Bilo je to davno. Trening Zabjela, trčkaranje na suvo, bez lopte, neki drugovi iz djetinstva i jedno lice koje sam tada vidio prvi put, ne sluteći sa koliko će sreće ispunjavati moju dušu u narednih više od četvrt vijeka. Nekako čudan, nesmajan ali stalno nasmijan. Trčao je i gestikulirao, pričao, mrštio se, pa onda padao u zarazni smijeh.
Nedugo poslije toga, na turniru u Budvi, novi susret. U kaznenoj ekspediciji koja se spremala da presliša sve i svakoga, sastavljenoj od vrhunskih igrača i malog i velikog fudbala, ono isto lice koje mi je za jedan dan ostalo neizbrisivo u sjećanju. "Odakle ovaj momak sa vama", pitam školskog druga Neba Mijovića, a on će kao iz topa:
"To je Ćiro Nikolić! On je najveći majstor od svih nas."
Ostao sam da ga gledam. A ono što sam vidio nikako se nije uklapalo ni u jednu jedinu predstavu o igri koja nam je život značila. Ćika i lopta bili su jedno. Kretali su se zajedno, kao ljepilom spojeni, protiv svih zakona fizike, protiv zdravog razuma... Bilo je to nešto nadrealno. Valjda ni on nije bio svjestan na koji način to radi, pa ga zato niko i nije mogao zaustaviti. Takav dribling nije imao niko. Ni Dejo, ni Guzo, ni Šico... Baš niko!
Svaka crnogorska ekipa, od nikšićkih opasnih momaka, pa do Briječana i ostalih podgoričkih institucija malog fudbala, čeznula je da Ćiro bude njen dio. Osvajao je turnire i u Crnoj Gori i u bivšoj Jugoslaviji, dobijao utakmice koje su bile "više od igre"...
Onda je okrenuo ploču. Dosta mu je bilo utakmica koje su "morale da se dobiju". Želio je da uživa u fudbalu, da mu bude zabava. I bilo je tako. Počeli smo da igramo zajedno, da učestvujemo u nekim ligama bez briga, da se družimo. Bez vozačke smo išli kombijem na utakmice u Nikšić, gdje su ljudi vrištali od smijeha kada je penal, ne čekajući zvižduk, šutirao četiri puta. Sudija je penal svaki put uredno ponavljao, dao mu žuti, poslije i sam počeo da se smije do suza... Držao sam ga za ruku dok sudija ne da znak. Dao je gol, a onda šeretski, a glumeći ozbiljnost, upitao: "Oću li još jednom?"
Naišli su medijski derbiji, a prije svega nezaboravni zajednički odlasci na službena putovanja. Gulaš od konjskog mesa u Ljubljani ('Kralju, sve mi se čini da me u stomaku bije kopitima'), ludačka vožnja autoputem pored Zadra ('Ako kazaljka za brzinu dođe do kraja, oće li napravit novi krug'), flambirani kokteli u Portorožu ('Za mene koka-kolu, ali ne primiči upaljač'), suđenje za bezazleni udes kod Prevlake, kada smo kolima prešli u suprotnu traku i udarili u dubrovački klio ('Maksim je vozio manje od 40 km/h, ali baš tada naiđe onaj baksuz od gospođe'), predah uz ćevape u Bosni, "voćni" doručak sa Mikijem...
Sve nas je osvajao i osvojio nevjerovatnom dobrotom, neiskvarenošću, pažnjom... Uselio se u naša srca, kad god bih ga sreo ozarilo bi me sunce. Tako se osjećao svako ko ga je poznavao. Voljeli su ga baš svi.
Danas sunca nije bilo. Sa neba se sručilo more tuge. Tako odlaze samo najveći.
Ćiro je odigrao posljednji fudbal. Od sada će “lomiti kičme” na nebeskim poligonima. Raj je jači za velikog umjetnika. I još većeg čovjeka...
Bonus video:
