RAZGOVARAJMO O VJERSKIM PITANJIMA

Svijet oko nas može biti bolji

Jedna od poruka, koja objedinjuje priče iz tzv. pripremnih nedjelja posta, jeste ona da – nije sve onako kako nama izgleda, kako se nama, u prvi mah čini, pa čak često nije ni onako, kako ljudi govore i cijene, na sav glas. Ovo nije poruka relativizacije i nereda, nego poziv da i u dobru i u zlu, uvijek imamo dovoljno snage i razuma, da stvari sagledamo sa neke druge, uzvišenije tačke – od one na koju nam ukazuje trenutni sticaj okolnosti
6899 pregleda 14 komentar(a)
Perović, Foto: Luka Zeković
Perović, Foto: Luka Zeković
Ažurirano: 09.03.2019. 09:02h

U ponedjeljak 11. marta počinje Vaskršnji post, naročiti period u bogoslužbenom životu Pravoslavne Crkve, kada vjerujući ljudi, čekajući Vaskrs, mnoge teme svog duhovnog života ili počinju ispočetka, ili prenose na jedan novi, veći nivo.

Najveći broj naših čitalaca pojam posta vezuje za neki oblik uzdržanja od hrane i drugih raznovrsnih navika. Međutim, to je samo spoljni okvir posta. Njegova suština jeste – obnova, kreacija i novi, bolji život. Njegoš je, u toku ovog četrdesetodnevnog perioda, napisao ”Luču mikrokozmu”, a mnogi od nas jedva čekaju da post počne – prilika za svojevrsno ”resetovanje” duše i tijela.

Različiti načini i vrste posta prisutni su u svim monoteističim religijama, pa tako i među tradicionalnim crkvama i vjerskim zajednicama u Crnoj Gori. Post nije osobenost pravoslavlja, a i sami principi posta u Pravoslavnoj Crkvi su veoma raznoliki i vezani su za kontekst u kojima živi pojedinac ili zajednica vjerujućih. Uzdržanje, utihnuće, ukinuće svega onog što u našem životu pravi opterećenje ili buku – jeste zadatak velikoposnog podviga.

Ali, to nije tišina smrti i nestajanja, već ona stvaralačka tišina u kojoj bujaju nadahnuće i koncenracija, pred veliki posao. Posao da popravimo sebe, a samim tim da i svijet oko nas, svijet sa nama boljima – i sam bude bolji.

U proteklih nekoliko nedjelja, Crkva je vjernike pripremala za početak posta, naročitim temama iz jevanđelja, koje motivaciono i terapeutski djeluju na ljudske duše. Jedna od poruka, koja objedinjuje sve ove priče iz tzv. pripremnih nedjelja posta, jeste ona da – nije sve onako kako nama izgleda, kako se nama, u prvi mah čini, pa čak često nije ni onako, kako ljudi govore i cijene, na sav glas.

Ovo nije poruka relativizacije i nereda, nego poziv da i u dobru i u zlu, uvijek imamo dovoljno snage i razuma, da stvari sagledamo sa neke druge, uzvišenije tačke – od one na koju nam ukazuje trenutni sticaj okolnosti.

Prva tema, iz reda ovih jevanđelskih priča, jeste pripovjest o ženi Hananejki, koja, iako neznaboškinja, moli Isusa Hrista, da joj pomogne u njenoj nevolji. U prvi mah Gospod odbija da joj pomogne, naglašavajući činjenicu da ona ne pripada izabranom Božijem narodu (misli se na tadašnje Judejce). Čak je u jednom momentu, vrlo grubo, Hristos upoređuje sa ”psetom koje se vrzma oko stola za kojim ljudi jedu”!!! Ali, nije sve tako kako u prvi mah izgleda. Neće proći ni par redova ovog zapisa, a Gospod, ne samo da će joj pomoći, nego će njenu vjeru pohvalom uzdići iznad vjere bilo koga od apostola, bilo koga od onih koji su se smatrali izabranima. Božija metodologija je, u par sekundi, od gubitnika i otpadnika, načinila – najboljeg!

Druga tema je priča o cariniku Zakheju, koji je uspio da dođe do Gospoda, iako mu ”preduslovi” nijesu išli na ruku! Bila je velika gužva, toga dana u Jerihonu; on je bio maloga rasta i prilično omražen među narodom (posao carinika u ondašnje vrijeme se vezivao za mito, korupciju i saradnju sa okupatorskim rimskim vlastima). Pa ipak, Zakhej nije odustajao! Nije bio poput nas današnjih koji kažu – ”e namam ovo, e fali mi ono”. Tražio je, tražio – pa je i našao. Popeo se na dovoljno visoko drvo, i od cijele mase naroda – Gospod je ugledao baš ovog trudbenika i grešnika! Poruka: i ako si ne znam kako spriječen i obremenjen – ne odustaj u traženju izlaza.

U istom duhu nastala je priča o bludnom sinu. Mlađi, od dva sina, uzeo je svoj dio od oca, pa je sve proćerdao vrlo brzo. Ni po Božijim, ni po ljudskim zakonima, takav više nije imao šta da traži kod oca, iako bješe došao na rub egzistencije i dostojanstva. Ali ljubav je veća i od propisa i od zakona! Otac ga nije dočekao uobičajnim roditeljskim stavom - ”a ha, sad li se vraćaš”; ”jesam li ti govorio da ne ideš”; ”ti si svoje potrošio, šta hoćeš sad”... i sl, nego hrli izgubljenom sinu u zagrljaj, i vraća ga u prvobitno dostojanstvo.

Tu je naravno, i onaj stariji sin, koji se ljuti i ropće – zašto se mlađem čini milost, kad on, stariji, nikad nije tako počastvovan a nikada ništa, ni blizu, učinio tako loše. To liči na one naše priče – ”e pa neću ja sad da idem u Crkvu, kad su u njoj sve sami bivši bezbožnici”... itd, itd... Ljutnja ”starijeg sina” je ljutnja svakoga od nas, koji smo ”uredni”, ”moralni” i kakvi sve ne, kada se susretnemo sa pokajanjem i preobraćenjem nama ”dobro pozantih” grešnika...

Kad ti dobro ide ne uznosi se iznad drugih, i nemoj biti ti taj koji svodi račune ovoga života – jer tako bi mogao sve svoje dobro da upropastiš. Ista poruka i pouka važi i za onoga ko je u beznađu i ko se osjeća poraženim. Nemaš pravo da potpišeš kapitulaciju. Bog nije onaj koji jedva čeka da kazni naše propuste. Naprotiv. Posljednja u nizu ovih priča nam kazuje da On jedva čeka da se pokrenemo, da budemo bolji i da vjerujemo da već koliko sjutra i svijet oko nas može biti bolji.