Od specijalnog izvještača "Vijesti"
"Noge su im otkazale davno prije kraja. Mišići su ih boljeli, pluća su im bila prazna, tijela su im pucala. Hrvatski igrači su prešli svoj limit. I kada su izgledali da više jednostano ne mogu, nisu posustajali, adrenalin ih je nosio. Nastavili su svoj lov, trčali su i dalje. Pokraj Engleza, pravo u finale Svjetskog prvenstva. Pravo u istoriju".
Tako “Njujork tajms” piše o podvigu, grandioznom uspjehu hrvatske fudbalske reprezentacije.
Imala je nekadašnja Jugoslavija mnogo velikih majstora, neprevaziđenih vedeta, fudbalskih ikona kojima se klanjala Evropa.
Od Montevidea 1930, preko Čilea 1962, Šekularca, Skoblara, Jerkovića i ostalih, zatim Džajićeve generacije početkom 70-ih, pa moćnog tima sa Pižonom, Šurjakom i Sušićem koji je razočarao 1982, sve do Stojkovića, Savićevića, Prosinečkog i drugova koji su penalima rasplakani u četvrtfinalu Mundijala u Italiji 1990.
Kakvih je tu bilo i trenera - od Aleksandra Tirnanića, Miljana Miljanića, Tomislava Ivića, Branka Zebeca, Todora-Toze Veselinovića, Anta Mladinića, Vujadina Boškova, sve do Ivice Osima i Ćira Blaževića.
I niko od njih, apsolutno niko, nije uradio ono što su istorijskog 11. jula 2018. godine, u Rusiji, uradili Zlatko Dalić i njegovi fudbaleri.
San generacija i generacija nekadašnje države, koja je voljela i koja se ponosila fudbalom, dosanjali su Luka Modrić, Ivan Rakitić, Mario Mandžukić, Dejan Lovren, Ante Rebić, Danijel Subašić i ostali momci koji će zlatnim slovima ostati upisani u istoriji hrvatskog fudbala.
Prestigli su čak i “vatrenu” generaciju Hrvata iz 1998. godine - Boban, Šuker, Prosinečki, Asanović, Jarni, Bilić, osvojili su bronzu na Mundijalu u Francuskoj, što je bio uspjeh za koji je malo ko vjerovao da će biti prevaziđen.
Hrvatska je 13. zemlja u istoriji koja se plasirala u finale Svjetskog prvenstva, a po populaciji najmanja nacija kojoj je uspio takav podvig, još od Urugvaja 1950. godine.
Neko je izračunao da je dan nakon pobjede nad Englezima i plasmana u finale SP, u svjetskim medijima napisano više tekstova o Hrvatskoj nego ikada u istoriji - sveukupno!
Portal “Indeks” objavio je juče da u narednih pet dana neće pisati o problemima u hrvatskom društvu, sve dok se ne završi finalna utakmica protiv Francuske.
“Ovo je vanredno stanje i u ovakvim okolnostima ne možemo biti objektivni i objavljivati prave vijesti”, navodi se.
Ko zna, možda se to stanje produži i nakon finalne utakmice.
Zemlja čija je liga na samim marginama Evrope, gdje gotovo svi fudbaleri igraju u inostranstvu, gdje nema ni evropskih stadiona, ni prave fudbalske infrastrukture, u finalu je Mundijala, tamo gdje nisu giganti i najveće fudbalske nacije poput Njemačke, Španije, Brazila, Argentine.
“Mi ćemo u devetom mjesecu opet igrati sa Engleskom u Ligi nacija, vjerujete li da nemamo stadion na kojem ćemo da ih dočekamo”, izjava je Zlatka Dalića koja je zaprepastila svjetske medije.
Ali prije utakmice sa Englezima na trošnom Maksimiru, ili na Poljudu gdje su navijači prije nekoliko godina na terenu iscrtali kukasti krst, Hrvatska će igrati - finale Svjetskog prvenstva.
Do tog podoviga stigla je kao niko nikada ranije - tri uzastopna meča na Mundijalu dobila je nakon produžetaka, od čega dva penalima.
I kada se mislilo da ne mogu dalje, da “dišu na škrge”, da su ih maratoni protiv Danaca i Rusa totalno onesposobili, momci Zlatka Dalića, nekadašnjeg fudbalera Budućnosti, izvukli su najbolje iz sebe, nadigrali i pretrčali Engleze.
Izjava Marija Mandžukića, koji je juče proglašen za počasnog građanina Slavonskog Broda, vraća nas na početak teksta:
“Pobijedio je naš karakter. Bili smo kao lavovi. Biti ovako hrabar, vratiti se protiv Engleske, odigrati ovakav turnir srcem... To je nevjerovatno".
Nije Hrvatski uspjeh došao slučajno - u pitanju je ekipa koja ima kontinuitet nastupa na velikim takmičenjima, koja je propustila samo jedan Mundijal do sada.
Izuzetno talentovana ekipa, okupljena oko vjerovatno najboljeg fudbalera sa Balkana ikada, Luke Modrića, uvijek je bila “tu negdje” na prethodnim takmičenjima, uvijek se očekivalo da eksplodira, ali nije mogla da probije barijeru.
Uradila je to na vjerovatno posljednjem velikom takmičenju ove generacije – demonstriravši čvrstinu, hrabrost, samopouzdanje, sve ono što je decenijama nedostajalo svim ekipama sa ovih prostora.
Kao da je Modriću i drugovima bilo suđeno da se plasiraju u finale, koje su odavno zaslužili, jer niko na ovim prostorima, a ni šire, ne igra sa toliko emocija, toliko strasti i ljubavi prema nacionalnom dresu.
Kada je uz to prisutan i vanserijski kvalitet, onda dođe takmičenje, kao što je ovo Svjetsko prvenstvo u Rusiji, kada nikakve prepreke, ma koliko bile teške, ne mogu da te zaustave.
“Poetska pravda”, jedan je od najboljih naslova u hrvatskim medijima, u kojima ovih istorijskih dana nedostaju samo bravure neprevaziđenog Tomislava Židaka.
Jedan od najboljih sportskih novinara na ovim prostorima, koji je napisao na stotine majstorskih tekstova o reprezentaciji Hrvatske, koju je pratio od početka, sa kojom je srasto, umro je 13. aprila 2017, samo godinu i nešto prije nego što će Hrvatska zaigrati u finalu Svjetskog prvenstva. Iz Moskve bi, ubijeđeni smo, napisao svoj najbolji i najemotivniji tekst.
No, slavlje u Hrvatskoj je neopisivo, u Zagrebu se sprema nezapamćen doček, za 100 hiljada ljudi, ali prije toga - "vatreni" će igrati utakmicu za Bogove, finale Svjetskog prvenstva protiv Francuske.
Istorija je na "Lužnjikuju", 15. jula u 17 sati.
Bonus video:
