Teško je bilo početi razgovor sa Stefanom Savićem dan nakon finala Lige šampiona. Da li čestitkama na sjajnoj partiji protiv Reala, ili konstatacijom da je Atletiko doživio još jedan bolan poraz u najvažnijoj utakmici sezone...
"Velika tuga, to je utisak nakon finala, a ne igra bilo kog pojedinca", kaže Savić za "Vijesti", dok na aerodromu u Rimu čeka let za Podgoricu i premotava film iz Milana.
"Izgubili smo na najtužniji mogući način. Bili smo tako blizu, nikad Atletiko nije bio bliži. Ne znam... lakše bi bilo da su nas nadigrali, pobijedili u 90 minuta, nego ovako...", kaže Savić.
Snimci i slike sa "Meace" - suze na terenu i tribinama - obišle su svijet. Kako je bilo među četiri zida, u svlačionici?
"Emotivno i tužno, niko nije mogao da sakrije ono što osjeća. Teško je riječima opisati", priča 25-godišnji defanzivac.
Atletiko, vječiti autsajder u velikim utakmicama, nije ni u Milanu, kao ni u Lisabonu prije dvije godine, bio inferioran ni u jednom trenutku, ni u jednom elementu, ni na jednom dijelu terena...
"Dali smo sve što smo imali, zadnji atom snage, isto kao i igrači Reala. Utakmica je bila napeta, a vrijeme izuzetno teško za igru. Sparno. Zbog toga je mnogo fudbalera imalo i grčeve, neki su izašli ranije, neki jedva završili meč. Šteta što napor koji smo uložili nije nagrađen pobjedom", ističe Savić.
Navijači Atletika su, kaže Savić, posebna priča...
"Oni su fantastični, jedinstveni. Davali su nam snagu tokom utakmice, a podršku poslije meča. Plaču, a pjevaju, tuguju, a skandiraju. Oni su najbolji na svijetu. Uz igrače su i u dobru i u zlu. Njihova ljubav prema Atletiku je nemjerljiva. Nema riječi da im zahvalimo i zbog njih je tuga zbog poraza još veća. Mogu samo da zamislim kako im je nakon drugog poraza u finalima. Žao mi je što ih nismo usrećili", ističe Savić.
Dijego Simeone je nakon utakmice dodatno rastužio "kolćonerose" riječima da je došlo vrijeme da razmisli o budućnosti..
"Svi se nadamo da će ostati u Atletiku. Nema potrebe da se govori šta on znači - klubu, navijačima, igračima... On je sinonim za Atletiko, veliki trener, veliki čovjek", ne krije Savić da bi volio da i u nastavku karijere sarađuje sa Simeoneom.
Novi početak je u julu...
"Iako tužni i pod utiskom, od danas mislimo na ono što dolazi. Atletiko se nikad ne predaje. Malo ko je mogao da pretpostavi da ćemo igrati finale ove sezone, nakon finala iz 2014. godine. Pokušaćemo ponovo, imamo i kvalitet i mentalitet pobjednika. Vjerujemo da ćemo izboriti još jednu šansu", kao da se u ime saigrača obraća Savić.
I tek na kraju priče, Savić o sebi. Svjetski mediji veličaju igru našeg reprezentativca, koji je dokazao da je igrač za najveću scenu i najveće utakmice.
A, on kaže:
"Ovo je bio najveći meč u mojoj karijeri. Završio se kako se završio, svjestan sam da se samo pobjednici pamte, a da se igre pojedinca zaboravljaju. Ipak, mislim da sada mogu da sumiram ovaj dio moje karijere. Nije bilo lako doći do finala Lige šampiona. Poći od Brskova, Borče, preko Partizana, Mančester sitija, Fiorentine... Dug je to put, veoma naporan, pun prepreka, ali napornim radom, velikom posvećenošću i vjerom u sebe stigao sam do Atletika. I ponosan sam što sam tu gdje sam, u klubu u kome se cijene upravo te vrline - rad, posvećenost, profesionalizam, samopouzdanje...", zaključio je Savić.
Podrška iz Mojkovca i Crne Gore je moja najveća pobjeda
U trenucima kada je osjećao glamur Lige šampiona, igrao utakmicu svih utakmica, Savić nije zaboravio odakle je krenuo...
"Čitao sam i gledao pred utakmicu šta kažu moji Mojkovčani. Bilo mi je puno srce. Njihova podrška je i moja najveća pobjeda. Trudiću se, kao i do sada, da predstavljam moj grad i moju zemlju na najbolji mogući način", ističe Savić.
Bonus video:
