Prikazivanje snimka ubistva nije u skladu sa etičkim principima novinarstva

U okviru projekta HRA "Podrška razumijevanju novinarske etike i slobode izražavanja", ove nedjelje saznajte odgovore na pitanja:

• Da li je dozvoljeno da televizije emituju snimak na kojem se vidi ubistvo?
• Da li je Šarli Ebdo rasistički časopis i da li se samo prikazivanje lika proroka Muhameda može smatrati govorom mržnje ako islam zabranjuje prikazivanje njegovog lika?

Na pitanja su odgovorili Marijana Buljan, stručnjakinja za novinarsku etiku i Peter Noorlander, advokat i direktor NVO Media Legal Defence Initiative iz Londona, autor biltena Akcije za ljudska prava o praksi Evropskog suda za ljudska prava o slobodi izražavanja.

Ova i prethodna pitanja i odgovore možete vidjeti OVDJE.

Pitanja se mogu postaviti i anonimno.

Pitanje: Da li je dozvoljeno da mediji objavljuju snimak na kojem se vidi ubistvo? Mislim na snimke iz Francuske na kojem se vidi kako terorista ubija čovjeka na ulici?

Odgovor: Prikazivanje snimka ubistva nije u skladu sa etičkim principima novinarstva i može biti opravdano samo u izuzetnim slučajevima kada su sporne okolnosti događaja ili da bi se u interesu javnosti otkrilo ko je ubica jer, npr. policija prikriva ključne detalje ili štiti ubice. U suštini nikada bez opravdanih razloga ne treba prikazivati nečiju smrt i to iz pijeteta prema žrtvi i poštovanja prema članovima porodice i drugim bliskim osobama. U Kodeksu novinara Crne Gore, u sklopu smjernica za načelo broj 8 koje govori o pravu na privatnost, navodi se da je “izvještaj neadekvatno senzacionalan ako se osoba na koju se on odnosi tretira kao objekat” te se pojašnjava da se to “naročito tiče slučajeva kad izvještaji o osobama koje umiru, fizički ili mentalno pate, prevazilazi interes javnosti i potrebu publike za informacijom”. U slučaju terorističkog napada u Parizu nije bilo potrebe za prikazivanjem samog trenutka ubistva i mnogi su svjetski mediji prekidali snimak u spornom trenutku, informišući prethodno gledaoce da se u nastavku vidi sam trenutak pogubljenja ranjenog policajca.

Pitanje: Poštovani, upravo sam pročitala neke postove na netu, u kojima se tvrdi da je Šarli Ebdo rasistički časopis?! Zbunjena sam, da li je Šarli Ebdo stvarno bio rasistički časopis koji je koristio govor mržnje? Da li se samo prikazivanje lika proroka Muhameda može smatrati govorom mržnje ako islam zabranjuje prikazivanje njegovog lika? Možete li mi pomoći to da shvatim, posebno imajući u vidu da su na protesnom maršu u Parizu neki od ljudi koračali sa transparentima: “Ja sam musliman, ja sam Šarli” i koje očigledno takve karikature nisu uvrijedile?

Odgovor: Nakon užasnog ubistva karikaturista, novinara i policajaca u prostorijama francuskog satiričnog časopisa Šarli Ebdo, i ubistva nekoliko talaca u povezanom napadu na jevrejski supermarket, ponovo je pokrenuta rasprava da li neke od karikatura Šarli Ebdo zaista idu predaleko i predstavljaju „govor mržnje“. Da li su njihove karikature bile rasističke? Da li su vrijeđali islam? Postoji li pravo na nevrijeđanje, i gdje je granica između uvrede i izazivanja mržnje?

Svi osim najvatrenijih zagovornika slobodnog govora priznaju da pravo na slobodu izražavanja nije neograničeno. Čak i u SAD, koja od svih zemalja svijeta ima najjaču ustavnu zaštitu slobode govora, postoje ograničenja. Ali gdje treba podvući crtu, pogotovo u odnosu na uvrjedljivi govor i izazivanje mržnje? Detaljniji osvrt na nedavne francuske predmete i odluke Evropskog suda za ljudska prava može da pruži informacije od značaja za ovu raspravu.

Francuski zakoni o govoru mržnje su veoma strogi. Vrijeđanje osobe po osnovu vjere ili izazivanje mržnje su krivična djela, kao i „veličanje“ terorizma. Ovi zakoni se često primjenjuju. Jedan karikaturista je novčano kažnjen 2001. zbog satiričnog prikaza napada na „Kule bliznakinje“, uprkos njegovim tvrdnjama da mu je najmera bila da kritikuje politiku SAD. Nedavno je jedan aktivista, bivši komičar (Dieudonné M'bala) imao nekoliko okršaja sa zakonom zbog antisemitizma, a trenutno je pod policijskom istragom zbog ironične objave na Facebook-u: „što se mene tiče, ja se osjećam Charlie Coulibaly” (što se može tumačiti kao saosjećanje i prema Charlie Hebdo i jednom od ubica).

Tokom godina, Charlie Hebdo je tužen skoro 50 puta pred francuskim sudovima, uglavnom od strane vjerskih grupa. Katoličke grupe su najčešće bile sklone tužbama, a za njiima islamska udruženja i desničarski aktivisti, koje je Charlie Hebdo takođe vrijeđao snažno i s entuzijazmom. Određeni broj ovih predmeta je pokrenuo pitanje da li karikature ili tekstovi objavljeni u Charlie Hebdo predstavljaju govor mržnje.

Slučaj koji možda najbolje ilustruje ovu raspravu je onaj koji je uslijedio nakon što je Charlie Hebdo 2006. objavio tzv. „Muhamedove karikature“, koje su prvobitno objavile danske novine, Jyllands Posten. Koalicija islamskih grupa je tužila Charlie Hebdo, navodeći da su tri karikature posebno vrijeđale njihova religijska vjerovanja. Prva, koja se pojavila na naslovnoj strani, prikazivala je proroka Muhameda kako plače i govori „Teško je kad te vole budale“. U natpisu je stajalo „Muhamed preplavljen emocijama zbog fundamentalista“. Druga karikatura je prikazivala proroka Muhameda kako čuva kapije Raja i govori bombašima samoubicama koji čekaju u redu: „Prestanite, prestanite! Nemamo više djevica!“. Treća karikatura je prikazivala proroka Muhameda kako nosi turban u kome je sakrivena bomba sa upaljenim fitiljem.

Sud visoke instance u Parizu (Tribunal de Grande Instance) je 2007. presudio da karikature nijesu podsticale na mržnju i da se nijesu mogle smatrati „govorom mržnje“. Sud je naglasio značaj zaštite slobode govora u demokratskom društvu, kao i potrebu da se tolerišu mišljenja drugih – uključujući i mišljenja koja bi neko mogao protumačiti kao uvrjedljiva. Sud je takođe primijetio da su se karikature pojavile u satiričnom časopisu koji je javnost mogla slobodno da kupi ili ne kupi – nijesu se pojavile na bilbordima pored puta koje može vidjeti svako. Što se tiče samih karikatura, sud je presudio da se dvije od tri nijesu odnosile na sve muslimane, već su satirično prikazivale nasilne ekstremiste. Ovo nije predstavljalo govor mržnje.

Sud je utvrdio da je treća karikatura, koja prikazuje proroka Muhameda sa bombom u turbanu, znatno mračnija od ostalih i da bi se mogla smatrati uvrjedljivom za sve muslimane. Međutim, njena ponovna objava je bila opravdana zbog javne rasprave na međunarodnom nivou iz vremena „Muhamedovih karikatura“ – njen značaj za objavljivanje i pravo Charlie Hebdo da komentariše i doprinosi ovoj raspravi su značili da namjera iza objavljivanja ove karikature nije bila izazivanje mržnje i da se nije mogla smatrati „govorom mržnje“.

