PODSJEČANJE NA JEDINI FUDBALSKI DUEL ZAPADNE I ISTOČNE NJEMAČKE

Hladni rat, Štazi i viski koji je prošao ispod Gvozdene zavjese

Jedini fudbalski susret Zapadne i Istočne Njemačke 1974. godine ušao je u istoriju svjetskih prvenstava i pokrenuo niz nevjerovatnih događaja, koji su se odvijali pod velom tajnosti
1805 pregleda 0 komentar(a)
Istočna Njemačka
Istočna Njemačka
Ažurirano: 17.05.2019. 14:11h

Istorijski cilj, riskantna opklada, viski prokrijumčaren ispod Gvozdene zavjese i napadač koji je protjeran iz svoje reprezentacije od strane tajne policije neposredno prije velike utakmice.

Nevjerovatan slijed događaja pokrenut je nakon pobjede Istočne nad Zapadnom Njemačkom (1:0), na Svjetskom prvenstvu u fudbalu 1974. godine.

BBC se podsjeća pozadine jedine fudbalske utakimice između dvije ideološke suprotnosti, sada jedinstvene zemlje, a tada podijeljene istorijskim događajima nakon Drugog svjetskog rata.

Padom nacističke Njemačke komunistički istok postao je satelitska država Sovjetskog Saveza, dok je kapitalistički Zapad bio okupaciona zona kojom su upravljale Amerika, Britanija i Francuska.

Sve do 1964. godine dvije Njemačke zajedno su se takmičile na Olimpijskim igrama - kao Ujedinjeni njemački tim.

Ipak, Berlinski zid u Istočnoj Njemačkoj, podignut samo tri godine ranije, bio je jasan znak zahlađenja političkih odnosa. Još kada je Erik Honeker preuzeo vođenje jedine stranke u Istočnoj Njemačkoj 1971 - bilo je jasno da ujedinjenje više nije cilj.

Istočnji Njemci godinama su odbijali zapadno-njemačke pokušaje da igraju fudbal. Smatralo se to, jednostavno, prevelikim rizikom - postojala je, naime, mnogo veća šansa od poraza nego u individualnim sportovima kao što su plivanje ili dizanje tegova.

Ali, na Svjetskom prvenstvu u fudbalu - nije bilo izbora. Naročito kada je žrijeb Mundijala 1974. godine spojio Zapadnu (domaćin) i Istočnu Njemačku, već u grupnoj fazi.

ZEBNJA ZVANIČNKA

- Naši zvaničnici su se nadali da nećemo doživjeti sramotu - kazao je Hans-Jirgen Krajše, bivši napadač Dinamo Drezdena i Istočne Njemačke, koji je tog čuvenog 22. juna 1974. igrao čuvenu utakmicu na “Folkspark” stadionu u Hamburgu.

- Igrači, međutim, nisu osjećali nikakav pritisak. Naprotiv, radovali smo se odmjeravanju snaga sa zapadom. To je i nešto čemu smo oduvijek težili, ali su vlasti uvijek sprečavale - dodao je Krajše.

Na strani Zapadne Njemačke bio je prvoklasni kvalitet - reprezentaciju su predvodili legendarni kapiten Franc Bekenbauer i nenadmašni strijelac Gerd Miler.

Zapadnja Njamačka bila je i domaćin Mundijala, kao i aktuelni evropski prvak - zato su istočnim Njemcima uoči sudara u Hamburgu davane samo mrvice šansi.

- Bio sam siguran da ćemo ih pobjediti barem 3:0 - govorio je kasnije ministar finansija Zapadnje Njemačke Hans Apel, neposredno prije smrti 2011.

- Bio sam na tribinama, nisam bio nervozan, nisam bio čak ni uzbuđen. Bili smo jako dobri u fudbalu, a o igračima Istočne Njemačke niko nije znao išta - pričao je Apel.

Na terenu, međutim, nije sve krenulo prema očekivanjima. Zapadni Njemci nisu uspijevali da se izbora za prevlast na terenu, a onda ih je 12 minuta prije kraja šokirao Jirgen Šparvase, koji je neodbranjivo gađao u mrežu za 0:1 - pobjeda Istočne Njemačke i muk na stadionu u Hamburgu.

Prema Krajšeu, utakmica je odigrana u prijateljskim okolnostima, nazvana je čak i “bratskom bitkom”.

- Nije izgledao kao susret neprijateljskih država - govorio je Krajše.

- Nakon utakmice smo i razmijenili dresove. Doduše, ne na samom terenu jer je bilo službeno zabranjeno. Bila je to teška, ali poštena bitka. Na kraju krajeva, govorili smo istim jezikom.

Istočna Njemačka senzacionalno je zauzela 1. mjesto u grupi, što je njene fudbalere drugoj fazi poslalo na noge Holanđanima, Brazilcima i Argentincima, umjesto na grupu u kojoj su bili Jugoslavija, Švedska i Poljska, koje su se nadmetale sa Zapadnom Njemačkom.

SUSRET NA LETU ZA DISELDORF

Cirkus je, međutim, krenuo dalje - tipična mundijalska priča.

Fudbaleri, navijači, novinari putovali su sa svojim reprezentacijama, a igrom slučaja Apel i Krajše sreli su se u avionu - i sjedjeli su jedan do drugog.

Za Apela, ministra finansija, bio je to povratak u stvarni svijet Vlade u Zapadnoj Njemačkoj - preko Diseldorfa, putovao je za Bon, prijestonicu.

Za Diseldorf je na istom letu bio i fudbaler Istočne Njemačke, koji je sa svojim saigračima nastavljao za Hanover, na utakmicu protiv Brazila.

- Sjedjeli smo jedan pored drugog, pitao me ko sam - prisjećao se Apel.

- Odgovorio sam mu: ‘Ja sam ministar finansija Savezne Republike Njemačkje’. On se nasmijao, pa sam mu pokazao svoju ličnu identifikacionu karticu. Bio je zapanjen, možda čak i malo uplašen.

- Razočaran ishodom utakmice, rekao sam mu da je jedna stvar apsolutno jasna - Zapadna Njemačka nikada neće osvojiti Svjetsko prvenstvo - pričao je Apel.

- On mi je rekao: “Ne, ne, to je sasvim pogrešno, bićete svjetski prvaci”

- Samo govorite gluposti, odgovorio sam. Možda ste previše ljubazni da mi kažete koliko smo loš tim. Hajde da se kladimo. Pet boca viskija?

Krajše je prihvatio opkladu, ali nije imao sredstava da kupi viski, još manje ga pošalje preko granice, pa su se složili da će samo Apel morati da plati ako izgubi.

Ostalo je istorija - Zapadna Njemačka je nastavila put ka svjetskom vrhu, a osvojila je Mundijal pobjedom u nezaboravnom finalu protiv Holandije (2:1). Istočna Njemačka je zauzela posljednje mjesto u zastrašujućoj grupi - izgubila je od Holandije i Brazila, igrala neriješeno sa Argentinom.

Nakon što se vratio u Bon po završetku Mundijala, u julu 1974. godine, Apel je zatražio od svoje sekretarice da mu kupi pet flaša prvoklasnog viskija.

- Nazvao sam ambasadora Istočne Njemačke u Bonu i rekao mu: ‘Dobićete pet flaša viskija, a vi ćete se pobrinuti da stignu do gospodina Krajšea’.

Tako je kroz jednu od najosjetljivijih i najopasnijih granica na svijetu prošla diplomatska torba sa vrijednim flašama prefinjenog viskija.

”NADAM SE DA ĆEMO SE SRESTI PONOVO”

- Bio sam šokiran u početku, jer ja Apela uopšte nisam poznavao - govorio je Krajše, koji je primio robu u Drezdenu.

- U Istočnoj Njemačkoj, nismo mogli da gledamo zapadno-njemačku TV, tako da nismo bili dobro obaviješteni. Mnogi od nas, uključujući mene, nisu znali ko je Apel. A bilo je zabranjeno imati bilo kakav kontakt s bilo kojom osobom u Zapadnoj Njemačkoj - pričao je Krajše.

- Ipak, bilo mi je dopušteno da zadržim flaše. Podijelio sam ih prijateljima. Bio je toj sjajan viski.

Stvar je odležala nekoliko sedmica. Sve dok pismo nije stiglo u Apelovu kancelariju.

- Krejše mi je kasnije rekao da ga je napisala tajna služba, a on je morao da ga potpiše - kazao je Apel.

Istočnonjemačka tajna služba, zloglasni Štazi, infiltrirao se u svaku poru društva. Regrutovani su doušnici, koji su imali zadatak da “informišu” - bilo je nemoguće da Krejše ne uzme u obzir potencijalne posljedice uzimanja viskija, i to od ministra u Vladi Zapadne Njemačke.

- Jesam bio svjestan činjenice da bi neko mogao da sazna za aferu, ali nisam se baš bojao. Igrao sam sjajno u Dinamu iz Drezdena, imao visoku poziciju i nisam mogao ni da zamislim da bih mogao da budem izbačen iz profesionalnog sporta - govorio je Krejše.

Kako se samo prevario.

Viski, kao i pismo koje je Apel poslao sa poklonom, imalo je razarajući efekat na Krejšeovu karijeru.

U pismu je stajalo: “Nadam se da ćemo se uskoro ponovo sresti”.

To je i stvorilo utisak da nije u pitanju samo fudbalski razgovor i jednostavna opklada.

Krajše je bio pod velikom sumnjom - izbačen je iz nacionalnog tima Istočne Njemačke koji je osvojio zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Montrealu 1976. godine.

Njegova velika fudbalska karijera bila je definitivno završena, iako je još dvije godine, s velikim uspjehom, igrao za Dinamo Drezden. A onda se penzionisao 1978.

- Tek sam 2004. pročitao Štazeov dosije. U njemu je pisalo: ‘Sportista Krejše nije prihvatljiv da predstavlja Istočnu Njemačku na Olimpijskim igrama - kazao je Krejše, koji ne žali:

- Propustio sam zlatnu olimpijsku medalju, ali sada ne mogu da promijenim stvari. Sa Apelom sam postao mnogo dobar prijatelj. I njemu je žao što je jedna tako bezazlena opklada mogla toliko da mi naškodi.