Daleko od toga da navijači FK Mornar nemaju strpljenja... Daleko od toga da se nisu nagledali baraž mečeva u prethodnih nekoliko godina...
Daleko od toga da nisu željeli konačno jednu mirnu sezonu... I izgledalo je da će tako biti do prije samo osam kola. I onda, još jednom „već viđeno“, nebrojeno puta doživljeno.
Stigao je jun, a sudbina je opet Baranima dodijelila Berane. Tim sa kojim su se u svega par sezona po treći put sastali u baražu. Ovoga puta nije bilo povoda za radost. A takav epilog je rijetko ko očekivao.
Naročito poslije prvog meča u kojem su Barani pokazali sve svoje slabosti u igri, nedovoljan igrački fond, ekipu koja je izgledala istrošeno, ali i tim koji je, takav kakav je, bio bolji od protivnika i u nadoknadi stigao do gola, koji se mnogima činio kao nedostižan za rivala. Svi su bili uvjereni u konačni uspjeh. A najavio je talentovani stručnjak gostiju, Nebojša Jovović, da će njegov tim imati znatno drugačiji pristup u revanšu. Činilo se potpuno logično i očekivano, uzevši u obzir rezultat.
Mislilo se da Mornar ipak ima ofanzivni kapacitet da na sjeveru postigne gol. Mislilo se još mnogo toga, ali je na kraju drugačije ispalo.
Ko je kriv što se u fudbalskom Baru neće gledati elitni fudbal iduće sezone? Krivi su svi - i uprava, i stručni štab i igrači.
Ama baš niko nije povukao „ručnu“ kada su u prethodnih trideset i kusur dana kola krenula nizbrdo. Kada se sve što je mukotrpno stečeno na kraju prošle polusezone i sjajnim početkom ove prosulo u duelima sa direktnim konkurentima za opstanak.
I što se i ovo doigravanje ušlo sa devizom „lako ćemo“....
Nema više lakih protivnika. Mečeva u kojima se pobjednik zna unaprijed. Nema više duela u kojima je jedan gol dovoljan.
Nema više timova, ma iz kog ranga oni bili, koji nisu spremni. Gladni i željni dokazivanja. Nema više srećnijih timova, na papiru laganijih rivala.
Jer, kao i sve u životu, i sreću treba zaslužiti.
A ne može se reći da je prošao srećniji tim. Nije bilo penal-ruleta. Svoje mjesto u najboljem društvu zaslužio je onaj tim koji je bio bolji. Tim koji je imao drskost i karakter da i poslije psihološki teškog poraza u prvom meču, napadne respektabilnijeg rivala na svom terenu. I ni jednog trenutka ne izgubi koncentraciju. Tim koji je svoje golove postigao na vriijeme, tim koji je sa tribina bodrilo nekoliko hiljada navijača. Tim koji je bio gladan „osvete“ za eliminaciju iz elitnog društva prije dvije sezone. Tim koji je imao veće srce i jasnu viziju puta do uspjeha. Tim koji je više želio prolaz dalje...
A onima kojima je Mornar „ u krvi“ ostaje minimum još jedna godina mučenja. Kadrovske, igračke, vjerovatno i promjene u svim strukturama.
Neizvjesna budućnost. Mala scena(uz dužno poštovanje svim timovima iz nižeg ranga) pozorišta koje se zove fudbal. Ma kakva liga bila, ma koliko god dobrih terena bilo, koliko god publike dolazilo, fudbalski Bar ovo nije zaslužio.
I svi oni koji su tamnim ili zlatnim slovima ispisali istoriju kluba koji je osnovan 1923. godine. A naročito oni koji su o svom trošku bodrili Mornar i u revanšu. Mada, sve je to već viđeno. Zar ne...!?
Bonus video:
