Čuveni vezista Crvene zvezde 80-ih godina prošlog vijeka, Boško Đurovski, uskoro će debitovati na selektorskoj klupi reprezentacije Makedonije.
U ruke mu je predat težak zadatak, koji je samouvjereno prihvatio - da reprezentaciju koja još nije igrala veliko takmičenje približi baražu za Evropsko prvenstvo. I sve to bez najveće zvijezde, najboljeg makedonskog fudbalera u posljednjoj deceniji Gorana Pandeva, koji ne želi više da igra za reprezentaciju.
Đurovski, međutim, vjeruje u svoju viziju, kaže da su optimizam, motivacija i timski duh ključne stvari u modernom fudbalu, a njih će pokušati da ugradi u podmlađeni makedonski tim. U intervjuu za „Vijesti“, posljednji trener Crvene zvezde koji se okitio duplom krunom (2007) kaže da makedonski i crnogorski fudbal, u suštini, pate od istih problema, da je samouvjerenost bez pokrića najveći problem fudbala na Balkanu, te da mu je uloga „timskog igrača“ dok je igrao fudbal puno pomogla kao treneru.
- Šta je s Pandevom?
"Izgleda je odlučio, ja sam pokušao da razgovaram s njim, ali on se više i ne javlja. Mislim da je tu stavljena tačka, da neće više igrati za Makedoniju. Treba poštovati njegovu odluku i želim mu svu sreću u daljoj karijeri. Mnogo je dao makedonskom fudbalu, iako je, po mom mišljenju, mogao još da pruži".
- Koliko Vam to remeti i mijenja ambicije?
"Hendikep je veliki, ali koga nema bez njega se može i mora. Talenata ima dosta, pokušaću da optimizam i pozitivnu energiju prenesem na igrače. Motivacija i jak kolektiv danas su najvažnije stvari u fudbalu. Zato vjerujem da ću formirati skladnu cjelinu. Možda nam neće biti lako da dobijemo ni San Marino, ni Andoru, ali budite sigurni da ni Francuskoj ili Engleskoj neće biti lako da igra sa nama".
- Šta treba da se „namjesti“ pa da se mala zemlja sa Balkana, poput Crne Gore ili Makedonije, plasira na veliko takmičenje?
"Prije svega, treba da se poklopi dobra generacija, kao što se to dogodilo Bosni i Hercegovini. Onda idu i ostale stvari, treba dobro ukomponovati ekipu. Meni je, na primjer, cilj da formiram generaciju mlađih fudbalera koja će moći da nosi igru u narednih četiri do šest godina. Dakle, prioritet su mlađi igrači, ili fudbaleri srednjih godina, koji će duže biti sa mnom kako bi ispratili i upili moju filozofiju. Što se tiče igrača koji imaju 30 i više godina, oni bi mogli da pomognu samo u narednom ciklusu".
- Je li novi sistem kvalifikacija dodatni motiv?
"Svakako jeste, za sve nas koji želimo da se plasiramo na veliko takmičenje ili makar da igramo u baražu. Cilj mi je da Makedonija bude u trci za baraž do posljednjeg meča u grupi. Ono što po svaku cijenu želimo da izbjegnemo jeste da godinu ranije ispadnemo iz trke, a to je najgora moguća stvar koja može da se dogodi".
- Crna Gora je prije tri godine igrala u baražu, i u posljednjim kvalifikacijama je bila blizu...
"Priča je slična kao i makedonska, posebno ranijih godina. Uvijek se dobro počne, a onda u drugom dijelu kvalifikacija dolazi do velikog pada. To je izgleda boljka svih selekcija sa ex-Yu prostora".
- Šta je razlog?
"Pa vjerovatno taj što svi igrači ne igraju u svojim klubovima. Isto kao što dolazi do pada u drugom dijelu kvalifikacija, tako dolazi do pada i u drugom dijelu utakmice. Od 60. minuta pa nadalje reprezentacije sa Balkana obično fizički padaju i to mora da se mijenja".
- Kako?
"Možda je i do nas trenera, možda neke bolje fudbalere treba ostaviti na klupi i sačuvati ih za drugo poluvrijeme. Mora da se napravi neki balans kako ne bi dolazilo do drastičnog pada. Zato meni kao treneru nije bitno ko počinje, nego ko završava utakmicu. To je vizija koju ću pokušati da prenesem na ekipu".
- Šta je nedostajalo Crnoj Gori u posljednjim kvalifikacijama?
"Vratiću se na istu priču o našem mentalitetu. Sjajno ste počeli, a onda je došao odlučujući meč sa Ukrajinom i ubjedljiv poraz. Dobijete šamar od 4:0 i svi snovi se rasprše. Onda tu više ne pomažu ni Murinjo, ni Kapelo..."
- Bosanci su uspjeli, nakon dva izgubljena baraža...
"Kao što sam već rekao, poklopila se sjajna generacija fudbalera, predvođena Džekom i Pjanićem, dobro vođena sa klupe. Bosanci su šmekeri u igri, mnogo mi je drago što će igrati u Brazilu. Sličnu priču imaju i Hrvati, koji su imali vrhunsku generaciju dok je selektor bio Bilić. Iako je polovina od tih fudbalera sada na zalasku, opet su na velikom takmičenju i svaka im čast. Sada su na redu Makedonija i Crna Gora".
- Šta ako budu zajedno u grupi?
"Onda nam ne preostaje ništa drugo nego da vas pobijedimo (osmijeh)".
- Kako je tekao Vaš trenerski put?
"Učio sam na švajcarskoj školi, gdje sam počeo u Servetu nakon završene igračke karijere. Onda sam nakon Zvezde bio šest godina sa Draganom Stojkovićem Piksijem u Japanu, u Nagoji. Bilo je to nezaboravno iskustvo u jednoj savršenoj zemlji , i sigurno ću se jednog dana vratiti u Japan.
- Kako sada, s distance od 20 godina, gledate na Vašu igračku karijeru?
"Bio sam više klupski igrač nego što sam sebe isticao u prvi plan. Igrao sam za ekipu. S ove distance gledano, to je možda bila greška, ali ne žalim. Možda baš zbog toga više volim trenerski posao".
- Kakva je razlika između fudbala koji se tada igrao i ovog sada?
"Velika. Ne samo što se sada više trči, nego se i igra mnogo pametnije. Trenerski posao otišao je puno naprijed i to je ono što mi na Balkanu nikako ne možemo i ne želimo da ukapiramo. Jer, nakada su svi učili od nas, a sada su nas svi prestigli".
- Kao na primjer?
"Recimo Švajcarci. Oni nisu znali mnogo, ali su imali veliku prednost - znali su da ne znaju mnogo. Onda su uzeli od svakoga pomalo - od Italijana zonsku odbranu, od Francuza napad, od Njemaca mentalitet. Cijeli tim stručnjaka je radio na tome i Švajcarci su postepeno izgradili svoju školu. I sada su u vrhu. Mislim da je to jedini ispravan put. Tako treba da se ponašamo i mi na Balkanu, da konačno shvatimo da ne znamo baš sve".
Brat Milko me malo nervirao kao saigrač, ali bih volio takvog napadača u timu
- Jeste li voljeli da igrate sa bratom Milkom u ekipi?
"Priznajem da me je pomalo nervirao dok smo igrali zajedno. Znate zašto? Mi smo svi trčali, radili za njega, a on je čekao, davao golove i kupio slavu. Onda su sve novine bile pune njegovih slika. Sada, kao trener, volio bih da imam takvog igrača u timu. Ti veliki strijelci su posebna vrsta ljudi i njih morate da tretirate posebno. Treba da ih trpite, razumijete, jer na kraju dana oni su ti koji rješavaju mečeve, donose vam pobjede".
- A kada je prešao u Partizan?
"Nisam to podnio baš najbolje, ali to je bila njegova odluka i zato sam je poštovao, imao je svoje razloge. Sa ove distance gledano možda je pogriješio, ali bilo je nešto i do ljudi koji su tada sjedjeli u upravi Zvezde".
Volim Drinčića i Damjanovića, Burzo je bio sjajan u Nagoji
- Ko vam se najviše dopada od crnogorskih fudbalera?
"Zna se ko su najbolji. Ali, da ne bude da pričam o Vučiniću i Jovetiću, ja ću spomenuti Drinčića, jer igra na poziciji na kojoj sam ja igrao i mnogo mi se dopada. Još jedan igrač kojeg želim da spomenem je Boske Damjanović. Strašan igrač, pratio sam ga dok sam bio u Japanu, a on igrao u Koreji. Još ne mogu da prežalim što ga 2007. nisam doveo u Zvezdu. Moj Mario je tada igrao sa njim u Bežaniji i govorio mi „uzmi ga striko, strašan je igrač” - kaže Đurovski, koji ističe još jednog crnogorskog fudbalera.
"Sa Igorom Burzanovićem sam dvije godine radio u Nagoji. Sjajan fudbaler, sjajan čovjek. Igrao je dobro, ali i imao tešku povredu zbog koje na kraju nije produžio ugovor".
Bonus video:
