Mirko Vučinić je najbolji crnogorski fudbaler u 2013. godini, drugi je Stevan Jovetić, a njih dvojica ubjedljivo su iza sebe ostavili Dejana Damjanovića i Marka Bašu.
Ovakav izbor i ovakav redosljed validan je za one koji vjeruju prvoligaškim trenerima i kapitenima u glasanju koje sprovodi Fudbalski savez Crne Gore, a ne svom sudu i sopstvenim očima.
Kapiten reprezentacije je sedmi put u osam godina proglašen za najboljeg crnogorskog fudbalera, ali prvi put iznenađujuće, u izboru za koji je malo reći da je bio kontroverzan.
Vučinić, bez sumnje naš najbolji igrač, jedan od trojice najvećih crnogorskih fudbalera svih vremena, iza sebe nije imao godinu za pamćenje. U prvom dijelu 2013. odigrao je, doduše, odlično za Juventus, postigao je šest golova, bio je jedan od najzaslužnijih za drugi uzastopni Skudeto, dok je u reprezentaciji bio strijelac za pobjedu protiv Moldavije, u tada izuzetno važnom meču. Ipak, prvi dio tekuće sezone (druga polovina godine) obilježile su povrede, a ne igra. Samo četiri puta bio je starter u Seriji A, sva četiri puta je zamijenjen, dok je na tri meča ušao sa klupe, i postigao jedan gol. Za reprezentaciju, u najvažnijim mečevima kvalifikacija u septembru i oktobru, odigrao je samo pola sata protiv Poljske u Varšavi.
Leo Mesi je maltene ispao iz konkurencije za Zlatnu loptu jer je dva mjeseca povrijeđen (dilema je Ronaldo ili Riberi), a i ovakva Vučinićeva godina bi bila dovoljna za zasluženu nagradu da nije bilo igrača sa – impresivnijim učinkom i brojkama.
Dejan Damjanović je igrao finale azijske Lige šampiona, najbolji je strijelac tog takmičenja i među tri najbolja fudbalera, dežurni je najbolji strijelac korejske lige, a u ovoj kalendarskoj godini dao je čak 29 golova.
Od toga tri za reprezentaciju, sve u najvažnijim mečevima – protiv Engleske u Podgorici i Londonu, te Poljske u Varšavi (gol Ukrajini u Kijevu spada u 2012. godinu). Malo je reći da je Crna Gora zahvaljujući njegovim golovima bila u igri da se plasira na Mundijal sve do sredine oktobra, odnosno pretposljednjeg kola kvalifikacija.
Marko Baša je, na primjer, glavni igrač u najboljoj odbrani Evrope, u prvom dijelu sezone – Lil je na 18 utakmica primio šest golova. Komandant odbrane crnogorskog tima je u 2013. godini odigrao 34 utakmice za Lil i postigao četiri gola, što je sjajan učinak za defanzivca,
Podatak da je ispred Damjanovića i Baše u anketi FSCG, osim Vučinića, završio čak i Stevan Jovetić, koji takođe nije imao godinu za pamćenje, prožetu povredama, govori da su prvoligaški treneri i kapiteni glasali po automatizmu i inerciji – birali su najbolje uopšte, što Vučinić i Jovetić definitivno jesu, a ne najbolje u 2013. godini, kako se i zvanično zove nagrada.
Najboljeg igrača Crne Gore biraju članovi Telekom 1. CFL, prvoligaški treneri i kapiteni. A kakva liga – takav i izbor, ove godine maksimalno degradiran. Džaba blještava scena, kokteli, TV prenos...
Damjanović: Bitnije mi je da se plasiramo na EP
„Bitnije mi je da pokušamo da se plasiramo na EP u Francuskoj 2016. godine. Onda ćemo svi dobiti najveću nagradu”, komentarisao je Dejan Damjanović na svom profilu na Tviteru, odgovarajući navijačima koji su mu pisali da je on za njih najbolji crnogorski igrač u 2013. godini.
„Za prave navijače najbolji fudbaler CG za 2013. godinu“, „apsolutno najbolji i najuspješniji“, „ako je iko zaslužio nagradu...“, samo su neki od komentara fanova na Damjanovićevom profilu.
Najbolji ili najuspješniji trener - velika je razlika
Kontradiktoran nije bio samo izbor fudbalera, već i način izbora, odnosno naziv nagrade za trenera koji je obilježio 2013. godinu. Čudno je, naime, da se nije birao najbolji trener, već - najuspješniji.
A najuspješniji se ne bira, već se proglašava, po određenim kriterijuma, a u fudbalu su to trofeji i titule. Između najboljeg i najuspješnijeg je velika razlika. Dragan Radojičić je, bez sumnje, najuspješniji, jer je prvak sa Sutjeskom, i lider jesenjeg dijela tekuće sezone, ali čemu onda glasovi ostalim trenerima, kad nijedan nije, niti može biti, uspješniji od Radojičića.
A da najuspješniji ne mora da bude najbolji vidi se iz više primjera. Recimo, u Engleskoj je Dejvid Mojes bio tri puta trener godine, u najprestižnijem izboru Asocijacije engleskih menadžera (League Managers Association Awards), iako sa Evertonom nikada nije osvojio trofej. Trener godine dva puta je bio i Stiv Kopel iz Redinga, jednom Džordž Barli iz Ipsviča...
Ili u Španiji - 2008. godine najbolji trener bio je Unai Emeri, koji je sa Almerijom osvojio osmo mjesto u Primeri... Oni su bili najbolji, jer su, očigledno, napravili nešto dobro sa ekipama skromnog igračkog kvaliteta, malog budžeta, promovisali su mlade igrače...
Galerija
Bonus video:
