Treninzi sa Gvardiolom su bolji od seksa“.
Tako je Dani Alveš, jedan od najboljih bekova (spoljnjih igrača) 21. vijeka, opisao kakav je osjećaj igrati i učiti fudbal pod nadzorom sadašnjeg trenera Mančester sitija.
Gvardiolin odgovor je bio da, ipak, bira seks, vjerovatno je i Brazilac pretjerao u poređenju, ali igranje fudbala pod Gvardiolinom kontrolom i njegovim idejama očito ima neku drugu dimenziju.
Jer, nije Alveš prvi koji je o španskom treneru pričao na poseban način.
Od prvog dana, te 2008, kada je došao na klupu Barselone, sa svega 37 godina i bez ozbiljnog iskustva, Gvardiola je postao avangarda.
NOVI NAČIN RAZMIŠLJANJA
U javnosti je dočekan sa skepticizmom, u dijelu medija predstavljen i kao „politički trener“ - Katalonac, independista - u trenutku kada je ideja o nezavisnosti te španske pokrajine bila u rastu, a Barselona, kao više od kluba, simbol tog pokreta.
- Da ne mislim da sam spreman, ne bih ni dolazio - rekao je Gvardiola na promociji.
Njemu je, međutim, u mislima bio samo fudbal i kako da ga promijeni.
- Moraćemo da radimo intenzivno i drugačije. Ko želi da bude sa nama dobrodošao je, oni koji sumnjaju uvjeriće se da griješe - nastavio je Gvardiola, objasnivši:
- Da bismo promijenili rezultate, moramo da promijenimo razmišljanje o fudbalu.
Ostalo je istorija - Pep je promijenio rezultate, osvojio je sve što je mogao sa Barselonom, promijenio je i razmišljanje, a deset godina kasnije mnogi će reći - promijenio je i fudbal.
To smatra i jedan od najvećih trenera svih vremena, i sam fudbalski revolucionar - Arigo Saki, koji je nedavno, na tribini u italijanskom Trentu, kazao da istorija fudbala može da se podijeli na period „prije i poslije Gvardiole“.
- On nije prvi koji je donio nešto novo - promjene su donosili Ajaks i Holandija, pa Milan, ali on je posljednji koji ga je promijenio. I to na poseban način. On je bio najhrabriji od svih, on je shvatio da bez rizika i želje za promjenama ostaješ zarobljen u prošlosti i zaboravljen - kazao je Saki.
Gvardiola, objasnio je Saki, nije izumio presing i posjed lopte kao fundament igre, ali ih je prilagodio modernom fudbalu, brzini igre, fizičkim karakteristikama igrača 21. vijeka, što je bio „najteži mogući zadatak“.
Gvardiolin stil, vrckastog naziva „tiki-taka“, bio je sofisticirana kombinacija posjeda, presinga i brzine, ustanovljen kroz precizno postavljanje igrača na terenu i njihovo usklađeno kretanje, sa i bez lopte. I to na „skraćenom“ terenu, sa visoko postavljenom odbranom, i konstantnom težnjom da se lopta koja se izgubi osvoji što prije.
Od Gvardiole naovamo, presing na protivničkoj polovini postao je bazični dio svakog ozbiljnog i velikog tima, bez obzira na rizik koji nosi u odbrambenim zadacima, a u izvještajima tehničke komisije UEFA, kao i u naučnim fudbalskim elaboratima, takav stil ima i službeni naziv „Gvardiolin efekat“.
EKSTREMNA KONTROLA JE UBIJALA KREATIVNOST
Rezultat „Gvardiolinog efekta“ opipljivo može da se mjeri suštinom fudbala kao igre - golovima.
U sezoni 2006/07, posljednjoj prije njegovog dolaska u Barselonu, u Ligi šampiona je prosječno postignuto 2,47 golova, a prošle sezone prosjek je iznosio 3,21 pogodak po meču.
U toj sezoni prije Gvardiolinog dolaska na najveću scenu, polufinale Lige šampiona igrali su Liverpul i Čelsi, koje su sa klupe vodila dvojica taktičkih genijalaca tog vremena. Rafa Benites je dvije godine ranije osvojio titulu prvaka Evrope, a prethodno sa malom Valensijom i titulu u Španiji, dok je Murinjo, nakon evropske senzacije sa Portom 2004, uzeo dvije vezane titule u Premijer ligi.
Horhe Valdano, legendarni argentinski fudbaler, a kasnije, i sada, sjajni kolumnista, napisao je za “Marku” pred meč na “Enfildu”:
“Ako stavite g…. nasred ovog sjajnog, strastvenog i ludog stadiona biće ljudi koji će vam reći da je to umjetničko djelo. Nije, to će biti g…. na terenu… Čelsi i Liverpul su najčistiji primjer današnjeg fudbala - intenzivnog, fizičkog, direktnog. Ali, kratak pas? Neeee. Finta? Neee. Dupli pas? Proturanje lopte kroz noge? Peta? Ne budite naivni. To se neće dogoditi. Ekstremna kontrola i ozbiljnost u igru neutralisaće svaki vid kreativnosti, svaki momenat esktremno lijepe vještine”.
“Ako Didije Drogba bude najbolji igrač na terenu, to će biti zato što je dobio najviše duela, što će trčati i skakati najviše. Ovakav intenzitet igre ubija svaku vrstu talenta, pa će igrač kakav je Džo Kol biti dezorijentisan. Ukratko, ako fudbal ide u pravcu u kome ga igraju Čelsi i Liverpul, moramo da budemo spremni da kažemo zbogom talentu i vještini u kojoj smo uživali skoro jedan vijek”, napisao je Valdano.
TEHNIKA, POSJED, PRESING - BAZA MODERNOG FUDBALA
Tri godine ranije, a četiri prije nego što je postao trener Barselone, Gvardiola je u razgovoru za “Tajms” rekao da su igrači kakav je on bio “nestali sa scene, jer je fudbal postao taktički uokviren da igrači svoju kreativnost mogu da iskažu samo u uskim parametrima”.
I on je to promijenio od prvog dana kada je počeo da se bavi trenerskim poslom, prvo u mlađim selekcijama, a zatim u prvom timu Barselone.
Kombinacija visokog presinga i posjeda lopte donijela je, zapravo, idealnu sinhronizaciju individualnih kvaliteta igrača koje je vodio i timske organizacije.
“Barselona je najbolji tim koji se pojavio u fudbalu”, rekao je 2011. godine, nakon finala Lige šampiona, ser Aleks Ferguson, koji je bio trener u doba Mihelsa, Sakija, Kapela, Benitesa, Murinja, Anćelotija, Menotija…
Gvardiola nije samo promijenio stil fudbala na najvećoj sceni, već je promijenio i način rada u mlađim selekcijama.
Njegov postulat da se igra gradi bukvalno od golmana, te da se nikad, apsolutno nikad, ne igra dugim loptama, prihvaćen je u svakoj ozbiljnoj klupskoj akademiji. Mnogi treneri širom Evrope i svijeta, specijalisti za treninge mlađih igrača, sada govore da se fudbaleri uče da budu “univerzalci”, te da su osnovni tehnički elementi najvažniji u procesu treninga. To se najbolje vidi na današnjim odbrambenim igračima - igra sa loptom je postala važnija od klizećih startova i umijeća oduzimanja lopte. Pa i sa golmanima (Ter Štegen, Nojer, Navas, Alison Beker…)…
“Gvardiolin efekat” - tehnika, posjed, presing - postao je baza za fudbal koji gledamo danas.
Njegova Barselona bila je jedinstveni fudbalski “proizvod” i model koji sada i sam Gvardiola unapređuje u Sitiju, a na koga se naslanjaju Klop, Alegri, Konte… i svi treneri koji vode timove sa identitetom i samopouzdanjem.
Gvardiola je za deset godina promijenio način razmišljanja o fudbalu i pitanje kada će se, i da li će uopšte, pojaviti neko ko će zasjeniti njegovu ulogu u evoluciji najopopularnijeg sporta.
Bonus video:
