ISTORIJAT SP

SAD 1994: Eskobarova smrt, Maradonin pad i trijumf Brazila

Romario i Bebeto odveli Brazilce do četvrte titule svjetskog prvaka
0 komentar(a)
SP 1994, Foto: Fifa
SP 1994, Foto: Fifa
Ažurirano: 30.01.2019. 15:11h

Kako bi što više popularizovali fudbal, čelnici Fife odlučili su da organizaciju 15. Mundijala povjere nefudbalskoj zemlji, postojbini bejzbola - Sjedinjenim Američkim Državama.

Tamošnji mediji, međutim, nisu bili oduševljeni:

„Fudbal je ovdje sport budućnosti i tako će ostati zauvijek”, pisao je „Los Anđeles tajms”.

Uprkos ovakvim opservacijama, a mimo svih predviđanja, stadioni u Čikagu, Dalasu, Los Anđelesu, Vašingtonu, San Francisku, Bostonu i Orlandu bili su uvijek ispunjeni do posljednjeg mjesta (postavljen rekord mundijala po broju gledalaca), bez obzira na sunce koje je nemilosrdno pržilo.

Da bi se zadovoljila evropska televizija, najvažnije utakmice igrane su u podne po američkom vremenu, baš kao u Meksiku osam godina ranije.

U kvalifikacijama je učestvovalo rekordnih 147 zemalja, a vizu za završnicu izvadilo je 13 evropskih, šest američkih i tri afričke reprezentacije, te Saudijska Arabija i Južna Koreja.

Među njima nije bilo Engleske, Francuske, Portugala, evropskog prvaka Danske, kao ni Jugoslavije koja se raspala u ratnom plamenu.

Od Mundijala u Americi prvi put su se za pobjedu, umjesto dva, dobijala tri boda, sa ciljem da se stimuliše igra na pobjedu.

I sudijski kriterijumi bili su znatno oštriji, pa su tokom cijelog Mundijala žuti i crveni kartoni dijeljeni i šakom i kapom.

Arbitri su se prvi put pojavili u šarenom, a treneri su, takođe prvi put, mogli da uvedu i trećeg rezervnog igrača.

Osim po sjajnoj organizaciji, ispunjenim stadionima, vatrenom fudbalu i raspjevanim Brazilcima, Svjetsko prvenstvo u Americi pamti se po dvije velike priče.

Prva je vezana za Dijega Armanda Maradonu, koji je odigrao svoj posljednji Mundijal. „Pibe” je nizao majstorije protiv Grčke i Nigerije, sve dok nije oboren na pleća u laboratoriji koja je obavila analizu njegovog urina. Otkriven je efedrin, supstanca koja se u SAD i mnogim drugim zemljama u profesionalnom sportu ne smatra doping sredstvom, ali je na listi Fife među zabranjenim materijama. Nastao je skandal, grmljavina moralne osude koja je zaglušila svijet, ali su se ipak čuli poneki glasovi podrške posrnulom idolu. Ne samo u Argentini, već i u dalekom Bangladešu, gdje je gomila studenata preplavila ulice zahtijevajući da se Maradoni omogući povratak.

Bez njega, „gaučosi” nisu mogli dalje od osmine finala - eliminisala ih je Rumunija, predvođena “Maradonom sa Karpata”, Georgijem Hadžijem.

Druga priča je tragična - kolumbijski bek Andres Eskobar je izrešetan hicima iz vatrenog oružja dan po povratku u domovinu. Njegov smrtni grijeh bio je taj što je postigao autogol protiv domaćina, i što su se velika očekivanja kolumbijske nacije raspršila kao mjehur od sapunice.

Za ovu južnoameričku zemlju i njenog napadača Fredija Rinkona vezan je i jedan egzotični detalj. Prorok iz oblasti na kolumbijskoj obali odakle je Rinkon, prorekao mu je da će na Mundijalu slomiti nogu ukoliko ne bude veoma, veoma obazriv. Rinkon se pazio cijelo prvenstvo i bio je jedan od najgorih igrača u svojoj selekciji.

Kurioziteti vezani za Mundijal u Americi su da je Rus Oleg Salenko postigao pet golova protiv Kameruna, najviše na jednoj utakmici u istoriji svjetskih prvenstava, da je Rože Milapopravio rekord kao najstariji strijelac na Mundijalima (42 godine), te da je Italijan Đanluka Paljuka postao prvi golman koji je isključen na Svjetskom prvenstvu.

Istinske zvijezde, međutim, bili su Bugarin Hristo Stoičkov, koji je postigao najviše golova na prvenstvu (šest), predvodeći svoju selekciju do istorijskog četvrtog mjesta, Italijan Roberto Bađo, i Brazilac Romario, najbolji igrač šampionata, koji je u tandemu sa Bebetom odveo “karioke” do četvrte krune, prve nakon Pelea i 1970.

Upravo su Bađo i Romario, u dosadnom finalu između Italije i Brazila, sa nekoliko fudbalskih atrakcija prenuli iz letargije publiku u Pasadeni.

Pobijedile su „karioke” boljim izvođenjem penala, nakon što je Bađo u posljednjoj seriji prebacio loptu preko prečke.

Treće mjesto zauzela je sjajna Švedska, sa Martinom Dalinom, Kenetom Andersonom i ostalima, a četvrto Bugarska, što je bio njen najveći uspjeh u istoriji.