Evropsko pravo ljudskih prava tretira slučajeve poput ovog uz određenu dozu opreza. Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava štiti pravo na slobodu izražavanja kao i pravo na slobodu vjeroispovjesti, a osuđuje izazivanje mržnje. Evropski sud za ljudska prava je odlučivao u nekoliko slučajeva koji su uključivali „zapaljujuće” knjige, karikature ili umjetnička djela. U jednom predmetu iz 1991. koji se ticao knjige Salmana Rušdija (Salman Rushdie), Satanski stihovi (Satanic Verses), grupa muslimana se žalila da je propustom Velike Britanije da zabrani knjigu - koju su oni smatrali bogohulnom - povrijeđeno njihovo pravo na mirno uživanje vjerskih uvjerenja. Njihova predstavka je odbijena s obrazloženjem da se njihovo pravo na slobodu vjeroispovijesti nije moglo zasnivati na sprovođenju zabrane - sloboda vjeroispovijesti nije uključivala pravo da ona ne može biti predmet uvrede. U jednom kasnijem slučaju protiv Poljske, čiji je predmet bila slika Isusa i Marije na kojoj su prikazani kako nose gas-maske, slična tužba je odbijena. Evropska komisija za ljudska prava utvrdila je u tom slučaju da „pripadnici vjerske zajednice moraju tolerisati i prihvatiti odbijanje drugih da prihvate njihova vjerska uvjerenja, pa čak i propagiranje drugih doktrina koje su neprijateljski nastrojene prema njihovoj vjeri.“

U slučajevima u kojima nije prepoznato da se radi o umjetnosti veće društvene vrijednosti, Sud je imao manje razumijevanja. Sud je 1994. podržao zabranu filma u Austriji koji je predstavljao hrišćanskog Boga kao starog, kao bogalja i neefikasnog; Isusa kao mračnog „maminog sina“, a Djevicu Mariju kao promiskuitetnu osobu. Oni su svi prikazani kao da su u zavjeri sa đavolom, i austrijske vlasti su zabranile film jer je vrijeđao hrišćane. Evropski sud za ljudska prava je utvrdio da ovim nije narušeno pravo na slobodu izražavanja, jer su tvorci filma bili „neopravdano uvrjedljivi“ i da su austrijske vlasti ispravno „spriječile da neki ljudi osjete da su njihova religijska uvjerenja napadnuta na neopravdan i uvrjedljiv način.“ Nasuprot tome, u svojoj presudi iz 2006. Sud je utvrdio da je osuda zbog uvrede po vjerskom osnovu u francuskom novinskom članku koji je kritikovao doktrinu katoličke crkve i ukazivao na veze s počecima holokausta povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja. Sud je smatrao da je ovaj članak doprinio javnoj raspravi o mogućim razlozima za nastanak holokausta i da je ovo očigledno bilo pitanje od javnog interesa.

Ovo sve daje jasne smjernice: demokratskim društvima je neophodno omogućiti da raspravljaju o aktuelnim temama i pitanjima koja se tiču svih nas, a mi moramo prihvatiti da neki od nas imaju jake stavove. To je suština tolerancije i pluralizma. Samo prikazivanje vjerske figure poput proroka Muhameda je dozvoljeno, iako bi to neki vjernici mogli protumačiti kao uvredu. Izazivanje mržnje prema drugima samo zbog njihovih vjerskih uvjerenja prelazi granicu; ali satirično prikazivanje nasilnih ekstremista unutar religije je sastavni dio demokratskog društva. To znači da karikaturista ima puno pravo da satirično prikaže islamski fundamentalizam, problem koji dominira javnim raspravama još od ranih 2000-ih.

Presuda francuskog suda u slučaju Charlie Hebdo iz 2007. nosi i veoma jednostavnu, pragmatičnu poruku: ako Vam se ne dopadaju karikature, nemojte kupovati časopis.