DIJALOG PLATFORMA

Razgovarajmo o obrazovanju

Zato je od izuzetne važnosti za cijeli obrazovni sistem, određivanje daljih pravaca razvoja i, najvažnije, postavljanje željene vrjednosne orijentacije koja bi obuhvatila i važila za cijeli obrazovni sistem Crne Gore, čime bi se snažno pokrenuli mehanizmi i za sistemsko ozdravljenje društva
4928 pregleda 5 komentar(a)
Biljana Maslovarić, Foto: Balša Rakočević
Biljana Maslovarić, Foto: Balša Rakočević
Ažurirano: 08.03.2019. 07:51h

Reforma crnogorskog obrazovnog sistema (formalno započeta 2004/2005) je pokušavala da nađe odgovore na tadašnje razuđene i nagomilane društvene izazove, inicirajući sistemske promjene, nadgrađujući obrazovni sistem na principima demokratizacije, decentralizacije i izgradnje kvaliteta. Tako postavljena vizija obrazovnog sistema je potencirala, između ostalog, stalnu i funkcionalnu vezu sa društvom, hrabro se suočivši sa izazovima. Kao suprotnost činjenici da je u gotovo svakoj obrazovnoj instituciji bio dominatan obrazac kontrole i diciplinovanja, savremeni zahtjev i zadatak je bio da se škola sagleda i funkcionalizuje kao društveni prostor u kome bi trebalo da postoji objedinjen i funkcionalno regulisan vremenski prelaz iz dječijeg/učeničkog u status odraslog. Pojednostavljeno rečeno – cilj je bio smanjivanje razlika u prelasku sa jednog na drugi obrazovni nivo, profesionalizacija rada i podizanje ukupnog kvaliteta rada svih činilaca. Poštujući regulatorni princip (meritokratija) na kom se zasniva model društva gdje se udružuju pravda (za pojedinca) i efikasnost (za zajednicu) školi je zapravo dodijeljen najvažniji zadatak da otkrije, kultiviše potencijale i postignuća. Škola bi trebalo da postane „ pojas za spasavanje” i porodice i društva jer ako djeca postignu solidno tj. funkcionalno obrazovanje, i ako im se pruža stalna i odgovarajuća pomoć, omogućiće im se da imaju bolji život od onoga kojeg su imali njihovi roditelji. Otuda je, između ostalog, nastao čudesno istinit odgovor na pitanje, kakvo je obrazovanje, dakle onakvo kakvo je društvo. Zato, svaka procjena društva uvijek polazi od obrazovanog sistema.

No, uprkos saznanju da je demokratja nikada završen i nikada savršen proces, a imajući u vidu da je princip decentralizacije povezan sa načinom upravljanja i rukovođenja, danas je evidentno da postoji značajan raskorak između nekadašnjih namjera/vizije i realnosti. Takođe ne postoji ni približno jasna orijentacija našeg obrazovnog sistema u kom pravcu želi da se razvija, šta želi time da se postigne i možda najvažnije, na koje načine treba sprovoditi te akcije/intervencije. Kada je u pitanju način, dilema se može najbolje ilustrovati na primjeru projekta dualnog obrazovanja koji je uveden 2017.godine u srednje stručne škole kao jedan od načina povezivanja obrazovnih i praktičkih znanja sa tržištem rada, što je za sada, za pohvalu.

Zato je od izuzetne važnosti za cijeli obrazovni sistem, određivanje daljih pravaca razvoja i, najvažnije, postavljanje željene vrjednosne orijentacije koja bi obuhvatila i važila za cijeli obrazovni sistem Crne Gore, čime bi se snažno pokrenuli mehanizmi i za sistemsko ozdravljenje društva.

Kao potvrda da se radi o važnosti, ali sada i hitnosti, može poslužiti saznanje da su savremeni obrazovni siistemi u Evproskoj uniji građeni na principima i demokratije i decentralizacije od 1945.godine, društva kasne modernosti su “opet prigrila dijete”, škole većinom uspijevaju da održe balans u kompleksnom odnosu između autonomije (djece ), povezanosti i regulisanja, ali i da ga čak unaprjeđuju (u Norveškoj) i strategijski spremne za novi milenijum. Živimo u milenijumu za koji se ne može napraviti ni jedna ozbiljna predikcija , osim jedne- činjenice da je to vrijeme stalnih promjena! Dotle se crnogorski obrazovni sistem, uz male izuzetke, vrti u krugu još uvijek krupnih pitanja i nevoljnih odgovora na jasno postavljene zahtjeve za razvoj cijelog društva. Jedno u nizu važnih pitanja na koje se još uvijek ne dobija jasan i sistemski odgovor je pitanje razvoja ključnih kompetenicija kod djece/učenika (kao i nastavnika) neophodnih za kvalitetan život u 21. vijeku.

Danas se, nakon otpočinjanja reforme i uvođenja “nove reforme”, može konstatovati sljedeće stanje:

  1. Prevlast politike (i njenog snažnog očitovanja u klijentelizmu) nad strukom i naukom, pa posljedično, i odsustvo vizije istinskog razvoja i brige za kvalitet najvažnijeg društvenog segmenta svakog društva - obrazovanja!
  2. Postojeće tzv. krovne institucije u sistemu obrazovanja (Ministarstvo prosvjete, Zavod za školstvo, Zavod za izdavanje udžbenika, Ispitni centar, Centar za srednje stručno obrazovanje) su hiperbirokratizovane, nedovoljno funkcionalne, ali još manje funkcionalno umrežene.
  3. Škole koje su (p)ostale usamljena plutajuća ostrva, ostavljene same sebi sa nataloženim unutrašnjim slabostima koje sve i da hoće, ne mogu da krenu u procese stvarnog unaprjeđenja vlastitog rada zbog činjenice navedene u prvoj tački. Hiperbirokratizacija rada škola je takođe problem koji samo govori o dominaciji forme nad suštinom. Tako npr. model profesionalnog razvoja na nivou škole/vrtića (PRNŠ/V), zbog kog je obrazovni sistem u Crnoj Gori bio prepoznat od strane eksperata kao odlično koncipiran model stručnog usavršavanja nastavnika, čini se da jedva opstaje, najviše na papiru.
  4. Kod nastavnika (uključujući psihološku pedagošku službu), postoji velika potreba za čestom, redovnom razmjenom iskustava i dobrih praksi, a jedan segment PRNŠ/V je podrazumijevao koncept razmjene znanja i iskustava na nivou škole, kako bi se kreirao i ambijent u kome bi nastavnici (misili se na sve nivoe) imali šansu da i na nacionalnom nivou pokažu i predlažu rješenja za unaprjeđenje obrazovnog sistema.
  5. Mladi su još uvijek daleko od mogućnosti da postanu (pro)aktivni i autonomni akteri učenja i djelovanja u svom prirodnom okruženju (u porodici, školi i lokalnoj zajednici). Primjetan je deficit kritičkih stavova, a i kada postoje, brzo odustaju od njih jer ne dobijaju očekivanu i kontinuiranu podršku tokom školovanja.
  6. Roditelji, pritisnuti između naslijeđenih obrazaca i odnosa, nedostupnih servisa/programa za roditeljstvo, za svoju djecu- a radi se o tzv.generaciji TBD (nova generacija koja će tek biti definisana, dakle, djeca rođena poslije 2000.godine). To je generacija koja je izgubila klasično detinjstvo, koja brže sazrijeva, koristeći nove tehnologije, a veze sa prirodom i prirodnim okruženjem su skoro ukinute - zaboravljene od strane vaspitno obrazovnih institucija.

Rješavanje nataloženih i brojnih slabosti našeg obrazovnog sistema, sa bilo kog “statusa” (radi se o zatvorenom poglavlju za pristup EU, što je protumačeno od strane kreatora politika da je naš obrazovni sistem procijenjen sa odličnom ocjenom), mora biti prepoznato kao naš najvažniji društveni interes, od suštinske važnosti za (po)kretanje puteva za početak i pokušaj ozdravljenja sistema.

Ne treba zaboraviti na već istaknutu činjenicu- ako djeca ne žive makar malo bolje i kvalitetnije od svojih roditelja, onda smo svi zajedno, i struka i nauka, pali na najvažnijem ispitu. Poodavno je stiglo vrijeme za korijenite promjene, i one se moraju pokrenuti još… “od juče”.