RAZGOVARAJMO O ŽIVOTNOJ SREDINI

Imamo li obred za mrtvu rijeku?

Čovjek se oduvijek divio prirodi, međutim mora li neko posjetiti kanjon rijeke Kolorado ili zaliv Halong u Vijetnamu da bi se doživio emociju i misao o prirodi i sebi u njoj? Naravno da ne mora
5261 pregleda 3 komentar(a)
Ilustracija
Ilustracija
Ažurirano: 14.03.2019. 16:42h

Zamislimo plastioca koji sipa vodu na izvoru, čobana koji napaja stado i dolazi do daha u hladu, ribolovca koji sa poštovanjem ulazi u brzak, grupu ljudi koja hladi pivo i sprema roštilj pored rijeke ili pješaka koji odmara na mostu. U ovom malom misaonom eksperimentu većina čitalaca će pronaći i sebe u nekoj od navedenih uloga. Zajednički imjenitelj je „živ čovjek“ koji uživa u običnoj stvari i to je obred na koji sve društvene norme blagonaklono gledaju. Sa druge strane kulturne norme sadrže i brojne zabrane, tabue i cenzuse kao negativne norme; nezamislivo je da neko u selu razore groblje ili obruši put, sa prezirom će se gledati na onoga koji posječe stablo drveća koje se odvajaju svojom rijetkom starošću ili raskošnom krošnjom pa makar to drvo bilo u njegovom vlasništvu.

Teško je povjerovati u vapaj da „Kultura je mrtva“ koji se često, donekle i razumljivo, može čuti nakon neke najnovije režimske pozorišne predstave, neorginalnog filma ili praznog romana političkog miljenika. Kultura ne može umrijeti jer su njen sastavni dio i obredi: zajedničko bježanje sa časa, rođenja i rođendani, vjeridbe i svadbe, saučešća i sahrane. Neke od osnovnih životnih principa mlad čovjek će naučiti na nekoj mobi pri podizanju kuće ili iz govora na sahrani.

Obredi imaju svoju integrativnu funkciju (jačaju socijalnu koheziju, grupnu solidarnost i članstvo u grupi) emocijalnu (učesnici osjećaju zadovoljstvo sudjelovanjem u njima). Obredima se izražava ne samo društveni nego i zdravstveni status onih koji u njemu sudjeluju. (Ivan Citković – Sociologija obreda, Sarajevo 2014).

Čovjek se oduvijek divio prirodi, međutim mora li neko posjetiti kanjon rijeke Kolorado ili zaliv Halong u Vijetnamu da bi se doživio emociju i misao o prirodi i sebi u njoj? Naravno da ne mora. Taj naš „živ čovjek“ će često reći „E da mi je da se napijem one vode“ ili „Da mi je još jednom prošetam kroz onu šumu“. Te kategorije prevazilaze jednostavne ekonomske računice jer podrazumijevaju svijest da ta šuma i taj izvor i dalje postoje i da gradski čovjek može otići tamo kada nađe vremena a da lokalno stanovništvo može da taj resurs smatra dijelom svog dostojanstva i identiteta (ko barem jednom nije čuo da se neko hvali kako i njegovom selu postoji izvor sa najboljom vodom?).

Suva i razorena korita koja ostaju nakon izgradnje derivacionih mini hidroelektrana su svjedoci iživljavanja nad našim rijekama. Nije li to iživljavanje nad nama, nad „živom čovjekom“ koji hoće samo da popije pivo pored rijeke a da u njoj nije „biološki minimum“?

Naša, slobodno treba naglasiti u određenom obimu i osobena, kultura se danas suočava sa kategorijom koja joj je bila nezamisliva, koju nijedan njen tabu nije ni predvidio. Izgradnje derivacionih mini hidroelektrana su svojevrsno ponižavanje stanovništva uglavnom lokalnog i autohtonog čija uspomene za ta sela i rijeke sežu kako kroz vjekove tako i do najmilijih i nabližih predaka; očeva i majki, djedova i baki, koji su krčili šumu i pravili livade pa uspjeli da školuju svoje uglavnom mnogobrojno potomstvo. Indirektno se ponižava i uspomena na te ljude koji su rodili današnju generaciju a koja predstavlja osnovu društva, omalovažava se i cjelokupno građanstvo koja mora da plaća ekološke katastrofe zarad interesa pojedinaca.

Ovaj fenomen još uvijek nema odgovarajući obred, odgovarajuću socijalnu reakciju koja će učiniti da se taj događaj onemogući ili zdravo podnese. Da li se ministri potpisnici ugovora o koncesijama zapitaju kakve sociološke posledice ovakve odluke proizvode?

Doživljaj prirode je i jedan od iskonskih izraza slobode, pokušajte da zamislite Tolstojevog Ljevina koji ne želi da kosi svoju livadu jer je pored nje neko isušio rijeku ili situaciju takvu da Milovan Đilas, jer je neko u tom trenutku postavljao cjevovod u trup puta koji vodi ka planini, nije stigao da u Besudnoj zemlji kaže: “ Planina primakne čovjeka sebi, pa nebu, pa čovjeku. Nebesa nameću i postavljaju pitanja: ko smo? otkud? kuda? gdje su počeci u vremenu i prostoru? ali bez brzanja i ljutnje na odgovor, svejedno kakav da bude.“.

Biološki minimum je nešto na čemu se ne može dovijeka živjeti. Mantru biološkog minimuma je možda najbolje razbio Antonije Pušić objavom na svom fejsbuk profilu koja kaže „Mentalni je minimum ostavljati našoj djeci biološki minimum“.

Godine su prošle od ubistva Šekularske rijeke ili od ranjavanja Bistrice u Đalovića klisuri, društvo je upoznato sa tim zločinima i vrijeme da se razvije mehanizam odbrane kako u malim i ugroženim sredinama tako i na nivou šire javnosti. Žudimo li mi danas da se odreknemo slobode isto onako kao što su naši očevi željeli da je osvoje (Erih From – Bekstvo od slobode) je jeziva teza na koju se takođe moramo obazreti.

Preporučujemo za Vas