U okviru projekta HRA "Podrška razumijevanju novinarske etike i slobode izražavanja", ove nedjelje saznajte:
- da li je i kako moguće da medij etično izvještava o radu kompanije koja se oglašava u tom mediju?
- da li je etično objaviti da je univerzitetski profesor odbio da odgovori na pitanje od društvenog značaja?
- da li su mediji etično izvjestili o razlozima nestanka djevojčice iz Bara?
Na pitanja je odgovarala Marijana Buljan, stručnjakinja za novinarsku etiku. Ova i prethodna pitanja i odgovore možete vidjeti OVDJE.
Pitanja se mogu postaviti i anonimno.
Pitanje: Da li mislite da reklamiranje neke kompanije u medijima može da utiče na objektivnost tih medija kada izvještavaju o radu te komapanije? Kako pravilno povući granicu, posebno imajući u vidu da se mediji žale da im je sve teže da opstanu na tržištu i da je sve manje novca od reklamiranja?
Odgovor: Opasnost da oglašavači utiču na sadržaj medija, bilo kroz ono što se objavljuje ili kroz ono što se prećutkuje, je realna i postaje sve veća što su mediji zavisniji od novca koji dobijaju za objavljivanje reklama. U malim tržištima, kao što je crnogorsko, gdje se i u vremenima dobrog poslovanja dijeli relativno mali marketinški “kolač”, odnosno gdje je manje potencijalnih oglašivača, takva opasnost je još veća. Potrebna je visoka etička svijest i disciplina i novinara i urednika, a i vlasnika da ne dozvole takav uticaj. U Kodeksu novinara Crne Gore načelo br. 11 upozorava da novinari ne smiju podleći mitu kroz prihvatanje bilo kakve vrste privilegija, a smjernice tog načela detaljnije govore o potrebi da se u medjima pravi jasna razlika između reklame i informativnog sadržaja, kao i da sadržaji koji se “odnose na preduzeća, njihove proizvode, usluge ili dogadjaje u vezi sa preduzećima ne smiju da prekorače granicu prikrivene reklame.” Ova vrsta uticaja oglašivača na sadržaj, kada se propagandni tekstovi u kojima se hvale njihove kompanije ili usluge ili samo šire informacije o njihovim proizvodima plasiraju kao dio informativnog sadržaja, je svakako najuočljivija i u Crnoj Gori je, na žalost, vrlo raširena.
Pitanje: Na skupu koji je bio posvećen novinarstvu moglo se čuti da je vrlo teško dobiti mišljenje univerzitetskih profesora, posebno na (društveno) vrlo važne teme. Da li je u skladu sa etikom napisati tj. objaviti: “Pozvali smo profesora Marka Markovića, ali nam nije ogovorio, pa smo pozvali profesora Janka Jankovića, pa nije ni on…”. Javnost ima pravo da zna i da neko odbija da govori na neku temu, zar ne? Ovako, ostavlja se utisak da novinari ne umiju da prepoznaju prave sagovornike i da ih pitaju za mišljenje?
Odgovor: Javnost ima pravo da zna koga su novinari kontaktirali, ali ipak treba imati na umu da univerzitetski profesori, koliko god to bilo nepovoljno po društvo, kvalitet javne rasprave, njihov status i upitno kad je riječ o njihovom moralnom osjećaju odgovornosti prema društvu, ipak nisu obavezni odgovarati na novinarska pitanja. Oni nisu u istom položaju kao javni službenici i političari koji moraju odgovarati javnosti. Dakle, važno je izabrati pravi ton, ali to ne znači da bi novinar prekršio etiku kada bi naveo da nije mogao od profesora dobiti odgovore, pa i navesti njihova imena. Naravno, treba paziti i na to koliko je vremena ostavljeno da se odgovori, kao i da li se to dogodilo jednom ili više puta, te jesu li navedene osobe relevantni sagovornici o temi u vezi koje je postavljeno pitanje.
Pitanje: Nedavno se jedna porodica obratila za pomoć medijima, tražili su djevojčicu od 15 godina. Ona se dan kasnije vratila kući, što su neki mediji iskoristili za plasiranje čaršijskih priča, tračeva, da je provela noć sa momkom, pa još i gore, nagađali su da se bila odlučila ubiti. Čak su sljedećeg dana objavili potpuno drugu tezu, da je riječ o nekoj igri sa Facebooka, da djeca bježe od kuće na 72 sata. Zar nije to kršenje etike, govoriti na taj način o životu jednog djeteta, i sve pod krinkom brige za nju?
Odgovor: Poziv porodice medijima da se objave podaci o nestaloj djevojčici, ne može biti iskorišten za senzacionalističko izvještavanje i iznošenje detalja o njenom privatnom životu. Mediji se u ovakvim slučajevima moraju vrlo oprezno i pažljivo ponašati i informaciju o nestanku neke osobe objaviti nakon konsultacija sa policijom i uz saglasnost porodice. Njihova uloga je u ovom slučaju trebala biti završena objavljivanjem informacije da se djevojčica vratila kući. Objavljivanje podataka, a pogotovo neprovjerenih nagađanja i glasina, o privatnom životu djevojčice predstavlja grubo kršenje načela 9 Kodeksa novinara u kojem se navodi “novinar je dužan štiti integritet maloljetnih osoba”. U smjernicama se novinare upućuje da su ” obavezni da postupaju u skladu sa načelima Konvencije Ujedinjenih nacija o pravima djece”, a načelo 16 te Konvencije kaže da “ni jedno dijete ne smije bitiz izloženo…miješanju u njegovu privatnost, porodicu, dom ili prepisku, niti napadima na njegovu čast i ugled.”
Ni jedan medij koji se pridržava etičkih normi neće objaviti neprovjerene glasine o privatnom životu ljudi, a naročito ne kad je riječ o djeci i to u osjetljivom trenutku.
Bonus video:
