OSTALA SAMO ISTORIJA

FK Lovćen: I spomenike ruše, zar ne?

Lovćen, ovakav kakav je danas, liči na okrunjeni, u korov zarasli i zabačeni kulturno-istorijski spomenik
411 pregleda 6 komentar(a)
Ažurirano: 16.12.2012. 20:31h

„Ni Davidov, ni carski, ni spahijski...“ Ničiji. Mrgodan. Ostavljen i sam. „Ide pognut, kišu nosi, u džepu bijeda.“ Od gordosti i fudbalskog plemstva trag je samo ime – Lovćen. Sličnostima kluba koji se ponosi statusom najstarijeg u Crnoj Gori, da se vratimo uvodnoj jezičkoj slici, sa mrčnim parčetom zemlje koje je Petar Kočić u “Jazavcu pred sudom” uzdigao do ranga simbola, nikada kraja: i kasa Lovćena i krajiška oranica literarnog junaka Davida Štrpca prošarani su rupama, pusti i jalovi...

Znate već, sigurno niste propustili ovih dana da se upoznate sa još jednom od (bez)brojnih tipskih tranzicijskih priča, s malom razlikom što je upakovana u fudbalski milje – zaposleni, u ovom slučaju prvotimci kluba iz prijestonice, njih dvadeset trojica na broju (od kojih samo četvorica sa profesionalnim ugovorima), od početka sezone nisu primili ni prebijenog centa. Izgubivši strpljenje, rješenje su potražili u štrajku, odbili da treniraju i igraju utakmice. Nikakve vajde od toga. Nemoćan da obezbjedi novac, menadžment kompanije, odnosno Upravni odbor kluba, u crvene dresove je obukao omladince, koji su, htjeli ne htjeli, morali da u jednom potezu preskoče nekoliko stepenica u sportskom školovanju...

U raljama ledenog organizacionog, finansijskog i rezultatskog stiska prolazi sumorna jesen duboko u zimu zašle „dike naše prijestonice“, da posudimo stih pjesme „Crna Gora dva Lovćena ima“, nastale 1998. godine, pri proslavi 85. rođendana. I sve liči na nezaboravni „fudbal uzbrdo i pod opterećenjem“ iz televizijskog skeča idejama nepresušnih buksovaca...

Sjećanje me lakom tugom ovi...

Svaka priča o Lovćenovom danas koja bi bila otvorena rabljenom frazom „nikada gora situacija“ promašila bi metu. Mislite da ranije nije bilo teže? Ma, jeste, kako da nije, samo su cetinjske kiše sporadično spirale tragove nekadašnjih džombi sa Obilića poljane, tako često uneravnotežene usljed raskoraka između blatnjave zbilje i snenog pogleda ka ljepšoj budućnosti. „Najstariji crnogorski klub nalazi se pred gašenjem. Dok su drugi vodili brigu o rezultatima, fudbaleri Lovćena su sami skupljali novac da bi platili službena lica.“ – moglo se čuti u emisiji „Crna Gora u pola dva“ Radija Slobodna Evropa, na ljeto 2001. godine, u autorskom prilogu revnosnog Željka Dušanova Vušurovića. Zvuči isuviše poznato? „Može li se iko sjetiti kada to vremena nisu bila teška i kada novaca nije bilo malo?” – precizno je formulisao nepouzdanost pamćenja američki filozof Ralf Emerson. Ne može. Ali, tek koji mjesec nas razdvaja od jubileja, ispunjenog vijeka postojanja, pa je crta nostalgije jača, dok zaranjamo u plavičasto more uspomena i tragamo za detaljima neke bolje prošlosti. „Sjećanje me lakom tugom ovi“ – prošaptao bi cetinjski bonik Aleksandar Leso Ivanović...

Ni sentimentalnost, ni velika doza subjektivnosti, uz neizbježno busanje u grudi (tako nesvojstveno crnogorskom mentalitetu, je li?), ne mogu poreći fakte – nije Lovćen ni Real niti Bajern, i s njima nema mjesta u istoj rečenici, nije se mjeriti ni sa Zvezdom ili Dinamom, daleko od toga; rezultatski, po takmičarskim domašajima u počivšoj nam Jugoslaviji, nije čak ni u rangu Čelika iz Zenice, Olimpije, Vardara, banjalučkog Borca, Budućnosti, Sutjeske. Ali...

„Lovćen je stožer crnogorskog fudbala“ – nadahnuto će uskliknuti vječiti fudbalski romantik i kozer Brano Milačić, sa autoritetom nekog ko je loptom premjerio vjerovatno svaki od onih 255 hiljada i 804 kvadratna kilometra raspoređenih „od Triglava do Đevđelije“. Valja mu vjerovati. „To je klub sa velikom i slavnom tradicijom, koji je iznjedrio veliki broj izvanrednih igrača. Da nije Lovćena, ne bi bilo ni crnogorskog fudbala.“ Jezgrovito i efektno. Ili, varijacija na temu: „Od Slovenije do Makedonije, gdje god su nas vodili fudbalski putevi, Lovćenu su uvijek sva vrata bila otvorena. Svuda smo dočekivani sa velikim uvažavanjem“ – odzvanja ponosni glas Dragana Kala Kaluđerovića, nekadašnjeg kapitena, direktora i trenera kluba sa Obilića poljane. „Igranjem u crvenom dresu nije se mogla obezbijediti životna egzistencija, ali je to predstavljalo snažnu odskočnu dasku, koja je mnogima poslužila da se domognu velikih evropskih timova i reprezentacije.“ Među njima, samo u jednom slučaju ćemo ući u zamku pominjanja zvučnih imena, je i Ljubomir „ljudi moji, da li je to moguće“ Radanović...

Zavirimo kratko u ličnu kartu: osnovan uoči ljeta predratne 1913. godine kao „Radnički športski klub“, malo pošto su braća Luka i Milo Milunović donijeli prvu fudbalsku loptu iz Italije; zabranjen u međuratnom periodu (1936) uz kvalifikaciju „opasan i štetan“, tačnije kao baza komunista i „napredne intelegencije“, obnovljen u februaru 1945. godine. Dosegao do zvanja „standardnog drugoligaša“ u Jugi, ništa manje i ništa više od toga. Samo jednom našao se pred vratima nikad dosanjane Prve lige – starije generacije i dalje uzdahnu na pomen posljednjeg meča baraža za popunu elite sa Vardarom odigranog u julu 1956. godine, kada su „crveni“ jurili pobjedu. Sa porazom (1:2) minuo je i prvoligaški trobojni voz, da se nikada više ne pojavi u prijestonici. Naredne ružičaste decenije, do početka turobnih i sumornih devedesetih, popunjene su balansiranjem po principu „sezona-dvije u Drugoj, sezona-dvije u Crnogorskoj ligi“. Ipak, nije sve u rezultatima. Ima ponešto i mimo domašaja suvih brojki...

„Cetinje je nekada živjelo za fudbal. Za vrijeme utakmica na Obilića poljani, gradske ulice su bile prazne kao da je u toku avionski napad“ – uvijek je pun priče Miodrag Žile Živković, hroničar cetinjskog loptanja još od 1963. godine kada je u etar odaslao svoj prvi novinski članak za magazin „Fudbal“. Cetinje Njegoševo, grad heroj, grad muzej, grad Oboda, (Košute, Tare) i – Fudbalskog kluba Lovćen. Kojim god redom, asocijacije su bile neizbježne. Baš kao i priča o novcu, ma koliko bismo je željeli zaobići. Ni u tim socijalističko-samoupravnim vremenima nikada ga nije bilo toliko da se preliva iz kese, koju su punili opština, moćni Obod i – građani. Početkom osamdesetih, izdvojimo za ilustraciju, donijeta je odluka da zaposleni na području Cetinja dio mjesečnih zarada (preciznije, oko jedan odsto) izdavajaju u fond Saveza organizacija za fizičku kulturu (popularni SOFK), a lavovski dio prikupljene sume je išao gradskom mezimčetu. No, tih decenija se nije ni bitisalo, ni igralo za novac, koji je bio tek puko sredstvo. Igra je značila radost.

„Bilo je privilegija nositi dres Lovćena“ – zasjaju u trenu oči Đura Mijuškovića, prepoznatljivog cetinjskog golgeterskog lica. „Sjećam da sam jednu od prvih utakmica za seniorski tim odigrao 3. avgusta 1988. godine. Bio je to nezaboravni fudbalski praznik, meč sa Partizanom u šesnaestini finala Kupa maršala Tita, a na tribinama stadiona na Obilića poljani našlo se osam hiljada gledaca.“ O tempora, o mores. Nema odavno Tita, nema odavno takve i tolike fudbalske strasti. „Tokom sedamdesetih godina na treninzima Lovćena okupljalo se tri do četiri stotine navijača“ – izvući će iz rukava podatak cetinjski novinar Žaro Vujović. Na ruiniranom fudbalskom objektu u prijestonici toliko ih se u ovim posnim razdobljima ne može sabrati ni na tri-četiri prvoligaške utakmice...

Ako su, uzmimo za primjer, prve asocijacije na OFK Titograd (za mlađe čitaoce: današnja Mladost) bile lepršavost, tehnički dotjerana igra „do noge“, ako se na pomen Sutjeske iz prvoligaških dana javljala slika snažne napadačke ekipe, koji je sinonim za cetinjsku interpretaciju fudbala? „Srčanost“ – u jedan glas se sliva misao svih naših sagovornika. Borbeno, „kost u kost“, tvrdo, „pa šta kom bog da“. A da no kako bi drugo od djece podlovćenskog krša...

Juče Južna regija, Danas Prva liga, Sjutra - gašenje?

„Stogodišnja tradicija je kapital koji ima veliku vrijednost i u kolijevci fudbala Engleskoj, a kamoli u Crnoj Gori“ – uz riječi nekadašnjeg fudbalera i trenera tima iz prijestonice Radovana Raja Kavaje zatvorimo istorijsku čitanku i zaustavimo potragu za nama boljima u nekim boljim vremenima. Preselimo se u ljeto 2005. godine, kada se Lovćen, nakon sezone rasula i isklizavanja iz drugoligaških tračnica, spremao za takmičarsku avanturu u koju se ranije nije upuštao – nastup u Južnoj regiji! Praktično bez uprave, bez igrača, bez rekvizita...

„Sa dva fudbalera pod ugovorom i jednom loptom“ – precizira Marko Martinović, prvi čovjek UO kluba iz prijestonice, koji se dobro sjeća dana tokom koga je praktično preuzeo predsjedničku fotelju. „Bio je to 25. jul, kada me je grupa starih igrača Lovćena pozvala da razgovaramo o mogućnosti prevazilaženja duboke krize u koju je klub zapao. Predložio sam nekoliko ljudi koji bi mogli pomoći. Istog dana smo preduzeli prve konkretne korake, dobili finansijski izvještaj o stanju. Ubrzo je održana Skupština i formiran Upravni odbor.“

Prvu čestitku svježem rukovodstvu poslalo je Igalo, sezonu ranije šampion Južne regije, odustavši od nastupa u Drugoj (tadašnjoj „Crnogorskoj republičkoj“) ligi, pa je Lovćen, uz amin FSCG, ushićeno preuzeo upražnjeno mjesto. Sezona je utrošena za konsolidaciju, za postavljanje drhtavog kluba na noge, da bi na ljeto 2006. godine bio formiran jak sastav, koji je godinu kasnije ostvario decenijski san generacija i generacija, plasman u elitno društvo, doduše u suženim okvirima. Na okićenoj proslavi predstavljen je ambiciozan slogan: „Juče Južna regija, danas Prva liga, sjutra Evropa“.

Nisu prošle ni dvije godine, a umalo se pretvorio u zbilju – u maju 2009. godine jedan meč dijelio je Lovćen od trofeja crnogorskog Kupa i plasmana u kvalifikacije za Ligu Evrope, ali se u podgoričkom finalu ispriječio Petrovac (0:1). U međuvremenu, klub je izgradio reputaciju ozbiljnog u crnogorskim okvirima, nije ostavljao finansijske repove, obaveze prema igračima manje-više redovno su izmirivane. Ostvareni su i za skromne domaće uslove zvučni i unosni transferi – Marko Đurović i Baćo Nikolić u paketu su poslani u moldavski Šerif (za što je dobijeno oko 120 hiljada eura), a kasniji reprezentativac Vladan Adžić preseljen je u Rudar. Uz to, riješen je i decenijski problem pomoćnog terena, na koji je postavljena vještačka trava.

„Nabavku podloge omogućili su prijestonica Cetinje i FSCG, dok su građevinske radove finansirale privatne firme ljudi iz uprave Lovćena - Montapel Moma Vujanovića, Exim Jovice Lagatora i moja firma Marteks, uz pomoć GP Cetinje“ - prisjeća se Martinović.

Fin šlagvort za temu „odnos države prema najstarijem klubu“ - na pisanu molbu da se izvrši povraćaj PDV, kako bi se novac slio u klupsku kasu, Ministarstvo finansija nije ni odgovorilo...

Godine uspona nisu trajale dugo – od prije dvije sezone, crvena fudbalska kočija kotrlja se niza stranu, ispočetka polako, pa sve brže i brže... Ka ambisu koji se nazire. Iz slavine prijestonice, u kojoj je u međuvremenu promijenjena rukovodeća struktura, kao iz tako često suvih cetinjskih česmi, sve manje novca je teklo u pravcu Obilića poljane. Pojedini članovi UO napustili su klub, koji se u prvoj polovini godine na izmaku jedva spasio od ispadanja. Na jedvite jade započeta je nova sezona – samo četvorica igrača bili su vezani ugovorima, ostalima je rečeno da preuzimaju rizik da im se ionako nevelike stipendije neće isplaćivati redovno. Sve u iščekivanju promjene na čelu. Epilog: od para ni traga, a Lovćen, koji je ostao bez kompletnog prvog tima i sa omladincima završio sezonu, mrzne se na posljednjem mjestu prvoligaške tabele.

„Priznajem, ostao sam bez entuzijazma i energije. Uz sve uvažavanje finansijskih teškoća sa kojima se suočava, moram reći da nisam naišao na razumjevanje lokalne samouprave, koja nije bila u stanju da uvaži ugovor po kome finansira 30 odsto budžet kluba. Sponzora je sve manje i manje, gotovo da ih i nema, a treba sanirati kreditna zaduženja. Treba li da podsjećam da Lovćen nije Marko Martinović i da mu treba pomoći.“

Zvanični predsjednik kluba mjesecima traži način da se povuče, ali da mu se prethodno namire uložena lična sredstva. I tu je nastala pat pozicija: niko ni da mrdne. Čekajući Godoa.. Po ugovoru potpisanom u avgustu 2009. godine, Prijestonica Cetinje, u svojstvu osnivača, obavezala se da će popunjavati 30 odsto budžeta kluba. U posljednje dvije godine, prema revizorskom izvještaju, od predviđenih 292 hiljade eura, na račun kluba iz opštinske kase prenesene su 52 hiljade. Da li razloge treba tražiti isključivo u komplikovanoj i klimavoj finansijskoj poziciji Prijestonice, uz podsjećanje da je po opštinskom budžetu za 2012. godinu 80 hiljada eura namjenjeno raspodjeli sportskim klubovima (poređenja radi, komšijski Mogren je u prethodnih 12 mjeseci dobio 260 hiljada eura od budvanske opštine, koja je za sport izdvojila 1,2 miliona eura!)? Odgovor na pitanje, uprkos stoičkom strpljenju, iz Bajove 2 nismo mogli dobiti. U godinama opsežnih infrastrukturnih zahvata, fudbal se, kao loš i nemiran đak na školskom času, našao u „magarećoj klupi“. Da li na „Beatiful Cetinju“ ima mjesta i za Lovćen?

Quo vadis, Lovćene?

Kinezi koriste dva znaka da napišu riječ kriza – jedan predstavlja opasnost, drugi priliku. Kakvu i kome priliku nudi kriza Lovćena? Koja je moguća staza koja vodi ka oporavku? Medveđa usluga bila bi prosto jednokratno ubrizgavanje novca, davanje vještačkog disanja, tek da se pregura jubilarna godina. Ustupanje vođstva nekom od nevelikog broja uspješnih i na investicije spremnih privatnika u prijestonici djeluje kao logično i jedino moguće rješenje. Ipak, zbog i dalje neregulisanih, iako Zakonom o sportu predviđenih, olakšica koje preduzetnici mogu ostvariti na osnovu ulaganja u klubove, sve to je u magli. Drugim rječima, aktuelizovalo bi mađarsku poslovicu „evo ti ništa i čvrsto ga drži“. Crnogorski sport, ovakav kakav jeste, nominalno ni profesionalni ni amaterski, je rupa bez dna – teško, gotovo nemoguće je pronaći način da se povrati uloženi novac.

U članu 12 pomenutog zakona navodi se da „ostvarivanje javnog interesa u sportu obezbjeđuju Crna Gora i Glavni grad, Prijestonica i opština“. Ako sport spada u javni interes, onda ne treba potcrtavati koliki i kakav značaj mora imati očuvanje i stabilizacija kluba koji je porodio crnogorski fudbal. Jedan od puteva oporavka mogao bi biti i da Skupština Republike Crne Gore zakonski obaveže Prijestonicu da određeni procenat budžeta bude usmjeren ka sportu, naravno uz novčanu injekciju Vlade, pri čemu bi, makar dok se trusno tlo na Obilića poljani ne smiri, prioritet imalo finansiranje slavljenika. No, mogućih rješenja je malo, a vremena još manje...

Lovćen, ovakav kakav je danas, liči na okrunjeni, u korov zarasli i zabačeni kulturno-istorijski spomenik, koga se, vođeni imperativom savjesti, sjete tek pri nekom od važnih datuma, toliko da bace cvijeće na pohabano postolje i žurno se udalje. A na brdovitom i vazda nemirnom Balkanu i spomenike ruše, zar ne?

Hajduk doveo Barsu, nama je dobar i Pofalički

Lovćenov ispisnik Hajduk, prošle godine je, uprkos besparici, a usred dugogodišnjeg turbulentnog razdoblja, galantno proslavio stoti rođendan, a među uglednim zvanicima našla se i Gvardiolina Barselona, koja je obasjala Poljud. Koga će Lovćen pozvati u goste u junu 2013. godine? Prikladniji rival na rođendanskoj svečanosti od „blau grane“, a u skladu sa klimavim tlom pod nogama, bio bi, primjera radi, nekadašnji saborac i saputnik iz drugoligaških YU dana – Pofalički (za neupućene: klub iz sarajevskog radničkog naselja Pofalići). A i gdje bi sa iole ozbiljnijim gostom? Na igralištu koje stadion nije, i koje bi, umjesto loptanja, bilo korisnije kao kulisa za dočaravanje atmosfere romantičnih tridesetih u filmu Montevideo, bog te video? „Ma, ajte molim vas“ – u nevjerici bi se oglasio Bata Stojković u maestralnoj roli filmskog klasika “Ko to tamo peva”. I zavukao se pod šešir.

Galerija