„Moja najveća zamjerka je što Crna Gora nije postala država socijalne pravde, a to je morala biti, imajući u vidu njene privredne i sve druge resurse, njenu veličinu, broj stanovnika. Sve druge stvari su sporednije. Moralo se mnogo više raditi na sticanju materijalnih dobara, manje krasti i više misliti na cjelinu, na opšti interes, a manje na lični“. (Branko Baletić, filmski reditelj)
Prvi član Ustava Crne Gore, između ostalog kaže da je naša zemlja - država socijalne pravde. Kao i sve ostalo navedeno u ovom članu, tako se i ovo iskustveno pokazalo diskutabilno. Pored političkog uređenja koje je definisano kao demokratsko, pored uvjerenja da smo ekološka država što je samo po sebi krajnje upitno, pored tvrdnje da država počiva na vladavini prava, što praksa nerijetko demantuje, ustavotvorci su predvidjeli da Crna Gora jeste i mora biti socijalno pravedno društvo. Iako postavljen široko, posmatrajući ekonomski, socijalni i kulturni opseg prava i mogućnosti građana jedne zajednice, pojam društva socijalne pravde je najlakše definisati kroz ekonomski aspekt. Njime se najjednostavnije želi predstaviti da li društvo tj. zajednica na socijalno pravedan način vrši raspodjelu ekonomskih dobara, ali i tereta koje ta zajednica deklarativno dijeli i za čije stvaranje je ona osnov.
Zajednice koje imaju izražen osjećaj za njegovanje postulata socijalne pravde su se istorijski pokazale kao društva u kojima je najmanje izražena svaka, pa između ostalih i ekonomska nejednakost. Naravno, ovdje se ne podrazumijevaju iskustva totalitarnih društava, već se prije svega misli na države modernog svijeta, čiji građani javnom interesu pristupaju sa brižnom pažnjom i uvažavanjem svih aspekata razvoja te zajednice. Društva bez razvijenog osjećaja socijalne pravde su uglavnom ekonomski siromašna i u njima su nejednakosti vrlo izražene. Održavanje nejednakosti je pokatkad i strateški interes vlastodržaca u takvim društvima.
Crna Gora je i pored velikih prirodnih bogatstava spakovanih na tako malom prostoru, zemlja u kojoj su nejednakosti vrlo izražene. Ideal Crne Gore kao države socijalne pravde nikada nije ni izašao iz potpunog zapećka, što je umnogome vodilo ukidanju instituta srednje klase i proširivanju postojećeg jaza nejednakosti na mnogim poljima. Pored svih ekonomskih razloga, za višedecenijsko produbljivanje tog jaza zaslužno je i mnogo drugih činilaca, tradicionalno-naslijeđenih, socioloških, demografskih, ali i onih otvoreno političke prirode.
U zemlji gdje se na najvišem nivou nedvosmileno podržava nacionalizacija gubitaka, a privatizacija profita (primjer energetskih kompanija, gdje građani plaćaju gubitke struje za koje nisu krivi, a posebno nečuveno i PDV na te gubitke(??), ali ne učestvuju u podjeli profita tih kompanija); u zemlji gdje ne postoji progresivno oporezivanje već se favorizuju, a često i od strane države kreditiraju najveći poreski dužnici; u zemlji gdje građani plaćaju najviše cijene goriva u regionu i šire, dok istovremeno oni sa najdubljim džepom plaćaju to isto gorivo po najnižim cijenama u Ervopi (ne plaćajući akcize u luksuznim marinama za svoje jahte); u zemlji gdje je PDV na povrće u marketu 3 puta veći od PDV-a na šampanjac u hotelu sa 5 zvjezdica... ne možemo govoriti o ekonomskim jednakostima ili socijalnoj pravdi na kraju.
Bez želje da se tema relativizuje, moramo priznati da ovaj trend razvoja nejednakosti nije svojstven samo zemljama u razvoju i predpolitičkim društvima kakvo je naše. Na globalnom nivou razlike bivaju sve izraženije, a predviđanja sve lošija. World Inequality Lab, „think thank“ koji predvodi Thomas Piketty, nedavno je objavio istraživanje kojim predviđaju da će nejednakost nastaviti s rastom, te da će udio svjetskog bogatstva u rukama 1% najbogatijih stanovnika narasti sa 20% bogatstva kojeg trenutno drže na čak 24% do 2050. godine.
Ali, Crnu Goru, kao izrazito malo društvo, sa bogatim resursima, ne bismo smjeli posmatrati u svjetlu ovakvog nepovoljnog geopolitčkog razvoja. Činjenica da se nivo nejednakosti razlikuje od zemlje do zemlje, čak i u slučajevima zemalja na sličnom nivou razvoja, naglašava važnu ulogu koju nacionalne politike i institucije imaju u oblikovanju nejednakosti. Priča o nejednakostima je kompleksna i kroz nju se mogu reflektovati brojne anomalije i problemi koji pritiskaju sistem, ali i običnog čovjeka, a koje su upravo izazvane nereagovanjem ili pogrešnim potezima nacionalnih institucija, a nerijetko i akcijama sa lošom namjerom.
