Niko kao Rudar! I time je skoro sve rečeno.
Možda je još trebalo dodati da niko nema tako veliko srce kao što ga imaju u pljevaljskom timu, pa da konstatacija bude kompletirana.
Srce veće od Golubinje. Srce koje je pod Goricom, uz sav kvalitet, i odlučilo pobjednika i osvajača Kupa. Srce kakvog nema (ili ga makar nije bilo u srijedu uveče) u Mogrenu.
Sa onakvom borbenošću, onakvom željom, onakvim htjenjem, inatom nije ni moglo biti drugačije. Budvani, jednostavno, nisu imali šansi. Bez obzira na epitet favorita, rano vođstvo, fudbalera viška, igrački kvalitet, iskustvo.
Ništa Pljevljake nije moglo spriječiti da stignu do cilja. I kada je bilo deset na 11, oni su diktirali tempo, bili nadmoćniji, opasniji, raspoloženiji, trkački dominantniji. A kada je Vlahovićeva „raketa“ pogodila cilj, već tada je bilo jasno ko je bliži konačnom slavlju. Ćetković ga je fenomenalnim golom samo odložio. Bilo je suđeno da se „rudari“ raduju, da sjajni Ivica Jovanović stavi tu tačku na i.
"Zaista radim sa fenomenalnim igračima i još boljim ljudima. I zašto da krijem, očekivao sam da te njihove vrijednosti presude. Zato se nisam plašio ni kada smo ostali bez Mijatovića, znao sam da će proraditi njihov inat i želja da osvoje trofej. Pa, već nekoliko mjeseci radimo i mislimo samo na ove trenutke. Moralo nam se to vratiti na pravi način. Šta da kažem? Slavimo, i zaslužili smo da slavimo", nije krio radost strateg trostrukog pobjednika Kupa Nebojša Vignjević.
Niko kao Rudar! Od kada je Crna Gora nezavisna država, baš niko. Ni veći, ni poznatiji klubovi. Od deset mogućih titula, četiri su u pljevaljskim vitrinama. Od pet nacionalnih kupova, tri. U tri finala tog takmičenja učinak je stopostotan. Jedini su sa duplom krunom. Treba li još statistike? Ne, jer bi za nabrajanje trebalo i mnogo više prostora u novinama. Rudar je klub sa najviše trofeja, bez obzira što će Mogren ili Budućnost u subotu osvojiti drugu titulu, što još nikom nije pošlo za rukom.
Znaju u najsjevernijem crnogorskom gradu kako se stiže do pehara, znaju da pored dobre organizacije, dobrih igrača, sreće, ne smije izostati ljubav prema klupskom dresu, prema brojnim navijačima, znaju da ne smije izostati borbenost, da srce mora biti na terenu. A ono je svih 120 minuta i bilo na podgoričkoj travi.
Eto, to je recept za uspjehe. To rivali moraju imati ako u budućnosti žele da idu „rudarskim“ stopama. Za sada, od pomenutog, imaju ponešto, ali ne sve. I dok je tako, Rudar će biti na samom vrhu liste najboljih crnogorskih klubova.
"Nije bilo lako. Naprotiv, bilo je iscrpljujuće, ali smo svi zajedno vjerovali da nas pehar ne može zaobići. To se najbolje osjetilo u svlačionici na poluvremenu. Trebalo je samo vidjeti tu želju igrača da se vrate na teren, pokažu zube i trijumfuju. U pravi čas stigao je i taj gol Vlahovića, dodatno podigao moral i učvrstio ono naše prepoznatljivo samopouzdanje, vidjelo se i da smo fizički spremniji od njih, pa je i epilog svega potpuno očekivan za svakog objektivnog fudbalskog posmatrača i za sve one koji su bili na stadionu ili pored televizora. Stvarno je prelijepo biti učesnik ovakvog spektakla za čiju oraganizaciju Fudbalski savez zaslužuje sve pohvale. Još kada se pobijedi, sjajni utisci su upotpunjeni. Ma, svaka riječ je suvišna, sada je red da uživamo", kaže prvi Vignjevićev saradnik Sabahudin Bekto.
U subotu Pljevljaci završavaju još jednu uspješnu sezonu. Moraju odraditi i tu preostalu prvenstvenu obavezu, ali će biti fešte pod Golubinjom. Slaviće se zajedno sa kadetima koji su takođe prigrabili trofej u Kupu, slaviće se i sa vjernim simpatizerima bez čije podrške ne bi bilo ni ovih rezultata.
Slaviće i Nebojša Vignjević. Stručnjak koji je već postao dio onih najvažnijih i najljepših stranica istorije pljevaljskog fudbala. Slaviće sa svojim igračima koje je brižljivo i strpljivo birao i učio da budu najbolji. I mijenjao im karijere praveći od njih šampione. Ostaje samo da nastavi dalje. Pljevljaci bi voljeli da ostane u Rudaru, pa da se dogodine, zajednički, juriša na petu i šestu titulu. Ali, i ako ne bude tako, Vignjevića iz pljevaljske istorije fudbala više niko i nikad ne može izbrisati.
Igumanović: Herojski trofej
Najbolji akter finalne predstave i vjerovatno najstandardniji prvotimac Rudara u ovoj sezoni, Blažo Igumanović još jednom je na pravom mjestu i u pravo vrijeme pokazao da posjeduje dovoljno kvaliteta i za reprezentaciju Crne Gore. Uostalom, sve je to uživo mogao da vidi i selektor Zlatko Kranjčar. Špartao je neumorno nekadašnji igrač Zete lijevom stranom terena, prvo zatvarao protivničke napadače a onda stizao da ka svojim špicevima uputi bezbroj sjanih centaršuteva, često i da snažnim udarcima ugrozi Janjuševića. Ukratko, igra za desetku.
"Moja partija ide u drugi plan, jer je sve ostalo bilo za desetku. I organizacija utakmice, i čitava atmosfera koja se stvorila prethodnih dana, a posebno činjenica da smo iz svega mi izašli kao pobjednici. Ja sam se, kao i uvijek, trudio da dam puni doprinos uspjehu ekipe. Mislim da smo na herojski način stigli do drugog uzastopnog, a trećeg Kupa ukupno. Nije bilo baš lako imati i rezultatski minus i igrača manje na terenu, i to protiv tako kvalitetnog rivala kakav je Mogren. Na sreću, do poluvremena je ostao minimalan zaostatak, u svlačionici smo se dogovorili da još pojačamo tempo, da „izginemo“ ako treba. I za takav pristup smo nagrađeni. Prvo izjednačenjem, pa vođstvom, kasnije i sa besprekorno odrađenom serijom penala. Veliki je ovo rezultat, ali i Rudar je veliki klub, pa ga je i zaslužio" kaže Igumanović.
Bonus video:
