Očekivanim porazom u Stokholmu od Švedske, Crna Gora je izgubila i posljednju realnu šansu da se plasira u baraž za Evropsko prvenstvo.
Ostala je matematika, ona će vjerovatno biti “saveznik” (i utjeha) do kraja kvalifikacija, ali svaka nada zapravo je - lažna nada, kupovina vremena i podgrijavanje nerealnog optimizma.
Iako se "spineri" ne zaustavljaju - reprezentacija koja je u posljednje dvije i po godine dobila samo jedan meč u kvalifikacijama, u stanju je, po njima, da pobijedi sve četiri utakmice do kraja ovog ciklusa i dočepa se baraža za Euro.
Lažna je bila nada i da Crna Gora, ovakva Crna Gora, gotovo sa B timom - bez tri ključna igrača, a bez šest standardnih prvotimaca, može da “odradi” Šveđane usred Stokholma i vrati se u trku za 3. poziciju.
Ibrahimoviću i drugovima bilo je dovoljno samo desetak minuta ozbiljne igre da postignu tri gola i dobiju meč na način na koji to rade ozbiljne reprezentacije, klasični rutineri - ostala 83 minuta pripala su Crnoj Gori, koja je imala loptu, stvarala šanse, a igrači sa malom minutažom napunili oči i pobrali simpatije.
Jasno - ni od meča u Stokholmu ne treba praviti lažnu sliku, Šveđani su igrali na rezultat i pobijedili su, i to ubjedljivo. Sve ostalo je zavaravanje...
U Švedskoj, naravno, nije propuštena šansa, Crna Gora nema za čim da žali iz te utakmice, posebno zbog sastava u kojem je igrala. Ispalo je čak i mnogo bolje od očekivanja, nakon serije povreda, otkaza najvažnijih igrača, te opšteg pada vjere u nacionalni tim i selektora.
Zato ne treba žaliti za Švedskom - treba žaliti za Lihtenštajnom, igranja u kombinovanom sastavu iako je najjači tim napokon bio na raspolaganju, treba žaliti za Austrijom, treba žaliti i za Rusijom, gdje su i navijači pomogli da propadne još jedan ciklus.
Tu su napravljene greške, i to ključne, neoprostive - na svakom od tih mečeva Crna Gora je imala Mirka Vučinića, imala je i Marka Bašu, imala je igrače koji nisu putovali u Stokholm. Imala je A tim...
Ti mečevi su, ispostaviće se, bili posljednja opipljiva šansa da se iskoristi zlatna generacija crnogorskih fudbalera, kojih ubuduće vjerovatno neće biti tu. I veliko je pitanje kada ćemo ponovo imati takvu klasu - i u odbrani, i u napadu...
Ima li više vremena za Crnu Goru? Kakva šteta - bio je ovo prvi ciklus iz kojeg “pola Evrope” ide na veliko takmičenje, a naša izgleda posljedna prava šansa. Biće nam sve teže...
Dolaze novi igrači, dolaze nove generacije, mnogi od tih fudbalera prezentovali su sebe prije dvije noći, nisu ostavili loš utisak, naprotiv. Međutim, dolazi i vrijeme manjih očekivanja, dolazi vrijeme nižih kriterijuma. Zato i više neće biti velikih razočaranja.
A te kriterijume postepeno je spuštala i sama reprezentacija. Od juna 2013. godine i čuvenih 0:4 od Ukrajine (i tada sa gotovo kompletnim timom), Crna Gora je odigrala 14 utakmica, zabilježila svega tri pobjede, od kojih samo jednu u kvalifikacijama, a doživjela šest poraza... Srozala se protiv Moldavije kod kuće, remizirala u Lihtenštajnu, nije napravila nijedan veliki rezultat.
Uporedo se dešavao i strmoglav pad na rang-listi Fife, na kojoj je Crna Gora prečicom iz gornjeg sišla u donji dom evropskog fudbala.
Sve to pod Brankom Brnovićem, koji će za tri mjeseca “napuniti” četiri godine na kormilu reprezentacije. Takvu čast ima Joakim Lev u Njemačkoj i još samo nekoliko evropskih selektora. U Savezu, kakva ironija, i dalje čuvaju Brnovića, kao da se inate s nekim...
Priče da je i „Brnoviću isteklo”, da će Crna Gora uskoro dobiti novog selektora, najkasnije do kraja kvalifikacija, sada će mnogo manje zagolicati javnost i navijače - jer, kasno je za promjene, zlatne prilike su prošle...
I još jednom - ne vadite se na Švedsku, greške u koracima napravljene su mnogo ranije.
Bonus video:
