Bila je to šansa generacije. Zbog sankcija, fudbalska reprezenacija Jugoslavije propustila je tri velika takmičenja (Evropsko prvenstvo 1992. i 1996. i Svjetsko prvenstvo 1994.), pa su pred Mundijal u Francuskoj 1998. očekivanja nacije bila velika. A onda se u Tuluzu u meču sa Holanđanima desila prečka Predraga Mijatovića.
Ponedjeljak, 29. jun 1998. Na stadionu “Munisipal“ u Tuluzu reprezentacije Jugoslavije i Holandije igrale su meč osmine finala na Mundijalu. Holandija, jedan od favorita za osvajanje “Zlatne boginje“, od starta je nametnula svoj ritam igre. Doduše, imale su “lale“ u tome i pomoć jugoslovenskog tima, čija je taktika bila usmjerena ka odbrani gola. U takvoj situaciji Holanđani stižu do vođstva u 38. minutu preko Denisa Bergkampa. Jugoslavija je izjednačila golom Slobodana Komljenovića nakon tri minuta igre u drugom dijelu, a nedugo nakon toga dogodio se momenat koji će u jednoj mjeri obilježiti karijeru Predraga Mijatovića i o kojem će se i danas, nakon 20 godina, pričati.
Igrao se 50. minut kada je Stam u šesnaestercu povukao Jugovića. Sudija Garsija Aranda pokazao je na bijelu tačku. Loptu je uzeo Predrag Mijatović. Prikovani za ekran, navijači od Subotice do Ulcinja bili su spremni za delirijum. Nastup jugoslovenskog tima na Mundijalu stao je u tih nekoliko sekundi. Mijatović se zaletio, šutnuo snažno i pogodio prečku. Radost i osmijeh širom zemlje zamijenili su tuga, suze i slomljeni televizori.
“Ako mi je gol za Real u finalu Lige šampiona bio najsrećniji momenat u sportskoj karijeri, onda je penal u Tuluzu moj najodvratniji, koji nikada neću zaboraviti. Međutim, idem od te logike da su penali čudna stvar. Može da promaši samo onaj koji šutira. Preuzeo sam odgovornost i desilo se da od jednog ludila poslije mjesec dana od gola koji je donio Realu Ligu šampiona postanem najveći tragičar. I taj penal me je kasnije često pratio. Pogotovo kad bih dolazio u našu zemlju bilo je onoga: "E kako ga promaši!" I dan-danas mi kažu: "E da si dao onaj penal!" Ali šta mogu, prihvatio sam taj penal kao dio života. Imali smo sjajnu generaciju, možda bismo da sam dao taj penal mi pobijedili, a možda bi ipak oni na kraju“, kazao je jednom prilikom u intervjuu za “Nedeljnik“ Mijatović.
Do kraja meča Holanđani su uspjeli da postignu pogodak preko Edgara Davidsa u trećem minutu sudijske nadoknade i plasiraju se u četvrtfinale.
Bio je to posljednji Mundijal za generaciju predvođenu Mijatovićem, Savićevićem i Stojkovićem. Put do osmine finala i tog meča sa Holandijom, Jugoslaviju je vodio preko Irana, Njemačke i SAD. Nakon uvodne, teške pobjede nad Irancima, uslijedila je ključna utakmica za “plave“ protiv Njemačke. Golovima Stankovića i Stojkovića tim Slobodana Santrača vodio je 2:0, ali se pokazalo da protiv Njemačke to nije velika prednost . Autogolom Mihajlovića i golom Birofa Njemci su izjednačili i došli do boda. U posljednjem kolu Komljenović je jedini pogodio, “plavi“ su savladali SAD i zbog lošije gol razlike takmičenje u grupi završili iza Njemačke i u nokaut fazu otišli na Holandiju.
Konačan silazak se velike scene jugoslovenskog tima dogodio se na Evropskom prvenstvu 2000, kada je “plave“ u četvrtfinalu porazila opet Holandija. Bilo je teniskih 6:1.
Jugoslavija – Holandija 1:2 (0:1)
Tuluz: Stadion “Munsipal“. Gledalaca: 33.500. Sudija: Hose Marija Garsija Aranda (Španija). Strijelci: Komljenović 48. (Jugoslavija), Bergkamp 38, Davids 90+3. (Holandija).
Jugoslavija: Kralj, Mirković, Đorović, Komljenović, Mihajlović (Saveljić), Jokanović, Brnović, Petrović, Jugović, Stojković (Savićević), Mijatović.
Holandija: Van der Sar, Rajzinger, Stam, Frank de Bur, Numan, Ronald de Bur, Davids, Overmars, Koku, Sedorf, Bergkamp.
Bonus video:
