Mislim da je prikladno da se nakon razgovora o ekonomiji diskusija preseli na najbolju temu za potiskivanja razgovora o ekonomiji - istoriju. Prije nego se kod dijela čitalačke publike upali lampica da će na ovaj tekst moći da potroše dio nagomilanog nezadovoljstva, izazvanog pozitivnim emocijama ekonomskog blagostanja regionalnog lidera, ipak se nadam da za trenutak možemo prevazići te nagone i razgovarati o konkretnim problemima.
Kad bi stanje crnogorske ekonomije bilo na zavidnijem nivou, njen regionalni ili evropski značaj se ne bi mnogo promijenio. Mala smo zemlja, sa populacijom kvarta većeg grada. Sa druge strane ono sa čim jesmo značajna tačka na mapi Evrope je naša istorija. Da ne bude zabune, ne mislim ovdje na savremenu istoriju. Čak i da u osvrtu koji slijedi ne uključim praistoriju i Crvenu Stijenu kao jedan od najznačajnijih lokaliteta u svijetu, situacija se mnogo ne mijenja.
Da pokušam da ilustrujem: ako bi Evropa bila naselje, naša kuća bi bila u starijem dijelu grada. Temelji bi bili duboko i u najdubljim podrumima našli bi tragove društva koja su prva obrađivala metal u Evropi. Iznad njih su prostorje prvih ilirskih prinčeva sa megalitskim zidovima sličnim onima u Mikeni i Troji. Poslije toga već dolaze sobe u kojima se vidi uticaj prvih grčkih kolonija, helenskih-ilirskih kraljevina i mermer rimske republike i cartva. Nakon toga, smjenjuju se sobe srednjeg vijeka, išarane uticajem latinskog zapada i grčkog istoka, hrišćanstva i islama i na kraju savremene Crne Gore.
Međutim dok su se stanari ove kuće svađali koju boju da stave na fasadu, pola krova je propalo, toči na sve strane, neki su se zidovi urušili, prije 30 godina je bila poplava, a usput je neko i odnio par predmeta. Što više stanari ove kuće nikad nijesu ni ušli u pola prostorija niti znaju što sve imaju.
Naš odnos ka spostvenoj istoriji i kulturnoj baštini, kada se pogleda iza rasprave o četnicima i partizanima, 1918-oj i Njegošu je poražavajući. Ako je ne ignorišemo i prepuštamo zubu vremena onda je aktivno uništavamo. Uslijed nekontorlisane izgradnje Kotoru prijeti brisanje sa UNESCO liste kulturne baštine, divlja gradnja se naslonila na zidine Duklje i Starog Bara, a sve vjerske zajednice bez previše suzdržavanja sprovode molersko-neimarske radove u namjeri da crkve, manastire i džamije učine još ljepšim i još starijim.
Zabrinjavajuće u kojoj mjeri su skoro svi djelovi našeg društva ili nezainteresovani ili aktivno rade na degradaciji kulturnog blaga. Razloga za to je mnogo i nekako uvijek se odgovornost vrati na zvaničnu državnu politiku i institucije.
Ne treba gledati dalje od devastacije prirodnog i kulturno-istorijskog regiona Kotora i potencijalnog skidanja sa UNESCO liste svjetske baštine. Ekonomski pokretač za izgradnju turističkih i stambenih objekata bila je kulturno-istorijska (i prirodna) vrijednost koju je sama izgradnja narušila. U momentu ekstremnog mazohizma, a u cilju trenutne dobiti, uništili smo ono što je davalo vrijednost prostoru i bilo pokretač za izgradnju. Teško više da Kotorski zaliv možemo da poredimo sa jezerom Komo. Ako ne možemo da kaznimo manjak razuma investitora, možemo da ukažemo na velike propuste institucija koje su to dozvolile.
Kako drugačije objasniti prepuštanje devastaciji, neadekvatnu istraženost i apsolutno nikakvu turističku iskoršćenost antičkog grada Duklje. Iz nekog nepoznatog razloga je nemoguće postaviti par tabli, organizovati stručna vođenja, napraviti suvenirnicu ili uvesti redovnu liniju od centra grada do samog lokaliteta. O pretvaranju Duklje u arheloški park i muzej na otvorenom, poput njemačkog Ksantena (Xanten), kao državnu investiciju uz pomoć fondova EU koji će kroz turističke prihode i istraživački fondove garantovati održivost i na desetine radnih mjesta, je izgleda samo maštanje.
Kako drugačije objasniti neadekvatnu zaštitu i minimalnu iskorišćenost Starog Bara. I pored djelimičnog postojanja turističke infrastrukture, stanje samog Starog Bara je zabrinjavajuće i vremenom će se samo pogoršavati. Da stvar bude gora, lokalitet Stari Bar na godišnjem nivou i prihoduje određena sredstva koja se, naravno, ne ulažu u poboljšanja. O programu oživljavanja Starog Bara kroz privatno-javno partnerstvo, restauraciji objekata za stambeno-turističke svrhe, adaptaciji prostorija za izložbenu djelatnost i osnivanju naučnih i konzervatorskih instirucija u samom gradu, sve u cilju održivosti i stvaranju novih radnih mjesta, još dugo ćemo samo da sanjamo.
Ako je ovakva situacija sa našim najreprezentativnijim kulturnim dobrima, kakva je mogućnost da će na desetine antićkih lokaliteta, utvrđenja, sakralnih objekata i sl.. koja se nalaze u ruralnim djelovima naše zemlje, ikada dobiti adekvatnu zaštitu i biti uključeni u turističku ponudu, samim tim u kulturni i ekonomski razvoj lokalnih zajednica.
O stanju pokretnih kulturnih dobara javnost je za sada samo djelimično upoznata kroz informacije o nestalim predmetima u Narodnom muzeju Crne Gore.
Uzroci za ovakvo stanje i naš odnos ka sopstvenoj istoriji i kulturnoj baštini se mogu pronaći u: neadekvatnom radu institucija, nedostatku komunikacije između institucija i građana i lošoj obrazovnoj politici.
Crna Gora ima institucije i kadar koji trebaju da se bave ovim pitanjima. Ali loša institucionalna organizacija i nepostojanje međuinstitucionalne saradnje, kao i manjak mehanizama za sprovođenje planova ali i sankcionisanje neispunjenja istih, doveli su da se stanje u ovoj oblasti suštinski ne promijeni, a vrijeme radi svoje.
U proteklih nekoliko decenija mnogo toga novog je otkriveno iz naše prošlosti ali zid između znanja koje institucije čuvaju i javnosti, nikako da se sruši. Izgleda kao da državne institucije samo finansiraju štampanje skupih monografija koje opet iste kupuju da im krase police i skupljaju prašinu.
Najupečatljivije je nepostojanje sinteza. Istorija Crne Gore za period antike i srednji vijek je napisana prije skoro 50 godina, nemamo sveobuhvatnu istoriju knjaževine/kraljevine Crne Gore nakon Berlinskog kongresa 1878. godine, istoriju nakon 1918. godine, niti novu sintezu za Drugi svjetski rat. Slično je stanje sa sintezama arheološkog, etnografskog i umjetničkog kulturnog blaga. Nemamo sinteze naših najznačajnijih kulturno-istorijskih lokaliteta, u najmanju ruku nemamo ni istoriju glavnog grada.
Sve ovo je upotpunjeno relativno lošim odnosom obrazovne politike ka istoriji i kulturnoj baštini. Iako su planovi i programi nastave istorije dobro reformisani njih ne prate adekvatni udžbenici. Na to treba dodati smanjenje broja časova istorije, preopterećenje nastavnog kadra administracijom i nepostojanje pomoćnog nastavnog materijala.
S toga ne treba da iznenađuje slabo poznavanje sopstvene istorije prije ere Petrovića i indiferentan odnos većine javnosti ka devastaciji i propadanju sopstvenog kulturnog blaga. Institucije su te koje nakon 2006. godine nijesu sveobuhvatno i adekvatno pristupile zaštiti i izučavanju kulturnog dobra i edukaciji populacije.
Skoro mi je jedan gost rekao da se stanje u državi najlakše vidi kroz stanje spomenika i muzeja. A naše stanje i pored određenih potemkinovih fasada je katastrofalno.
Bonus video:
