#RAZGOVARAJMO O DUHOVNOSTI

Crna Gora šira od svakog prezimena

Zar ne bi bila prava katastrofa, da ono što ima isti blisko-istočni korijen i zajedničko biblijsko polazište, i ono što ima vrijednost višemilenijumskog trajanja, - da to ovdje u Crnoj Gori nosi isključivo izgled problema, tereta ili smetnje?
9372 pregleda 18 komentar(a)
Perović
Perović

Ako se moraju tražiti savremeni načini za rješavanja problema zaštite životne sredine, ekonomskih dilema ili odnosa prema kulturnim tokovima, - tema međuvjerskog sklada ima svoj drevni tok i nije potrebno "otkrivati Ameriku" da bi došli do pomirljivosti i tolerancije. Iako jedan "apokrif" sugeriše da je Kolumba prema Americi više vodio bijeg od vjerske netrpeljivosti ondašnje Evrope, nego potreba za rijetkim začinima, - tvrdim da nama ne treba tražiti novi kontinent, želimo li doći do sklada i suživota različitih duhovnih svjetova.

Ono što danas možemo nazvati crnogorskim društvom, u najvećoj mjeri svoje postojanje temelji na vjekovnom prožimanju tri monoteistička vjeroispovjedanja, od kojih su dva hrišćanska, a jedno islamsko. Ne potcjenjujući značaj ili društveni potencijal četvrtih i petih, - ističem važnost spoznaje da su kulturu ovih prostora prevashodno formirali plodovi istočno-pravoslavne, rimokatoličke i islamske duhovnosti.

A kad je to tako, onda je jasno da puteve unapređenja konfesionalnog suživota treba tražiti u bliskosti i dodirnim tačkama pomenutih vjera. Ne treba nam vještačka mješavina ovih svjetova, niti se, u ime viših ciljeva, može stvoriti neka nad-religija, - ali za početak, bilo bi dobro da se upoznamo sa onim što nam je zajedničko, kako bi, maksimalno ograničili prostor za nerazumjevanja i konflikte.

Zar ne bi bila prava katastrofa, da ono što ima isti blisko-istočni korijen i zajedničko biblijsko polazište, i ono što ima vrijednost višemilenijumskog trajanja, - da to ovdje u Crnoj Gori nosi isključivo izgled problema, tereta ili smetnje? Znam da ne možemo izbrisati razlike koje su nastale u dugom istorijskom razvoju svake od pomenutih vjera, i da nije moguće vratiti vremenski točak unazad, na one prapočetke, na onaj isti temelj, - ali vjerujem da podsjećanje na te temelje može biti ljekovito.

U pojašnjenju pojedinih stihova svog ”Ogledala srpskog”, Njegoš insistra na tome da su Crnogroci uvjek čuvali svijest o svojoj bliskosti sa zapadnim hrišćanskim svijetom, - pa tako nikada nijesu pjevali o ratovima i dvobojima na koje ih je nužda tjerala protiv vojnika hrišćanskog imena! A suvišno je isticati, kolike su sličnosti, odnosno, koliko su male po broju, razlike između istočnog i zapadnog hrišćanstva. Bolno je, za svako hrišćansko srce, gledati u milenijum života i trajanja Jedne Hristove Crkve, a potom, u jednako dug milenijum razdora. Isto jevanđelje, isti svetitelji, isto ime Božije, i do danas prepoznatljiv isti temelj obreda – a dva svijeta!

Otuda je valjda najlogičnije i najnormalnije, da one koji bi najviše voljeli da u budućnosti ponovo budu jedno ( i koji imaju obavezu pred Bogom i među sobom da traže to jedinstvo ), - njih ne treba ni učiti ni prisiljavati da jedni pored drugih žive mirno i tolerantno.

A kad je u pitanju odnos hrišćanstva i islama, neću upirati pogled u univerzalne istine da su i crkva i džamija ( a da dodam i sinagoga ) proistekli iz jedne knjige, iz iste Biblije ( makar iz njenih početnih stranica ), te da na istog čovjeka ( Avrama, Abrahama, Ibrahima ...) kao na jednog od svojih rodonačelnika ( svako ga shvatajući na svoj način ) gledaju sve tri vjere. Onaj koga mi zovemo Solomonom, muslimani zovu Sulejman, a judeo-hrišćanski Mojsije, u islamu je Musa.

Istorija susreta ”krsta i lune” ( ”dva strašna simbola” kako kaže Njegoš, i dodaje da je ”njihovo na grobnice carstvo”) na ovom podneblju jeste, najvećim dijelom, istorija rata i vjekovnog sukoba. Međutim, činjenicu da je moderna crnogorska država nastala na vojnom otporu prema otomanskoj okupaciji, ne treba miješati sa islamofobijom. Vojske prođoše, a molitve ostadoše. Ružnu prošlost ne možemo uljepšati nikakvom dobrom voljom. Šanse dobre volje nalaze se u budućnosti.

U surovom, a opet viteškom megdanu, prepunom primjera obostranog poštovanja prema protivniku i obostrane vjere u Boga, crnogorski David je pobijedio Golijata sa Bosfora, - i to su vojno-politički tokovi zbivanja. Duhovno gledano, ostali smo, mi ovdašnji, da živimo jedni pored drugih, i da se Svevišnjem molimo, svako na svoj način. Upravo je Svevišnji uredio, da danas u našoj zemlji, većinski hrišćanskoj, žive naše komšije i naši prijatelji islamske vjeroispovjesti, kao što, recimo, u sred Istanbula živi, više od 1000 godina, carigadski patrijarh. Koji pravoslavac želi dobro i napredak drevne grčke zajednice u Fanaru ( njen nesmetani razvoj i blagoslovenu službu ), takav neka pripazi da li nešto nedostaje komšiji muslimanu u njegovoj ulici ili zgradi.

A opet, bliži smo mi ovdje jedni drugima, nego što su to Grci i Turci u Carigradu. Eto, da ne idem dalje, ljudi koji se prezivaju kao ja - ima u sve tri konfesije. Ako je naše prezime toliko široko, da se pod njim neki boje Boga a drugi imaju straha od Alaha – a da, pri tom, jedni druge ne pritiskamo, niti ubjeđujemo, e pa onda možemo i moramo imati suživot i pod ovom kapom, širom od svakog prezimena, koja se zove Crna Gora.