Direktor kompanije „Nu Energy and Investment“ Erkut Alkaya govori o padu domaće proizvodnje električne energije uz istovremeni rast potrošnje, evropskim pravilima koja mijenjaju investiciono okruženje, ulozi privatnog kapitala i standardima koji treba da odrede narednu generaciju energetske infrastrukture.
Crna Gora ulazi u period u kojem energetika postaje jedno od ključnih pitanja ekonomskog razvoja. Rastuća potrošnja, promjenljiva domaća proizvodnja, evropska klimatska pravila i potreba za novim investicijama zahtijevaju odluke čiji će se efekti mjeriti decenijama.
Izvršni direktor kompanije Nu Energy smatra da zemlja ima realnu priliku da prirodne resurse pretvori u veću energetsku sigurnost, konkurentniju privredu i snažniju poziciju na evropskom tržištu. Uslov je da se razvoj novih kapaciteta vodi dugoročnom strategijom, uz stabilna pravila, kvalitetne projekte i odgovoran odnos prema prostoru i zajednicama.
Energetska tranzicija često se predstavlja kroz broj novih elektrana i instalisanih megavata. Šta je, po Vašem mišljenju, suština promjene kroz koju prolazi energetski sektor?
Broj novih megavata jeste važan, posebno u zemljama kojima nedostaju domaći proizvodni kapaciteti. Ipak, energetska tranzicija mijenja čitavu arhitekturu sistema: način planiranja investicija, ulogu mreže, odnos proizvodnje i potrošnje, kriterijume finansiranja i odgovornost investitora tokom cijelog životnog ciklusa projekta.
Tradicionalni elektroenergetski sistem počivao je na malom broju velikih elektrana i relativno predvidivim tokovima energije. Novi sistem uključuje mnogo više proizvodnih tačaka, promjenljivu proizvodnju iz sunca i vjetra, baterijska skladišta, aktivnije potrošače i digitalno upravljanje. Zbog toga energetska politika više ne može biti svedena na pitanje koliko ćemo elektrana izgraditi. Presudno je kakav sistem stvaramo oko njih.
Zemlja može imati značajan instalisani kapacitet, a da i dalje ostane izložena uvozu, cjenovnim šokovima ili ograničenjima mreže. Pravi rezultat nastaje kada se nova proizvodnja uskladi sa potrebama sistema, kada postoji dovoljno fleksibilnosti i kada se energijom može pouzdano upravljati.
Energetska tranzicija je, prema tome, proces izgradnje otpornijeg ekonomskog i infrastrukturnog modela, a njena vrijednost mjeriće se sposobnošću realizovanih projekata da obezbijede stabilnu, dostupnu i dugoročno konkurentnu energiju.
Crna Gora ima visok udio obnovljivih izvora i značajan solarni potencijal. Istovremeno, podaci pokazuju pad proizvodnje i rast potrošnje električne energije. Kako tumačite taj odnos?
To je jedan od najvažnijih signala za energetsku politiku zemlje. Crna Gora raspolaže sa približno 1,1 GW instalisanih proizvodnih kapaciteta, ali je struktura sistema i dalje snažno oslonjena na hidroelektrane i Termoelektranu Pljevlja. Takav model je decenijama nosio sistem, ali je osjetljiv na vremenske i hidrološke prilike, tehničke zastoje i duže periode smanjene raspoloživosti pojedinih velikih postrojenja.
Zvanični podaci za 2025. godinu pokazuju da je ukupna proizvodnja električne energije bila približno 31 odsto niža nego godinu ranije, dok je bruto potrošnja porasla za 3,27 odsto. Privremeni izlazak Termoelektrane Pljevlja iz pogona zbog rekonstrukcije dodatno je naglasio osjetljivost sistema na smanjenu raspoloživost velikih proizvodnih kapaciteta.
Takvi trendovi jasno pokazuju da se energetska sigurnost ne može zasnivati na povoljnim vremenskim prilikama ili na očekivanju da će postojeći kapaciteti uvijek biti dostupni. Kada proizvodnja opada, a potrošnja raste, razlika se nadoknađuje na tržištu, često u trenucima kada su cijene najnepovoljnije. Za malu i otvorenu ekonomiju to predstavlja direktnu izloženost riziku koji nije moguće u potpunosti kontrolisati domaćim mjerama.
Crnoj Gori je zato potreban širi i uravnoteženiji proizvodni portfolio. Solarna energija je posebno važna jer se može razvijati u kraćim rokovima, od velikih elektrana do sistema na industrijskim, komercijalnim i stambenim objektima. Njena sistemska vrijednost dodatno raste kada se poveže sa skladištenjem energije, modernizacijom mreže i preciznijim upravljanjem potrošnjom.
Cilj je da elektroenergetski sistem dobije više različitih oslonaca i da se prirodni potencijal zemlje pretvori u stvarnu sigurnost snabdijevanja.
Proces pristupanja Evropskoj uniji obično se posmatra kroz donošenje zakona i usklađivanje propisa. Kako evropske integracije mijenjaju samu ekonomsku logiku energetike?
Proces EU integracija u oblasti energetike mijenja pravila prema kojima se projekti planiraju, finansiraju, priključuju i vrednuju. Usklađivanje zakona predstavlja samo početak tog procesa. Suštinski efekat vidi se u većoj tržišnoj disciplini, transparentnijim procedurama, strožim tehničkim i ekološkim zahtjevima i postepenom povezivanju sa evropskim tržištem električne energije.
Crna Gora je u decembru 2025. godine usvojila Nacionalni energetski i klimatski plan, kojim je utvrđen cilj da udio energije iz obnovljivih izvora u ukupnoj finalnoj potrošnji energije do 2030. godine dostigne 50 odsto. Istovremeno, dalja integracija tržišta zahtijeva usklađivanje sa evropskim paketom pravila za električnu energiju i jačanje konkurentnosti domaćeg tržišta.
To nijesu odvojene administrativne obaveze. One određuju koliko će zemlja biti sposobna da privuče dugoročni kapital, uključi nove kapacitete u sistem i zaštiti potrošače od nestabilnosti. Investitori sve pažljivije procjenjuju pravnu sigurnost, transparentnost postupaka, mrežnu dostupnost, ekološke rizike i sposobnost institucija da primjenjuju usvojena pravila.
Evropska klimatska politika mijenja i konkurentske uslove za privredu. Porijeklo energije, karbonski intenzitet proizvodnje i pouzdanost snabdijevanja sve više ulaze u odluke investitora, banaka, kupaca i velikih međunarodnih kompanija. Dalje približavanje sistemu Evropske unije podrazumijevaće snažnije mehanizme određivanja cijene ugljenika i usklađivanje sa širim klimatskim okvirom EU.
Domaća čista energija zato postaje dio konkurentske pozicije države. Ona utiče na troškove poslovanja, pristup tržištima i sposobnost kompanija da se uključe u evropske lance vrijednosti. Energetska politika i industrijska politika sve više postaju dvije strane istog razvojnog pitanja.
Kao strani investitor, kako ocjenjujete poslovni ambijent u Crnoj Gori i dosadašnje korake Vlade u oblasti energetske tranzicije?
Crna Gora nudi poslovno okruženje koje je otvoreno, pristupačno i strateški dobro pozicionirano između Evropske unije i tržišta Zapadnog Balkana. Zemlja raspolaže značajnim prirodnim potencijalom, naročito u oblasti solarne energije, dok interesovanje međunarodnih investitora potvrđuje da tržište ima ozbiljnu razvojnu perspektivu.
Važno je prepoznati da je Vlada Crne Gore u prethodnom periodu jasnije postavila energetsku tranziciju među razvojne prioritete zemlje. Usvajanje Nacionalnog energetskog i klimatskog plana, snažniji fokus na obnovljive izvore i otvorenost prema privatnim investicijama predstavljaju pozitivan signal za međunarodni kapital. Takav pravac pokazuje da se energetika sve više sagledava kroz sigurnost snabdijevanja, evropske integracije i dugoročnu konkurentnost privrede.
Prostor za unapređenje i dalje postoji, prvenstveno u oblasti regulatorne jasnoće, institucionalne koordinacije i predvidivosti rokova. Iz perspektive investitora, neizvjesnost u administrativnim procedurama direktno se prevodi u finansijski rizik.
Crna Gora je još u ranoj fazi razvoja tržišta velikih obnovljivih projekata, što istovremeno predstavlja značajnu priliku. Investitori koji imaju dugoročnu perspektivu, razumiju lokalni kontekst i spremni su da razvijaju projekte prema visokim standardima mogu zauzeti snažnu poziciju.
Uz dodatno unapređenje regulatorne predvidivosti, efikasniju koordinaciju i digitalizaciju administrativnih procesa, Crna Gora može postati konkurentnije tržište za ulaganje u obnovljive izvore energije na Zapadnom Balkanu. Snažni temelji već postoje.
Može li država sama finansirati investicioni ciklus koji zahtijevaju dekarbonizacija i modernizacija elektroenergetskog sistema?
Obim potrebnih ulaganja pokazuje da budući razvoj mora počivati na dobro postavljenom partnerstvu javnog i privatnog sektora. Država ima nezamjenjivu ulogu: utvrđuje ciljeve, uređuje tržište, planira razvoj mreže, postavlja tehničke i ekološke standarde i štiti javni interes. Privatni sektor obezbjeđuje kapital, tehnologiju, specijalizovano znanje i sposobnost da upravlja razvojnim, tržišnim i operativnim rizicima.
Takva podjela uloga ne znači povlačenje države iz energetike. Naprotiv, zahtijeva snažnije institucije, predvidivije odluke i jasniju odgovornost. Kvalitetan investitor ne traži slabiju regulativu. Traži pravila koja su poznata unaprijed, jednako primjenjiva i dovoljno stabilna da se na njima može zasnovati investicija sa životnim vijekom od nekoliko decenija.
Jedna od najvažnijih funkcija države jeste da obezbijedi stratešku usklađenost. Razvoj proizvodnje, prenosne mreže, distribucije, skladištenja i tržišta mora se planirati kao jedinstvena cjelina. Privatni kapital može brzo razvijati projekte, ali će njegov doprinos biti ograničen ukoliko mrežna infrastruktura, prostorni planovi i regulatorne procedure ne prate taj razvoj.
Privatne investicije imaju punu razvojnu vrijednost kada poslovni interes povežu sa mjerljivim koristima za sistem: novom domaćom proizvodnjom, manjom izloženošću uvozu, kvalitetnijom mrežnom infrastrukturom, radnim mjestima i transferom znanja.
Uloga investitora je da strateške ciljeve prevede u tehnički zrele projekte, zatvorene finansijske konstrukcije, gradilišta i energiju koja pouzdano ulazi u mrežu.
Javnost projekte obnovljivih izvora najčešće procjenjuje prema njihovoj snazi i investicionoj vrijednosti. Koliko su standardi razvoja i izgradnje važni za njihovu dugoročnu vrijednost?
Presudni su. Energetska infrastruktura ostaje u prostoru trideset ili više godina, pa kvalitet odluka donesenih prije početka gradnje određuje njen uticaj tokom čitavog perioda rada. Najviši standardi zato nijesu formalnost niti dodatak projektu. Oni su osnov upravljanja tehničkim, ekološkim, društvenim i finansijskim rizicima.
Ozbiljan razvoj počinje izborom lokacije i razumijevanjem prostora. Slijede detaljne mrežne, geotehničke i hidrološke analize, procjena uticaja na životnu sredinu, zaštita biodiverziteta, planiranje pristupnih puteva i odvodnje, protivpožarna zaštita, bezbjednost na radu i kontrola kvaliteta opreme i izvođenja.
Jednako je važan otvoren odnos prema lokalnoj zajednici. Energetski projekat mora biti tehnički pouzdan, ekološki odgovoran i društveno održiv. Dijalog sa zajednicom ne treba da počinje onda kada se pojavi problem. On mora biti sastavni dio razvoja projekta, od ranih faza planiranja do izgradnje i rada.
Primjena visokih standarda često traži više vremena i discipline u razvojnoj fazi, ali smanjuje rizik tokom izgradnje i eksploatacije. Projekat koji je brzo pripremljen, a nedovoljno analiziran, može decenijama stvarati operativne, regulatorne i reputacione probleme.
Kvalitetan projekat štiti investiciju, javni interes i povjerenje u čitav sektor obnovljivih izvora. Loše realizovani projekti mogu narušiti povjerenje javnosti i otežati razvoj budućih investicija. Zato odgovornost investitora prevazilazi granice pojedinačne lokacije.
Gdje u tom razvoju vidite doprinos kompanije Nu Energy?
Naš pristup je zasnovan na integrisanom upravljanju cijelim životnim ciklusom energetskog projekta: od identifikacije lokacije, tehničkih procjena i dozvola, preko investicionog strukturiranja i izgradnje, do priključenja i dugoročnog rada.
Takav model omogućava da tehničke, finansijske i operativne odluke donosimo kao dio jedne cjeline. Kada kompanija učestvuje u svim ključnim fazama, ona preuzima i veću odgovornost za kvalitet konačnog rezultata.
U Crnoj Gori razvijamo portfolio sa više od 100 MW novih solarnih kapaciteta vrijednosti preko 100 miliona eura. U projekte uključujemo baterijska skladišta, a jedan od njih objedinjuje 130 MWh skladišnog kapaciteta i direktan priključak na 220 kV prenosnu mrežu.
Time doprinos projekta izlazi iz okvira same proizvodnje. Njegova vrijednost je i u većoj fleksibilnosti, kvalitetnijem upravljanju energijom i pouzdanijem uključivanju značajne nove snage u sistem. Takvi projekti odgovaraju na dva izazova istovremeno: povećavaju domaću proizvodnju i stvaraju tehničke uslove da ta proizvodnja bude stabilnije integrisana.
Istovremeno gradimo tehnološke kapacitete u oblastima upravljanja energijom, povezane infrastrukture, digitalnog inženjeringa i primjene podataka u radu energetskih objekata.
Smatramo da će dugoročnu vrijednost stvarati kompanije koje mogu povezati kapital, inženjering, tehnologiju i odgovorno upravljanje. Na tome zasnivamo razvoj Nu Energy.
Šta će odlučiti da li će Crna Gora svoj energetski potencijal pretvoriti u trajnu razvojnu prednost?
Najvažnija odluka biće da li će se energetika voditi kao niz pojedinačnih projekata ili kao jedinstvena razvojna politika države.
Crnoj Gori je potreban jasan redosljed: realna procjena buduće potrošnje, planiranje proizvodnog miksa, razvoj prenosne i distributivne mreže, prostor za skladištenje energije, predvidiv regulatorni okvir i projekti koji mogu privući ozbiljan kapital.
Naredna decenija neće nagraditi zemlje koje imaju najveći broj najavljenih projekata. Prednost će imati sistemi koji umiju da odaberu kvalitetne investicije, sprovedu ih u razumnim rokovima i energiju iz novih izvora pretvore u veću sigurnost, konkurentnost i otpornost privrede.
Crna Gora ima dovoljno prirodnih resursa i dobru regionalnu poziciju da postane pouzdan proizvođač čiste energije i aktivan učesnik evropskog tržišta. Ono što joj je sada potrebno jeste sposobnost da potencijal pretvori u infrastrukturu.
To zahtijeva kontinuitet politike, snažne institucije, odgovorne investitore i spremnost da se kvalitet postavi iznad kratkoročnog efekta. Energetska budućnost zemlje zavisiće od standarda prema kojima budemo gradili danas.
Online izdanje magazina „Lideri održivosti“ pogledajte OVDJE.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