Zalažući se već decenijama za ustanovljavanje Crne Gore kao neo-liberalne, otvorene ekonomije, čiji su glavni postulati povoljno poresko okruženje i fleksibilno tržište rada, a sa namjerama da stvori poželjan poslovni ambijent za strane investicije, vlast je, kako možemo vidjeti po brojnim pokazateljima, ipak uspjela da svojim činjenjem demantuje svoja predviđanja. Zvanične ekonomske cifre su u mnogim aspektima pokazale suprotne rezultate od onih kojima se godinama stremilo.
Iako svaki od makroekonomskih pokazatelja zaslužuje posebnu analizu, koje će, uvjeren sam uskoro naći svoje mjesto na platformi #Razgovarajmo, ne želeći da se udaljim od teme ipak ću, u cilju pokretanja pojedinih polemika, pomenuti neke od cifara koje će vrlo jasno odslikati ovaj stav o greškama nacionalne ekonomske politike.
Neto priliv stranih direktnih investicija u našu zemlju je u 2018. godini zabilježio maltene najniži nivo u protekloj deceniji, sa iznosom od svega 327 miliona eura. Poređenja radi, 2015. godine su neto SDI bile na nivou od 573 miliona, a 2009. godine kada je prodata Elektroprivreda Crne Gore ostvaren je rekordan iznos od 910 miliona neto stranih direktnih investicija.
Državni dug Crne Gore, na kraju septembra 2018.godine iznosio je 3,1 milijardu eura. Na kraju 2006. godine ova stavka je iznosila, danas nam se tako čini, tričavih 701 milion eura, skoro 4,5 puta manje nego danas.
No, taj i takav rast duga nije pratio rast bruto društvenog proizvoda čak ni srazmjerno, a kamo li multiplikativno kako bi zapravo trebalo da bude. BDP, po optimističnim procjenama Ministarstva finansija na kraju 2018. godine je na nivou od 4,6 milijardi eura, a 13 godina ranije je bio na nivou od 1,8 milijardi, što govori da je BDP porastao 2,5 puta u tom periodu. Jer, lako je povećavati potrošnju na račun pozajmica i to predstavljati kao ekonomski uspjeh. Jednostavno rečeno, zaduživali smo se mnogo i brzo, bez uspjeha da taj i toliki dug stavimo adekvatno u funkciju razvoja zemlje.
Naravno, na ovo se identičnim trendom naslanjaju i zarade, koje su od 2006. godine sa nivoa od 252 eura (neto iznos), porasle na 511 eura u 2018.godini, iliti jedva duplo. Ne uzimajući u obzir inflaciju, koja je, svjedoci smo, snažno opteretila džepove građana.
Ako na sve ovo dodamo brojna cjenovna opterećanja, povećanja PDV-a, uvođenje kriznih poreza na zarade koji su i dalje na snazi (?), nivo zaduženja građana, identičnu višedecenijsku nerazvijenost zdravstvene, obrazovne, putne (prije svega željezničke) infrastrukture, i najvećem laiku će biti jasno da običan građanin nije iskusio sve benefite iz, kako se danas čini, ekonomskih bajki koje smo slušali godinama.
Najveći broj građana, pogotovu onih sa sjevera, se decenijama muči sa nusproizvodima privatizacije, koja je, načinom na koji je sprovedena i efektima koje je proizvela, zaslužila bezbroj epiteta kojima je njena slava već okićena. Muči se i sa obećanjima, kao onim iz 2008. godine sadašnjeg predsjednika Crne Gore da do kraja njegovog (tadašnjeg) mandata neće biti nezaposlenih u zemlji. Moguće da se taj mandat još uvijek nije završio.
Ideali o kojima moramo razgovarati i koji moraju biti svojevrsni dogovor za budućnost ove zemlje, trebalo bi da se odnose i na drastično smanjenje nejednakosti društva i promociju postulata socijalne pravde. Ako želimo društvo bez siromaštva, možemo ga graditi samo na osnovama solidarnosti i međusobne odgovornosti. Moramo početi od nas samih, ne dozvoljavajući da nas ćutanje ili pak sitne beneficije uljuljkaju u opasnu zamku relativizacije nejednakosti, koja svakako dolazi s godinama i sopstvenim ubjeđenjima da su pojedini - samom činjenicom da su bogatiji od većine, upravo dostojni toga što im pripada. Da bi bili bolje društvo, moramo biti bolji ljudi.
Kako bivši ministar finansija Grčke Yanis Varoufakis poručuje ćerci u svojoj knjizi „Moji razgovori s ćerkom o ekonomiji“: „Uprkos tome što se sve bebe rađaju podjednako golišave, nekoj od te djece predodređeno je da budu odjenuta u preskupa odijela, dok su druga osuđena na glad, eksploataciju i bijedu. Ti sačuvaj u svojoj duši odbojnost prema takvoj stvarnosti kao jedino logičnoj, prirodnoj i pravednoj.“
Bonus video:
