INTERVJU ZA VIJESTI

Svaka naredna sezona biće još bolja

"Svakako da je pozitivno prošla prva godina u velikom klubu. Jako sam zadovoljan kako je sve počelo, posebno prvih nekoliko mjeseci, do moje prve povrede", rekao je as Zenita
60 pregleda 2 komentar(a)
Ažurirano: 05.06.2013. 15:33h

Od specijalnog izvještača "Vijesti"

Sankt Peterburg - Svega nekoliko sati pred let iz Sankt Peterburga za Tivat, koji je označio kraj prvog poglavlja knjige koju je Luka Đorđević počeo da ispisuje sredinom juna prošle godine, biser crnogorskog fudbala odvojio je vremena da u intervjuu za "Vijesti" podijeli sa crnogorskom javnošću svoje jednogodišnje impresije, kao i dio fabule sljedećeg poglavlja, koji će, po svemu sudeći, biti još zanimljiviji od prvog, iako će imati izuzetno težak zadatak!

Ukoliko bismo proteklih 365 dana okarakterisali godinom iz snova za 18-godišnjeg Budvanina (tek narednog mjeseca puni 19), neko bi pomislio da je Luka debitovao za reprezentaciju, neko da je možda postigao prvi pogodak za svoju zemlju, dok bi drugi razmišljali o prelasku iz Mogrena u neki od osrednjih evropskih klubova.

Kakav epitet onda dodijeliti sezoni u kojoj se tek punoljetni fudbaler iz crnogorske lige preseli u Ligu šampiona, u jedan od najjačih i najbogatijih klubova u Evropi, na kratko osjeti čak i kako je biti kapiten Zenita, i uz sve to još i debituje za reprezentaciju, te postigne pogodak na debiju?

Sve se to, naravno, odrazilo i na Lukin život van terena. Koliko je popularan u Sankt Peterburgu moglo se vidjeti odmah po njegovom dolasku na mjesto na kojem je bio dogovoren intervju.

Dok je prelazio ulicu ugledala su ga dva mladića koja su stajala na nekih pedesetak metara od njega i, naravno, odmah sa podignutim rukama povikali: "Zenit!", na šta je jedna od najvećih crnogorskih fudbalskih nada uzvratila velikim osmjehom i otpozdravljanjem.

Prije nekoliko dana završila se tvoja prva sezona u evropskom velikanu kakav je Zenit. Kakvi su utisci kada pogledaš na proteklu godinu?

"Svakako da je pozitivno prošla prva godina u velikom klubu. Jako sam zadovoljan kako je sve počelo, posebno prvih nekoliko mjeseci, do moje prve povrede koja me je malo sputala. Naravno, došla je i reprezentacija, debitovao sam za nacionalni tim, postigao i pogodak, tako da sam svakako veoma zadovoljan. Kasnije sam se povrijedio i to me možda malo sputalo, kao i, naravno, veliki igrači koji su pristizali u klub i od tada sam dobijao manju minutažu kod trenera. Ali, u svakom slučaju, kada se osvrnem na moju prvu profesionalnu godinu u velikom klubu - jako sam zadovoljan.

Očekivali su se bolji rezultati od Zenita ove sezone, klub je uložio dosta novca, međutim, sa druge strane bilo je i dosta problema u klubu. Na kraju, Zenit je ostao bez trofeja…

"Da, svakako da su svi očekivali da će Zenit osvojiti bar jedan trofej ove sezone, posebno posle dvije titule u posljednje dvije godine. I igrači koji su došli u klub, a koji su mnogo plaćeni, bili su najava da će se nešto tako desiti. Međutim, ispalo je da upravo kada su oni došli u klub, počeli su slabiji rezultati, te da ih neki igrači koji su već bili tu nisu baš najbolje dočekali, pa je u klubu bilo dosta turbulencija.

Sve u svemu, naravno da nismo zadovoljni rezultatima, ali ako bismo uzeli u obzir Zenitovu istoriju, odnosno kada bi prije desetak godina neko rekao da će Zenit biti drugi u prvenstvu, to bi smatrali ogromnim uspjehom. Ali, vremena se mijenjaju i veliki novac uložen u pojačanja ipak je morao malo bolje da se vrati u rezultatskom smislu".

Za Zenit si debitovao 11. avgusta 2012. godine, na utakmici u kojoj ste razbili Spartak sa 5:0. Kakav je bio osjećaj istrčati na stadion "Petrovski" pred više od 20 hiljada gledalaca? Pogotovo nakon utakmica crnogorske lige, kojima redovno ne prisustvuje ni dvadeseti dio toga broja…

"Osjećaj je bio fantastičan, posebno kada se zna da je to najveći derbi u Rusiji i kolika euforija vlada pred tu utakmicu. Prije toga sam već bio na klupi nekoliko puta, ali nisam debitovao. Kada sam vidio da smo počeli da igramo odlično i da smo postizali prvi, drugi, treći, pa četvrti gol protiv Spartaka, a bio sam na zagrijavanju, pretpostavljao sam da će mi trener dati šansu. Kada me je pozvao, bilo je fantastično, prije svega bio je fantastičan osjećaj kada sam ulazio u igru i čuo 20 hiljada ljudi kako skandiraju moje ime! Zaista nezaboravno!

Nije ti trebalo dugo da impresioniraš sve u Rusiji. Dva puta si tresao okvir gola u meču sa Anžijem u prvom dijelu sezone...

"Odmah poslije utakmice sa Spartakom odigrao sam svih 90 minuta protiv Anžija. U tom trenutku se vjerovalo da ćemo se Anži i mi boriti za titulu šampiona Rusije. Bila je to stvarno velika stvar, početi utakmicu tek što sam došao u takav klub, pogotovo tako veliku utakmicu, veliki derbi. Zaista nisam imao sreće da u toj utakmici postignem gol. Da sam postigao gol, vjerovatno bi sve išlo još bolje za mene, ali nikad se ne zna zbog čega je to dobro. Uglavnom, tada sam bio presrećan što sam odigrao takvu utakmicu na visokom nivou. Naravno, i čitava javnost, i trener, i saigrači, svi su bili zadovoljni, tako da mi je jedino žao što tu utakmicu na kraju nismo uspjeli da pobijedimo, iako smo zaslužili, jer smo zaista bili mnogo bolji od rivala.

Pročulo se da je i Roberto Karlos prišao da ti čestita nakon te utakmice.

"Da, on mi je zapravo čestitao na poluvremenu, kada sam išao ka svlačionici. To je bilo stvarno nevjerovatno, jedan čovjek koji je u svjetskim okvirima bio nevjerovatan igrač, prilazi da čestita meni, koji sam do juče bio klinac i igrao u jednoj maloj državi, u malom klubu. Bilo je stvarno fantastično, i iskreno, trebalo mi je desetak minuta da razmislim šta mi se to u tom trenutku dogodilo".

Nakon sjajnog početka sezone povreda te je, kao što si i rekao, jedno vrijeme odvojila od terena. Kada si se oporavio, prava prilika ipak nije stigla.

"Da, slažem se. Odlično sam odradio zimske pripreme, postigao sam pet golova u pripremnim utakmicama. Mislio sam, naravno i nadao se, da ću više dobijati šansu u drugom dijelu prvenstva, međutim to se nije desilo. Jako mi je žao što nisam dobio priliku da igram u kontinuitetu, jer sam siguran da bi u tom slučaju svaka sljedeća utakmica bila sve bolja. I eto, i navijači i javnost dijele moje mišljenje. Međutim, svakako da sam zadovoljan i sa ovih pola godine. Kada dolazite iz kluba kao što je Mogren, iz male države, svakako ne možete očekivati da igrate svaku utakmicu po 90 minuta u klubu kao što je Zenit. Ne smijem da budem nezadovoljan i tužan, siguran sam da će svaka sljedeća sezona biti sve bolja za mene.

Ipak je teško uzeti minutažu igračima poput Hulka i Danija koji igraju na tvojoj poziciji?

"Svakako. To su igrači koji su plaćeni velikim novcem, tako da je i velika odgovornost na treneru ako bi nekog tinejdžera stavio ispred ljudi koji su plaćeni po 50 miliona eura. Pored njih dvojice, tu ima još četiri-pet igrača svjetske klase, reprezentativaca svojih zemalja, a koji igraju na mojoj poziciji, tako da stvarno nije bilo lako doći u situaciju da igram. Međutim, i pored svega uspio sam da odigram desetak utakmica ove sezone i moram biti zadovoljan.

Sigurno nisi mogao ni da sanjaš da ćeš već prve sezone saznati kakav je osjećaj nositi kapitensku traku Zenita?

"Naravno da nisam, o tome stvarno nisam ni maštao. Međutim, i to se desilo, igrom slučaja, na utakmici protiv Rostova. Pet minuta prije kraja ulazio sam u igru umjesto kapitena u tom trenutku, Zirjanova, koji je trčao ka meni i dao mi kapitensku traku. Niko od mojih saigrača nije se požalio što sam je ja uzeo, jer smo trebali da postignemo gol u tih posljednjih nekoliko minuta, tako da nije bilo vremena za trčanje do golmana koji je trebalo da preuzme kapitensku traku. I eto, desilo se da već u prvoj godini budem kapiten jednog velikog evropskog i svjetskog kluba.

Kakvi su planovi za narednu sezonu? Da li si razgovarao o tome sa ljudima iz kluba? Šuška se da je nekoliko velikih evropskih klubova pokazalo interesovanje da te dovede na pozajmicu ovog ljeta...

"Definitivno da u mojim godinama moram da igram u kontinuitetu, tako da sam pričao sa trenerom i složili smo se da postoji mogućnost da odem negdje na pozajmicu. Svakako da je odličan osjećaj to što se veliki klubovi interesuju za mene. Ono što je, ipak, najvažnije za mene je to da ima interesovanja i da mogu da biram klub. Međutim, i dalje sam u Zenitu, član sam Zenita i tek treba ponovo da pričam i sa trenerom i sa ostalima u klubu.

Da li si se privikao na život u Sankt Peterburgu, gradu od preko pet miliona stanovnika i sa veoma specifičnom klimom?

"Da, brzo sam se navikao. Mislio sam da će mi biti teže, ali kada sam došao imao sam sreću da je Luković već bio tu, tako da mi je on dosta pomogao u početku. Kasnije je došao i Rodić, i provodili smo malo više vremena zajedno, tako da mi nije bilo teško naviknuti se. Bili su tu i moji roditelji, koji su mi pomogli da se bolje adaptiram, da mi ništa ne fali u Sankt Peterburgu. Što se tiče klime, velika je razlika između Budve i Sankt Peterburga, ali eto, većim dijelom perioda kada je jako hladno mi nismo tu, ili smo na pauzi, ili na pripremama, tako da može da se izdrži.

Sa kim od saigrača provodiš najviše vremena?

"Sa Rodićem i Lukovićem. Najviše sa Rodićem, jer živi blizu mene, dok je Luković tu sa familijom. Sa Rodićem sam sličnih godina, on je svega tri godine stariji od mene, tako da uvijek imamo zajedničkih tema za razgovor. Imam odlične odnose i sa ostalim igračima, najviše sa strancima koji su stvarno sjajni momci. Sa Rusima postoji jezička barijera, jer većina njih ne govori engleski jezik, međutim, ja sam počeo da učim ruski tako da uspijevam da se sporazumijem i sa njima.

Da si u dobrim odnosima sa kolegama potvrdio je i Aksel Vicel, koji se na tvoj nagovor slikao sa natpisom "Budim se često u Borči". O čemu se tu zapravo radilo?

"Nekoliko dana prije nego što je ta slika izašla na internetu ja sam bio u Borči, kod mojih drugova na jedan dan, i njima je palo na pamet da uradim nešto slično. Iako su njima svakakve ideje padale na pamet, odlučio sam da je najbolje da tako neku stvar odradi Vicel, na šta je on pristao bez problema. Desilo se stvarno slučajno, bez ikakve namjere da izađe na internet i da bude hit.

Ko je, po tebi, najbolji fudbaler Zenita?

"Kada sam došao u Zenit, bio sam oduševljen Kriśitom, Italijanom koji igra na poziciji lijevog beka. On je zaista fantastičan igrač, sjajan i u napadu i u odbrani. Međutim, tada je Portugalac Dani bio povrijeđen i nije trenirao sa ekipom. Kada se vratio, bio sam impresioniran kakav je igrač. I naravno, dodao bih i Hulka, koji je nezaustavljiv, mnogo jak, mnogo brz i sa sjajnim šutem, igrač svjetske klase.

U Sankt Peterburgu igrači su poput bogova...

"Klub je jedini u gradu, tako da čitav grad živi za Zenit. Na svakom koraku može se vidjeti privrženost klubu, velika ljubav, nezavisno od rezultata. Fantastičan je osjećaj izaći na ulicu i sresti ljude koji žele da se slikaju sa vama, koji traže vaš autogram. Ono što me čini posebno srećnim jeste što su i navijači uvidjeli moj kvalitet i zaista me sjajno prihvatili".

Jesi li se navikao da ne možeš napraviti bukvalno korak, a da te ne zaustave, tražeći autogram ili zajedničku fotografiju?

"Navikao sam. Ja sam stvarno uvijek, i kao klinac, vjerovao da ću igrati za neki veliki klub jednoga dana i da ću uspjeti u fudbalu.

Naravno, puno su mi pomogli otac i majka. Ni u jednom trenutku nisam postavljao sebi pitanje da li ću, nego sam bio siguran da hoću igrati u nekom velikom klubu, tako da mi je to nekako došlo kao normalno. Naravno da je predivan osjećaj, popularnost prija.

I u Crnoj Gori dobijaš sve više pažnje. Da li te i kod nas već prepoznaju na ulici?

"Crna Gora je mala, posebno moj grad, u kome živim, tako da se svi znamo. Čitav život sam u Budvi, tako da me tamo većina ljudi zna, naročito poslije debitovanja za reprezentaciju i prelaska u veliki evropski klub.

Pretpostavljam da je to sve sada na malo višem nivou, ali ne razmišljam o tome. Pokušavam da se normalno ponašam i da budem kao i prije. I svi koji su me znali prije znaju da se ponašam isto.

Tebi je i pjesma posvećena.

"Da... Moji drugovi iz Budve napravili su mi pjesmu, potpuno neočekivano. Predivan je osjećaj i zahvaljujem im se što su me promovisali na taj način, putem "jutjuba".

Ne treba ipak da čudi tolika pažnja, kada se uzme u obzir to da si debitovao za A selekciju Crne Gore, samo mjesec nakon debija za Zenit, na utakmici protiv San Marina. Mogu li da se uporede osjećaji na debiju za Zenit i za svoju zemlju?

"Teško je uporediti, ali svakako da je sjajan osjećaj i jedno i drugo. Igrati za reprezentaciju, 100 puta sam rekao, stvarno je neopisiv osjećaj. Živiš u jednoj državi toliko godina, a onda dobiješ mogućnost da joj nekako pomogneš - to je stvarno fantastično! Naravno, to su drugi nivoi igranja, za klub i za reprezentaciju, a svako ko igra za svoju zemlju izuzetno je privilegovan i ima veliku čast.

Malo ko može da se pohvali golom na debitantskom nastupu u dresu reprezentacije. Upravo je tvojim golom načet San Marino, 11. septembra prošle godine, u utakmici koja je upisana u istoriju crnogorskog fudbala kao najveća pobjeda.

"Bilo je predivno! Prvo igrati sa takvim fudbalerima kakve mi imamo u reprezentaciji, a prije svega sa sjajnim momcima koji su me od prvog trenutka prihvatili. Osjećao sam se kao da sam čitavog života tu.

Pogodak je došao odmah na prvoj utakmici i presrećan sam bio zbog tog gola. Znam, igrali smo protiv jedne male i slabe države, ali svakako zahvaljujem selektoru na ukazanoj prilici, kao i saigračima. Nadam se da će u budućnosti biti još mnogo prilika da postižem golove za reprezentaciju.

I na sajtu Zenita su pratili tvoje nastupe za nacionalni tim...

"Svaku utakmicu reprezentativaca koji igraju u Zenitu, oficijelni sajt kluba prati. To je još jedna stvar koja je sjajna za fudbalere koji igraju u velikim klubovima. Ljude zanimaju nastupi u reprezentaciji, a i treneri u klubovima to prate.

Na dvije utakmice sa reprezentacijom upisao si, pored gola, i tri asistencije, što je zaista sjajan učinak. Kako si ti zadovoljan?

"Zadovoljan sam kako sam odigrao te dvije utakmice. Mislim da sam se tada nalazio u odličnoj formi. Prvi put sam igrao pred domaćim navijačima za reprezentaciju i bio je fantastičan osjećaj. Iako smo igrali protiv slabašnog rivala, napunili smo stadion i možemo biti ponosni na navijače, kao i navijači na reprezentativce.

Što zbog povreda, što zbog manje minutaže u klubu, u nastavku sezone nisi se našao na spiskovima za duele Crne Gore sa Moldavijom, Engleskom i Ukrajinom. Nadaš li se pozivu Brnovića jesenas za odlučujuće mečeve u kvalifikacija za plasman na Mundijal naredne godine?

"Da, nisam bio pozvan posljednjih nekoliko puta za reprezentaciju. Svjestan sam da zbog manje minutaže u klubu nisam dobio poziv. Vjerujem, međutim, da ću u narednom periodu dobijati više šanse u klubu i, naravno, dobiti poziv selektora. U svakom slučaju, pratio sam sve utakmice reprezentacije i presrećan sam što nam ide jako dobro. I 7. juna biću na stadionu, da podržim reprezentaciju kao navijač, a nadam se sljedećeg puta i kao igrač. I nadam se da ćemo ići u Brazil.

Svakom sljedećom utakmicom od početka kvalifikacija, crnogorski san o odlasku u Brazil poprima sve živopisnije boje i postaje sve realniji.

Kakva su tvoja očekivanja o konačnom plasmanu u grupi? Koliko nam znači naredni meč sa Ukrajinom?

"Svjestan sam da svi u Crnoj Gori vjeruju u plasman u Brazil, ali ipak treba biti realan. Ima još dosta utakmica, još četiri meča do kraja, i to jako teška, počev od ovog sa Ukrajinom. Iako smo ih pobijedili tamo, mislim da će biti teže sada, kod nas kući. Znam da svi igrači i stručni štab razmišljaju samo u pravcu te utakmice, kao što vjerujem da i svaki državljanin Crne Gore misli na taj način. Vjerujem da kada Ukrajina dođe pod Goricu, i naši navijači naprave atmosferu kakvu prave na svakoj utakmici kada igramo kod kuće, neće imati velike šanse da pobijedi. Ipak, to je odlična selekcija, tako da bih rekao da su nam šanse u ovoj utakmici 50-50.

Kakvi su tvoji utisci o reprezentaciji uopšte? Djeluje kao da cijela ekipa diše istim plućima.

"Tačno tako! Atmosfera je fantastična! Momci su sjajni i svi žive za pobjedu reprezentacije. Kada sam prvi put bio na klupi, protiv Poljske, vidjevši moje starije kolege na klupi kako proživljavaju svaki napad, kako naš, tako i gostujući, stvarno sam bio fasciniran. Od njih može mnogo da se nauči, kako na terenu tako i van njega. Tako se ispoljava ljubav prema svojoj državi.

Kakav je osjećaj stajati rame uz rame i slušati himnu sa Vučinićem, Jovetićem i ostalima, te znati da stotine hiljada ljudi željno iščekuju kako njihove, tako i tvoje pogotke? Da li si prije nekoliko godina mogao da zamisliš da će ti to danas biti manje-više normalna stvar?

"Neopisiv je osjećaj kada izlaziš na teren i slušaš himnu svoje države, znajući da ne igraš samo za sebe, da ne igraš samo za ljude koji su na stadionu, već da igraš za čitavu državu. Svako od igrača u timu je svjestan koliko nacija želi dobre rezultate reprezentacije i na terenu se vidi da svako daje 120 odsto mogućnosti. Siguran sam da će tako biti i ubuduće".

O čijem dresu si maštao kad si bio mali?

"Nemam neki veliki evropski klub za koji sam navijao oduvijek i maštao da ću obući njegov dres jednog dana. Maštao sam o Partizanu".

Postoji li neki fudbaler kojem bi volio da budeš najsličniji, koji na neki način predstavlja model igrača kakav bi želio da postaneš?

"Kao mali volio sam Mateju Kežmana i Fernanda Toresa. Sada, međutim, nemam nekog određenog idola ili tako nešto. Uglavnom pokušavam da od svakog igrača, pa i od saigrača u Zenitu, pokupim ono što je dobro i pokušam da nadogradim na ono što već imam. Nemam neki određeni cilj kakav bih igrač želio da postanem. U svakom slučaju, smatram da imam dobre kvalitete i da samo treba da se nadograđujem i napredujem na svakom planu - zaključuje Luka Đorđević.

Zenit je na putu ka svjetskom vrhu, a navijači su uvijek uz klub

Zenit je jedini klub u Sankt Peterburgu, gradu od skoro šest miliona stanovnika. Jedan je od najpopularnijih klubova u Rusiji.

Iza sebe ima veoma bogatu kompaniju "Gasprom", koja je, osim Zenitu, glavni sponzor Čelziju, Šalkeu i Crvenoj Zvezdi, kao i jedan od glavnih finansijera Lige šampiona.

Koliko "Gaspromu" znači fudbal, potvrđuje i izjava potpredsjednika i izvršnog direktora te kompanije Alekseja Milera:

"Gasprom nije samo najveći proizvođač prirodnog gasa u svijetu, već i jedna od kompanija koje nevjerovatno strasno vole fudbal!"

Već u ovom trenutku Zenit predstavlja veliki evropski klub, međutim, niko u Sankt Peterburgu i ne pomišlja da će se tu zaustaviti. Ambicija osvajača Kupa UEFA iz 2008. godine je ulazak među 10 najboljih klubova na svijetu.

O uslovima u klubu Luka priča u superlativima:

"Što se tiče našeg trening centra, nalazi se u šumi, na zaista fantastičnom mjestu. Trening centar Zenita trenutno obuhvata pet terena, kao i sve moguće stvari koje su nam potrebne za rekreaciju i opuštanje - teretane, saune, bazene, turska kupatila i slično. Zaista je nemoguće ući u bazu Zenita. Na ulasku u trening centar stoji obezbjeđenje koje otvara kapiju samo igračima i zaposlenima u klubu. Navijači su zaista sjajni, uvijek su uz klub, bilo da igramo na "Petrovskom" ili da gostujemo u drugim gradovima Rusije. Nije rijetkost vidjeti ih i na treninzima Zenita. Stadion "Petrovski", na kojem trenutno igramo domaće mečeve, prima 21 hiljadu gledalaca i uvijek je popunjen do posljednjeg mjesta. U izgradnji je i novi stadion, na kojem će se, između ostalog, igrati i mečevi Svjetskog prvenstva u Rusiji 2018. godine, koji će biti svjetske klase. "Gasprom arena“ će moći da ugosti 69 hiljada gledalaca i mislim da će navijači pohrliti i na taj stadion i da će uspijevati da ga popune. Velika je euforija i kada Zenit gostuje u nekom manjem gradu u Rusiji".

A o privilegijama koje sa sobom nosi status fudbalera Zenita, gotovo je izlišno i govoriti.

"Imamo sve moguće povlastice. Obezbijeđeni su nam najbolji hoteli gdje god da igramo, najbolji automobili, sva potrebna oprema za treninge i utakmice, privatni avion kojim putujemo na gostovanja... Mislim da je Zenit na pravom putu da postane jedan od najvećih klubova na svijetu", istakao je Đorđević.

Galerija

Preporučujemo za Vas