ODLUKA OMBUDSMANKE

Djelimično usvojena žalba "Džek pota"

Ombudsmanka "Vijesti" o žalbi na tekst "Brano i Džigi i dalje jači od države"

1442 pregleda 0 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Shutterstock
Ilustracija, Foto: Shutterstock

Preduzeće za priređivanje igara na sreću Džek pot podnijelo je žalbu na tekst ”Brano i Džigi i dalje jači od države”, objavljen u štampanom izdanju i na portalu Vijesti 05. marta 2022. Podnosilac žalbe smatra da je u predmetnom tekstu došlo do višestrukih povreda načela 1 i 2 Kodeksa novinara i novinarki Crne Gore (KNCG). Prijavljeno je kršenje smjernice 1.1. Opšti standardi, kao i smjernice 1.2. Tačnost, i to u pet navrata. Podnosilac žalbe nalazi da je povrijeđeno i načelo 2, odnosno njegova smjernica 2.1. Komentar u šest navrata, a takođe je prijavljena i povreda smjernice 1.3. Postupanje sa izvorima, kao i 9.1. Izvještavanje o kriminalu, istrazi i sudskim postupcima.

Povezani članci

05. Mart 2022.

Brano i Džigi i dalje jači od države

Smjernica 1.2. KNCG je prema podnosiocu žalbe prekršena tako što je zakonska odredba o mogućnosti produženja koncesije koja je u tekstu navedena, pripisana Zakonu o koncesijama, a ne Zakonu o igrama na sreću kojem zapravo pripada, kako ističe podnosilac žalbe. Ista je smjernica prekršena i iznošenjem, prema žalitelju – netačne tvrdnje da je privredno društvo Džek pot predalo zahtjev ”za dodjelu prava/produženje koncesije” za priređivanje igara na sreću Sektoru za igre na sreću, kao i da je podnijelo ”Privrednom sudu zahtjev za privremenu mjeru da mu se odobri nastavak rada i mimo isteka koncesije”. Podnosilac žalbe navodi da je Džek pot uputio zahtjev ”Vladi Crne Gore na odlučivanje u skladu sa njenim nadležnostima, dok su Privrednom sudu uloženi Tužba i Zahtjev za sprovođenje privremene mjere u skladu sa njegovim nadležnostima”. U žalbi se dalje tvrdi da nije tačna tvrdnja iznešena u tekstu da su ”izbjegli obavezu od dva miliona eura”, kao ni ona da se Džek pot nalazi u privilegovanom položaju. Prema navodima žalbe svih pet prijavljenih kršenja smjernice 1.2. KNCG pratilo je i kršenje načela 2, njegove smjernice 2.1. koja je dodatno prekršena i time što su u istu rečenicu stavljene ”činjenice o tome kada je privredno društvo Džek pot predalo zahtjev za produženje koncesije i neistinite (…) tvrdnje da je navodno bilo jasno da koncesija ne može biti produžena.” Konačno, podnosilac žalbe smatra da je smjernica 9.1. KNCG prekršena prejudiciranjem ishoda sudskog postupka koji je pred Privrednim sudom.

Nakon medijacije u kojoj su obje strane učestvovale iscrpnim izjašnjenjima i odgovorima, a budući da nije bilo prostora za sporazumno rješenje žalbe, donijela sam odluku da žalbu djelimično usvojim, jer sam saglasna sa podnosiocem žalbe da je došlo do povrede smjernice 1.2. u tri navrata: navođenjem pogrešnog zakona kao izvora zakonske odredbe citirane u tekstu, objavljivanjem nepotpune informacije o osnovi ‘obaveze od dva miliona eura’, kao i plasiranjem komentara u opremu teksta. Ostale navode žalbe ne nalazim osnovanim.

Obrazloženje

Preduzeće za priređivanje igara na sreću Džek pot podnijelo je žalbu koja se odnosila na pet tekstova objavljenih u Vijestima, koja je, u skladu sa Poslovnikom o radu zaštitnika prava čitalaca Vijesti (Poslovnik) i dosadašnjom praksom, bila procesuirana kao pet odvojenih žalbi. U žalbi se pored povreda KNCG navode i povrede Etičkih smjernica redakcije, čije je utvrđivanje u nadležnosti Etičkog savjeta, a ne ombudsmanke, te ih stoga nisam mogla uzeti u razmatranje.

Žalba je bila formalno uredna i kao takva je dostavljena uredništvu na izjašnjenje. Prva prijavljena povreda smjernice 1.2. KNCG odnosi se na dio teksta u kome stoji:

”Zakon o koncesijama predviđa da se koncesija može produžiti za najviše polovinu perioda na koji je izdata, a nakon toga se pokreće potpuno novi postupak izdavanja koncesije.”

Žalitelj ističe da se u tekstu Zakona o koncesijama nigdje ne nalazi ova odredba, te da pitanje produženja koncesije za igre na sreću reguliše Zakon o igrama na sreću, a ne Zakon o koncesijama. Dodatno naglašava da dotična odredba nije doslovno prenesena iz Zakona, već da je interpretirana, odnosno da je objavljen autorov komentar, a ne citat. Uredništvo je u prvom izjašnjenju na ovaj navod žalbe odgovorilo da su u izradi teksta svi glavni podaci i činjenice kao i hronologija događaja preneseni iz Rješenja Privrednog suda od 18. februara, a da su ostale činjenice ”citirane iz Zakona o igrama na sreću i dosadašnjih javnih ugovora (…)”, dok u drugom izjašnjenju navodi da je u tekstu ”navedena odredba iz Zakona o igrama na sreću” te da ”novinar nije mislio na Zakon o koncesijama, jer takve odredbe tamo nema.” Saglasna sam sa novinarom i navodom iz žalbe da takve odredbe nema u Zakonu o koncesijama, međutim u tekstu stoji suprotno – da ”Zakon o koncesijama predviđa da se koncesija može produžiti za najviše polovinu perioda na koji je izdata”. Da je stajalo samo ‘zakon’ bilo bi prostora za raspravu o tome na koji se zakon mislilo, ali ovdje je nesumnjivo došlo do greške čime je prekršena smjernica 1.2. KNCG.

Podnosilac žalbe smatra da je ista smjernica prekršena i objavljivanjem netačne tvrdnje da je privredno društvo Džek pot predalo zahtjev (za dodjelu prava/produženje koncesije) Sektoru za igre na sreću, kao i da je podnijelo ”Privrednom sudu zahtjev za privremenu mjeru da mu se odobri nastavak rada i mimo isteka koncesije”. Podnosilac žalbe naglašava da je Džek pot uputio zahtjev ”Vladi Crne Gore na odlučivanje u skladu sa njenim nadležnostima, dok su Privrednom sudu uloženi Tužba i Zahtjev za sprovođenje privremene mjere u skladu sa njegovim nadležnostima”. Uredništvo u izjašnjenju navodi da je ”Sekor za igre na sreću, odnosno Uprava prihoda i carina u čijem je sastavu Sektor za igre na sreću nadležan da primi zahtjev priređivača za produženje koncesije a ne Vlada (…)”, dok žalilac u odgovoru ističe da ”Zahtjev nije upućen Sektoru za igre na sreću, već Vladi koja je jedina nadležna da odlučuje.” Međutim, u tekstu i ne stoji da je zahtjev upućen Sektoru za igre na sreću, već da je Džek pot, prema podacima iz rješenja Privrednog suda, ”1. oktobra prošle godine Sektoru za igre na sreću predao zahtjev za “dodjelu prava/produženje koncesije” za priređivanje igara na sreću u ovom kazinu”. Budući da u tekstu ne stoji da je zahtjev upućen Sektoru za igre na sreću, već da mu je predat, ovaj navod žalbe ne nalazim osnovanim i ne smatram da je u ovom slučaju došlo do povrede smjernice 1.2. KNCG. Kada je u pitanju dio teksta u kome stoji da je Džek pot uputio ”Privrednom sudu zahtjev za privremenu mjeru da mu se odobri nastavak rada i mimo isteka koncesije”, žalilac insistira na tome da nije tačno da je Džek pot tražio od Privrednog suda da mu se ”odobri nastavak rada i mimo isteka koncesije”, već da je ”Privrednom sudu uložen zahtjev za sprovođenje privremenom mjerom kao procesno-pravnim instrumentom u situaciji kada jedna od strana potpisnica Ugovora ne poštuje Zakon i postupak i time onemogućava provrednom društvu obavljanje djelatnosti od javnog interesa i nanosi tom privrednom društvu i državi odnosno budžetu materijalnu i drugu štetu”. Međutim, privremena mjera izrečena zbog propusta nadležnih institucija da odgovore na zahtjev Džek pota preko četiri i po mjeseca, sastojala se u tome da se ovom preduzeću dozvoli da nastavi da obavlja djelatnost za koju mu je odobrena koncesija, na dan isteka njenog produženja, dakle mimo ranije utvrđenog roka, odnosno isteka koncesije. U tom smislu novinar je nastojao da na što sažetiji i pristupačniji način iznese suštinu događaja i smatram da to čineći nije prekršio smjernicu 1.2. KNCG, posebno iz razloga što se u nastavku teksta nalazi i detaljnije obrazloženje razloga na osnovu kojih je Privredni sud izrekao ovu mjeru.

Hoću da naglasim važan aspekt brojnih navoda ove žalbe koji se u značajnoj mjeri tiče jezika i njegove funkcije, mogućnosti i ograničenja u različitim sferama – sferi medija i onoj prava. Ne treba se i ne može od novinara/ki očekivati da citiraju opsežno i iscrpno, da doslovno prenose specifične konstrukcije i složene tehničke termine profesionalnih vokabulara, u ovom slučaju pravnog, već da u dobroj vjeri i sa dužnom novinarskom pažnjom učine sve što je u njihovoj moći da vjerodostojno prenesu suštinu događaja i obrazlože njihovu relevantnost, značenje i smisao na čitaocima/teljkama razumljiv, pristupačan i zanimljiv način. Taj način sigurno neće zadovoljiti potrebu za preciznošću i strogošću pojmovnih i terminoloških razgraničenja pojedinačnih profesija, ali od novinara/ki se tako nešto ne može ni očekivati niti zahtijevati. S tim u vezi, u nastojanju da razumije i čitaocima/teljkama na pristupačan način objasni i približi zakonske odredbe, novinar/ka će ih sasvim izvjesno tumačiti, nekada uspješnije a nekada manje uspješno, ali se to tumačenje ne može smatrati netačnim izvještavanjem niti komentarom u smislu u kom ga određuje KNCG.

Podnosilac žalbe smatra da je smjernica 1.2. KNCG prekršena i objavljivanjem netačne tvrdnje da je preduzeće Džek pot ”izbjeglo obavezu od dva miliona eura”, kao ni ona da se ovo preduzeće nalazi u privilegovanom položaju. Informacija o ‘dva miliona eura’ javlja se na više mjesta u predmetnom tekstu, preciznije 10 puta, uključujući i opremu teksta – podnaslov i dva međunaslova. Riječ je dakle o važnom i istaknutom podatku, kome je u tekstu poklonjena velika pažnja. Ukoliko se na više mjesta tvrdi da je Džek pot izbjegao obavezu plaćanja od dva miliona eura, onda se s pravom pretpostavlja da je ta obaveza postojala. Međutim, u vrijeme kada je zaključen ugovor o koncesiji sa Džek potom, prema tada važećem Zakonu o igrama na sreću ova jednokratna naknada za izdavanje koncesije nije bila predviđena. Uvedena je izmjenama ovog zakona 2009. godine kao što navode i podnosilac žalbe i uredništvo u njihovom prvom izjašnjenju. Jedno je reći da Džek pot ”nikada nije platio naknadu od 2 miliona eura”, kao što uredništvo čini u prvom izjašnjenju, a sasvim drugo reći da je ”izbjegao obavezu od dva miliona”, kao što u tekstu stoji. Legitimno je, opravdano i neophodno otvarati pitanja vezana za postupak utvrđivanja obaveze plaćanje ove naknade, kao što je to bio slučaj tokom 2015/16. kada je ova koncesija produžena (nakon uvođenja obavezne takse 2009.), i/ili ukazivati na eventualne propuste nadležnih institucija i potencijalnu štetu budžetu i javnom interesu koje bi ovi propusti mogli da uzrokuju, kao što bi to mogao biti slučaj i sada, ukoliko se usvoje izmjene Zakona o igrama na sreću prije donošenja pravosnažene odluke o tome može li se koncesija produžiti više puta, ali je isto tako nužno obezbijediti cjelovitu informaciju o ovim dugotrajnim i složenim procesima i događajima kako bi čitaoci/teljke bili u mogućnosti da na osnovu njih formiraju pravilan kontekst za razumijevanje izloženih činjenica i slobodno i samostalno dođu do zaključaka o njima. Objavljivanjem nepotpune informacije, odnosno propuštanjem da se u izvještaj uključi podatak o tome da u vrijeme zaključenja ugovora o koncesiji nije postojala obaveza plaćanja naknade od dva miliona eura, i da se shodno tome na nešto elaboriraniji i iznijansiraniji način izlože kontroverze koje prate ova dešavanja, prekršena je smjernica 1.2. KNCG. Razumijem da u novinarskom tekstu nema uvijek prostora da detalnija obrazlaganja, osobito događaja koji su se desili u prošlosti i o kojima se ranije izvještavalo, ali bi makar njihovo taksativno navođenje ili sumarno referiranje na njih, a u online izdanju – i postavljanje linkova prema starijim sadržajima, pomoglo u ostvarivanju cjelovitog i izbalansiranog izvještavanja.

Konačno, kada je u pitanju sintagma ‘privilegovani položaj’ u pitanju jeste zaključak ili komentar do kojeg je novinar došao, ali kojeg, suprotno navodima žalbe, obrazlaže i potkrepljuje u samom tekstu, upravo kada piše o ranijim događajima ili o uporednoj praksi u slučaju kazina ”Maestral”. Međutim, ono što jeste sporno je to da se zaključak, odnosno komentar nađe u opremi teksta, na što sam i ranije ukazivala, a čime se po mom sudu krši smjernica 1.2. KNCG.

Kada je u pitanju povreda načela 2, smjernice 2.1. Komentar, moram da naglasim, kao što sam to činila i u nekoliko prethodnih odluka, da je pitanje konteksta u KNCG regulisano putem dva različita načela – načela 1, smjernica 1.2.(b) i načelom 2 i njegovom smjernicom 2.1. KNCG. Ranije pomenutim ustanovljenim povredama smjernice 1.2. obuhvaćeno je i pitanje konteksta koji se formira na osnovu nepotpunih, neistinitih, jednostranih ili iskrivljenih činjenica, tako da ne nalazim da je u ovim slučajevima došlo do i do povrede načela 2, smjernice 2.1. KNCG koje se prije svega odnosi na obavezu razdvajanja činjenica i komentara. Međutim, to nije slučaj kada je riječ o prijavljenom kršenju smjernice 2.1. KNCG time što su, kako žalilac ističe, u istu rečenicu stavljene ”činjenice o tome kada je privredno društvo Džek pot predalo zahtjev za produženje koncesije i neistinite (…) tvrdnje da je navodno bilo jasno da koncesija ne može biti produžena.” Nisam saglasna sa podnosiocem žalbe da je ovdje došlo do plasiranja komentara naporedo sa činjenicom, jer nije u pitanju komentar već način na koji je novinar protumačio zakonsku odredbu. Kao što sam ranije istakla – u nastojanju da razumije i čitaocima/teljkama na pristupačan način objasni i približi zakonske odredbe, novinar/ka će ih sasvim izvjesno tumačiti, nekada uspješnije a nekada manje uspješno, ali se to tumačenje ne može smatrati netačnim izvještavanjem niti komentarom u smislu u kom ga određuje KNCG.

Podnosilac žalbe smatra da je došlo i do povrede smjernice 1.1. Opšti standardi, odnosno da su neistinite informacije imale za cilj da ugroze reputaciju preduzeća, kao i smjernice 1.3. Postupanje sa izvorima, budući da nisu bili kontaktirani niti je od njih tražena izjava ili komentar. Tema teksta je bila postupanje nadležnih institucija, odnosno kako u izjašnjenju stoji:

”(…) spor koji je nastao, postupci Uprave prihoda i carina i Ministarstva finansija koji su do toga doveli i moguća šteta po državu, odnosno javni interes, od dva miliona eura. Zbog toga su pitanja poslata toj Upravi, dok su stavovi Džek Pota u vezi ovog spora prenešeni iz Rješenja Privrednog suda, pa nije bilo potrebe za dodatnim pojašnjenjima.”

Saglasna sam sa uredništvom kada je u pitanju izbor sagovornika za temu o kojoj se izvještavalo, a perspektiva podnosioca žalbe prenesena je iz zvaničnog dokumenta i kao takva je činila integralni dio teksta, pa sam mišljenja da nije došlo do povrede smjernice 1.3. Postupanje sa izvorima, kao ni smjernice 1.1. Opšti standardi. Smatram da su povrede načela 1, smjernice 1.2. KNCG koje su učinjene u tekstu, a koje su prepoznate ovom odlukom, predstavljale propuste, a ne zlonamjerne neosnovane optužbe na račun podnosioca žalbe, tim prije što je fokus i kritička oštrica teksta bila usmjerena prvenstveno na rad institucija, a ne podnosioca žalbe. U izjašnjenjima uredništvo naglašava da nigdje u tekstu nisu tvrdili da je preduzeće Džek pot učinilo bilo što nelegalno, odnosno:

”Ničim se ne tvrdi da je Džek Pot prekršio zakon, već saopštava činjenica da Džek Pot nikad nije platio nadoknadu od 2 miliona eura, uz pravnu gimnastiku zbog praznina u zakonu (slučajnih ili namjernih, ali svakako uz podršku državnih institucija)”

Predmet interesovanja novinara je prije svega rad državnih institucija i šteta koju njihovo postupanje ili nepostupanje može da ima po javni interes, te je u tom smislu novinar postupao u duhu preambule KNCG koja potencira dužnost novinara/ki da budu kritički posmatrači nosilaca društvene, političke i ekonomske moći kada izvještavaju o njima u interesu javnosti.

Kada je riječ o prijavljenom kršenju načela 9, smjernice 9.1. Izvještavanje o kriminalu, istrazi i sudskim postupcima, podnosilac žalbe smatra da je ona prekršena prejudiciranjem ishoda sudskog postupka koji je pred Privrednim sudom, a tiče se pitanja da li je ugovor o koncesiji moguće produžavati više puta. Prije svega i najvažnije – postupak pred Privrednim sudom o kom je novinar izvještavao odnosio se na izricanje privremene mjere kojom se ovom preduzeću dozvoljava da nastavi da obavlja djelatnost za koju mu je odobrena koncesija, a ne postupka kojim bi se utvrđivalo da li se koncesija može produžiti jednom, kao što u tekstu stoji, ili više puta, kao što tvrdi žalilac. Moj stav je da je u ovom slučaju situacija slična kao i sa ranije razmotrenim kršenjem smjernice 2.1. – novinar na pristupačan način objašnjava i približava zakonske odredbe onako kako ih razumije, a razumio je da sintagma ”(k)oncesija se, po zahtjevu koncesionara, može produžiti odlukom Vlade za period do pet godina, ukoliko ispunjava uslove propisane zakonom” odnosi na jednokratnu mogućnost produženja koncesije, te da korištenjem sintagme koju žalilac nalazi spornom nije došlo do povrede smjernice 9.1. KNCG.

Ovoj žalbi pripada i navod koji njezin podnosilac takođe smatra spornim, iako ga obrazlaže u kontekstu drugog teksta koji je predmet odvojene žalbe (62022), a tiče se, kako u žalbi stoji, ”pravno neosnovanog poređenja” slučaja Džek pota i kazina Maestral. Budući da se u drugom tekstu navode riječi ministra Spajića, a da se u ovome javlja poređenje kao integralni dio teksta koji nije pripisan nijednom od sagovornika, to ću se u ovoj odluci baviti poređenjem koje podnosilac žalbe nalazi spornim, odnosno ”pravno neosnovanim”. U tekstu stoji:

”U istoj situaciji bio je prije tri godine kazino “Maestral”, jer mu je isteklo produženje koncesije od pet godina ali su oni uredno za novu koncesiju platili državi dva miliona eura.”

Podnosilac žalbe tvrdi da je neistina da se u slučaju Džek pota može i treba postupiti kao u slučaju Maestrala, jer tvrde da je 2019. došlo do promjene koncesionara, a budući da je koncesija neprenosiva, ovo je preduzeće moralo da plati naknadu od dva miliona eura prema tada važećem zakonu. Isto nije slučaj kada je Džek pot u pitanju jer mu je koncesija dodijeljena 2006. kada zakon nije propisivao jednokratnu naknadu o kojoj je riječ, navodi se u žalbi. Uredništvo u drugom izjašnjenju opravdavajući korištenje navedenog poređenja i ističe:

”Vlasnik hotela Maestral i nosilac koncesije za kazino je od 2002. mijenjao imena i vlasnike, ali je riječ o jednom te istom pravnom licu sa istim poreskim brojem. To što je mijenjan vlasnik nema nikakve veza sa pravnim obavezama tog lica i validnosti koncesije. Koncesiju je dobilo to pravno lice trajala je deset godina produžena za pet, nakon čega su uredno platili dva miliona eura za novu koncesiju.”

Saglasna sam sa uredništvom i smatram da poređenjem koje podnosilac žalbe nalazi spornim i ”pravno neosnovanim” nije došlo do povrede smjernice 1.2. KNCG.

Paula Petričević,

Ombudsmanka ND Vijesti