Jeruzalemske ljestve i kršćanska podjela - Vijesti.me
#RAZGOVARAJMO O DUHOVNOSTI

Jeruzalemske ljestve i kršćanska podjela

Zaboravljamo da nas razlike mogu dopunjavati, a ne nužno razdvajati, kao i to da je različitost temeljna karakteristika svijeta i živih bića

Biste carigradskog patrijarha Atenagora i pape Pavla VI.
Biste carigradskog patrijarha Atenagora i pape Pavla VI. (Foto: Privatna arhiva)

Nedavno sam imao priliku ili bolje reći, milost, hodočastiti u Svetu Zemlju. Kako je vjerujem svima poznato, za hodočasnika je nekako najvažnije posjetiti Jeruzalem, sveti grad za tri monoteističke religije: Židove, Kršćane i Muslimane. Za kršćane, nije važno koje Crkve, konfesije ili denominacije, najsvetiji grad na zemlji. Prema nekim prijevodima, samo ime grada znači „Grad mira“, iako to nije jedino tumačenje - zacijelo je najljepše. No, latinska izreka nomen est omen – ime je znamen, u ovom slučaju i ne vrijedi. Iako bi trebao biti, Jeruzalem, nije grad mira, što ne umanjuje njegov značaj u povijesti čovječanstva, ili njegovu važnost i svetost u očima vjernika. Mir se ne gradi kamenjem, niti ga čine veličanstvene zidine, palače, iskopine, crkve, džamije, sinagoge, nego ljudi.

U povijesti čovječanstva, ljudi, djeca – kako vjerujemo - jednog Boga, često nisu bili sposobni govoriti zajedničkim jezikom i premostiti međusobne razlike. Onda kada jesu, bili su to najblistaviji periodi u njihovim životima. Jeruzalem je svojevrstan oksimoron: i grad mira, sveti grad, ali grad podjela i sukoba. Podijeljen je na kvartove po etničko-religioznom ključu, koji međusobno imaju malo dodirnih točaka. Ispravnije je reći: čiji stanovnici imaju malo dodirnih točaka. Svaka grupa u svojem mikrokozmosu, nema potrebe susresti se s drugima, osim ako ih nepredvidivi životni putevi ipak na to natjeraju. Takvo rješenje nametnute podijele doneseno je upravo kako bi se očuvao mir. Nije po tom pitanju Jeruzalem, usamljen u odnosu na druge gradove svijeta, ali s obzirom na njegovu duboki simbolički i religiozni značaj, sve poprima drugačiju dimenziju. No, podjela koja posebno boli, je ona koja vlada među kršćanima: ona je bolnija i tužnija u Jeruzalemu nego bilo gdje drugdje. Najočitija je na Božjem Grobu – bazilici Uskrsnuća. Bazilikom upravljaju čak šest različitih kršćanskih Crkvi, a podjednako je sveta i onima koji nisu vezani za upravu nad crkvom. Drugim riječima: svima koji vjeruju u Isusa Krista. Ne samo Latinima, Grcima i Armencima, Koptima, Sirijcima, Etiopljanima nego svima. Ključeve crkve čuvaju već generacijama muslimani. To je još jedan način da se očuva mir. Jedinstveno je to mjesto u kojem svi kršćani istovremeno mole i razmatraju o tajni Kristove smrti i Uskrsnuća.

Vjerojatno nigdje drugdje, toliko različitih pripadnika kršćanskih crkava nije okupljeno na istom mjestu, pod istim krovom. Harmonija koja vlada među njima, u najvećoj mjeri je zapravo funkcionalna: dok se svaka strana drži pravila uspostavljenih po statusu quo, sve funkcionira kako treba. Status quo od 1853. (na osnovu firmana iz 1757.) regulira načine upravljanja i služenja zajedničkim dijelovima bazilike, i drugim zajedničkim bogomoljama u Svetoj Zemlji na koje polaže pravo više različitih vjeroispovijesti. Uz zajedničke dijelove u Bazilici Božjeg Groba, svaka Crkva ima i svoje vlastite kapele, oltare i druge prostore te poštuje vrijeme i redoslijed službe. Čim se malo odstupi od njih, pa, malo je reći, da nekad bude ružnih i neprikladnih incidenata. Među kršćanima, koji bi morali gajiti svijest da se nalaze na samom izvorištu vjere, među klerom, svećenstvom različitih konfesija, koje se ne libi ni fizičkih sukoba, premda uzrok bio to što je neki monah pomaknuo stolicu s dogovorenog mjesta u sjenu. Iako su ovakvi incidenti sporadični, previše su tragični i govore nam koliko smo još uvijek nedorasli svom pozivu nasljedovanja Krista koji je molio da njegovi učenici „budu jedno“ i koliko nas oholost i ponos odvlače jedne od drugih.

Iako je ova tema neiscrpna, i ima mnogo primjera, pozitivnih i negativnih, koji bi nas mogli navesti na dublje razmišljanje, navest ću jedan koji je možda najbanalniji, ali posebno upečatljiv. Na fasadi bazilike nalaze se jedne drvene ljestve ili skale, merdevine, napravljene od poslovično kvalitetne libanonske cedrovine. Nemaju nikakvu teološku ili religioznu vrijednost. Nisu to duhovne ljestve o kakvim čitamo u patristici. Nema nikakve legende vezane za njih koja bi obogatila hodočasničko iskustvo. Stoje tamo negdje izazivajući čuđenje već više od 250 godina, otkako ih je netko po svoj prilici zaboravio skloniti. Dobile su naziv „nepomične ljestve“ ili „status quo ljestve“. Zašto? Iz jednostavnog razloga: upravitelji Bazilike ne mogu se dogovoriti oko toga tko će ljestve pomaknuti, skloniti i kome će one nakon toga pripasti (premda predaja kaže da pripadaju Armencima). Istovremeno je smiješno i žalosno. Zbog toga što ne mogu naći rješenje, a kako status quo nalaže da se nijedna odluka ne može donijeti bez suglasnosti svih 6 strana koje upravljaju crkvom, ljestve nepomično i dalje stoje na fasadi. Zabilježeno je da su maknute samo dva puta, ali su u vrlo kratkom roku vraćene. Kada je papa Pavao VI. posjetio Jeruzalem i tamo se bratski susreo vaseljenskim patrijarhom Atenagorom što je označilo prekretnicu u odnosima između Istočne i Zapadne Crkve, nazvao je te ljestve vidljivim simbolom kršćanske podijele. Neki navode, da je rekao i da trebaju tako ostati, dok se Katolička i Pravoslavna crkva ne ujedine. No, kako nije sve crno-bijelo, tako nije ni ova pripovijest o ljestvama: ako se upravitelji crkve, nisu uspjeli dogovoriti oko njih, dogovorili su se oko nečeg puno važnijeg: restauracije edikule Kristovog groba. A ljestve neka čekaju i dalje.

Čini se da je poziv koji čitamo u Psalmima „molite za mir Jeruzalemov“ vječno aktualan. No, mir, ne kao odsustvo rata, nego kao harmoniju života različitih ljudi, s različitim svjetonazorima – filozofskim, vjerskim, moralnim, političkim… mi moramo graditi u ovoj Državi, koja po tom pitanju ima svoje svijetle primjere istinskog suživota u poštovanju, ali i one manje hvale vrijedne: netrpeljivosti prema pripadnicima druge vjere ili nacije, ili najmanju ruku nepovjerenje i distancu. Osobno poznajem ljude koji kažu da u „tuđe“ crkve ili bogomolje ne bi nikad kročili, onda lako je zamisliti, kamoli što drugo, kako nam pokazuju i neka nedavna istraživanja, ma kako nejasne formulacije se u njima koristili. Jedno je jasno: ne poznajemo se dovoljno. Mi, vjernici različitih i istih vjera, različitih tradicija s istim izvorom. Životni poziv svakog kršćanina je izgradnja boljeg svijeta, izgradnja Kraljevstva Božjeg na zemlji. Nekada zaboravljamo da nam za to ne trebaju ni ljestve ni skele. Niti građevinski materijal. Nego otvorenost i povjerenje, spremnost na dijalog.

Zaboravljamo da nas razlike mogu dopunjavati, a ne nužno razdvajati, kao i to da je različitost temeljna karakteristika svijeta i živih bića. Zaboravljamo puno toga, nekad jer se bojimo razgovarati, jer se bojimo susreta, ali češće jer smo uljuljani u samodostatnost svoje komfor zone, i nemamo potrebu iz nje izaći. Papa Franjo koji je prošle godine u molitvi za kršćane na Bliskom Istoku okupio po prvi puta u povijesti 19 patrijarha i episkopa istočnih pravoslavnih Crkava na zajedničku molitvu za mir, prije nekoliko dana je Maroku pred kraljem Muhamedom IV rekao nešto što u dubini duše svi znamo, samo još uvijek nevoljko ostvarujemo: susret je put mira za čovječanstvo. Pozvao je na put dijaloga kako bismo nadvladali napetosti i nesporazume, maske i stereotipe koji plaše i suprotstavljaju. Papa je poručio da se moramo osloniti na vrijednosti koje su nam zajedničke ako se želimo suprotstaviti fanatizmu i fundamentalizmu. Iskreno mislim da to u dubini duše, više-manje svi znamo. Ali takve si riječi trebamo češće ponavljati i posvješćivati, kako bismo sami bili kadri prokrčiti staze susreta i dijaloga.