje nego ranijih godina.
Društvo, stereotipi i nove generacije
Kako objašnjavate činjenicu da uprkos strategijama i akcijama rodni stereotipi ostaju duboko ukorijenjeni?
Da li je nova generacija studenata otvorenija i spremnija da preispituje tradicionalne obrasce moći i uloga?
Da li društvena klima danas motiviše mlade žene da zauzimaju odgovorne i vidljive pozicije?
Nešto što je duboko utkano u kulturni kod jednog naroda nije lako promijeniti – za to je potrebno vrijeme. Najefikasniji način rušenja rodnih stereotipa jeste obrazovanje. I to ne samo visoko, već je važno početi još od vrtića. Živimo u vremenu kada je mladima gotovo „svijet na dlanu“: informacije su im lako dostupne, društvene mreže omogućavaju brzu komunikaciju i povezivanje sa različitim kulturama, pa su nove generacije otvorenije i spremnije da prihvate nove obrasce ponašanja, posebno kada je riječ o rodnim ulogama.
U generaciji mojih roditelja bilo je, na primjer, sramota da muškarac izbaci smeće, usisa kuću ili sam prošeta dijete u kolicima. Danas je to potpuno normalno – nove generacije zaista ruše stereotipe.
Najveći izazov i dalje ostaje sam vrh piramide, odnosno pozicije moći. Što se više penjete ka vrhu, žena je sve manje. Društvena klima ne ide u prilog ženama: potrebno je izgraditi snažan „štit“ da biste se održali na vrhu, jer se vrlo često u prvi plan stavlja i komentariše vaš izgled, a ne stručnost, znanje ili sposobnost.
Vjerujte, nerijetko se dešavalo da čak i moje prijateljice, nakon mog skupštinskog nastupa, komentarišu moju frizuru ili odjevnu kombinaciju, kao da uopšte nisu slušale ono što sam govorila. Muškarce, naravno, svi pažljivo saslušaju. Nije lako, jer se mnoge stvari koje se za muškarce podrazumijevaju i idu „po difoltu“, mi žene moramo izboriti.
Ipak, sve je više mladih žena koje ne pristaju da ih takve pojave obeshrabre i koje hrabro ruše stereotipe – i to zaista ohrabruje. Ali na tom putu moraju biti spremne na mizogine i seksističke komentare koji potkopavaju uspjeh svake žene, posebno danas, kada svako misli da ima pravo da vas komentariše, naročito na društvenim mrežama, gdje je isplivao svakakav „polusvijet“ spreman da svoje frustracije pretvori u javne osude. Sve mi koje smo imale hrabrosti da uđemo u politiku, ne da budemo dekor već da budemo zaista aktivne, prošle smo kroz tog dobro poznatog „toplog zeca“.
Profesionalni integritet i lična perspektiva
Postoji li odluka ili istup iz vremena dok ste bili poslanica na koji ste posebno ponosni?
Kako ste se nosili sa situacijama u kojima su se naučni principi sudarali
sa političkom realnošću?
Koja je vrijednost koju nikada nijeste bili spremni kompromitovati – ni u politici ni na akademiji?
Posebno sam ponosna što sam bila prva izabrana potpredsjednica Skupštine u istoriji crnogorskog parlamentarizma i što sam sa te pozicije inicirala formiranje prvog Ženskog kluba. Taj klub je ostvario zavidne rezultate i pokazao da možemo mnogo da uradimo zajedno, na dobrobit žena i djece, bez obzira na partijske ili ideološke razlike. Ali u prvom Ženskom klubu bile su politički uticajne i iskusne žene sa integritetom, koje su mogle da iznesu taj posao. Posebno želim da istaknem svoju dragu koleginicu, danas već i prijateljicu, Vesnu Pavićević, koja je zajedno sa mnom, kao kopredsjednica, vodila Ženski klub, a bile smo iz politički suprotstavljenih „tabora“. Danas je to tijelo formalizovano i prepoznato i u Poslovniku o radu Skupštine i sve je mnogo lakše, mi smo prokrčile put.
Ponosna sam i što sam, kroz izmjene zakonske regulative, uspjela da vratim društveni status profesijama univerzitetskog profesora i ljekara i da se njihov rad adekvatno vrednuje, nakon što su godinama bili degradirani i dovedeni na rub egzistencije. Takođe, sam ponosna i na to što sam, po pojedinim pitanjima, imala svoj jasan, ali drugačiji stav – pa i kada je riječ o određenim kadrovskim rješenjima – i što sam taj stav principijelno zastupala do kraja, glasajući u skladu s njim.
U politici ste često prinuđeni da pravite kompromise, ali mišljenja sam da to ne smije biti na uštrb osnovnih vrijednosnih principa i profesionalnih normi. Nikada ne smijete dozvoliti da osnovne vrijednosne principe i vlastitu struku „bacite pod noge“, jer tada gubite pravo da se na njih ikada više pozovete. Mnogi su se upravo na tom iskušenju spotakli kad su interes partije stavili ispred struke.
Vrlo je važno biti pravedan i imati iste aršine za sve, a ne selektivno tolerisati ono što dolazi iz svojih redova, dok se isto to osuđuje kod drugih.
Izazova u politici je mnogo i taj teren je izuzetno klizav. Javnost vas stalno posmatra, pa vas čak i jedna pogrešna ili ishitrena izjava može skupo koštati, a da ne govorim o odlukama. Politika traži promišljenost i mudrost, koje dolaze sa iskustvom. Nažalost, kod nas je posljednjih godina nametnut trend u kojem se mladost smatrala ključnim kvalitetom, što je dovelo do velike doze neozbiljnosti, manjka državničkog ponašanja, ishitrenih poteza i obećanja, ali i neznanja – koje će naše društvo skupo koštati.
Pogled unaprijed
Šta očekujete da će Rodne studije donijeti Crnoj Gori u narednih deset godina?
Na koji način planirate da se i dalje angažujete u polju obrazovanja, javnog diskursa i osnaživanja žena?
Šta biste poručili mladim ženama koje razmišljaju da se uključe u politiku ili javni sektor, a sada prvi put imaju i akademski prostor da se pripreme za to?
Rodne studije će obrazovati kadrove koji će širiti ideju značaja rodne ravnopravnosti za crnogorsko društvo, učestvovati u kreiranju i orodnjavanju javnih politika, rušiti stereotipe i predrasude, te promovisati toleranciju i poštovanje različitosti.
Uvijek ću, bez obzira na poziciju koju budem obavljala, raditi na osnaživanju žena i biti građanski aktivna, ukazujući na anomalije u društvu. Ćutanje nikada nije bilo moj izbor, a vjerujem da to intelektualci ne smiju sebi da dozvole, posebno oni koji edukuju mlade generacije. Drago mi je što je Univerzitet Crne Gore sredina koja omogućava ovakvo djelovanje, te što se u posljednje vrijeme sve više otvara prema javnosti i organizuje stručne panele o aktuelnim temama koje dijele društvo – od izgradnje postrojenja za prečišćavanje voda u Botunu, do pitanja ksenofobije i neprijatnih epizoda usmjerenih prema turskim državljanima u Podgorici.
Ohrabrujem mlade žene, posebno intelektualke, da ne posustaju. One nijesu manje vrijedne od muškaraca i treba hrabro, dostojanstveno i odlučno da traže svoje mjesto na pozicijama odlučivanja, pokazujući ličnim primjerom da mogu i umiju bolje od mnogih muškaraca. Važno je da na tim pozicijama unesu novu energiju i dodatnu vrijednost koja će ih razlikovati, a ne da kopiraju obrasce ponašanja muških kolega, što je, nažalost, česta pojava.
Treba da gradimo pravedno i zdravo društvo – društvo jednakih šansi za sve. Moramo izgrađivati sistem koji će nam, kroz različite socijalne mehanizme podrške, omogućiti da ostvarimo ravnotežu između privatnog i poslovnog života, tako da ni porodica ni karijera ne trpe.
( Univerzitet Crne Gore )
