Četvrti maj 1949. Nešto prije 10 časova, avion sa igračima Torina poletio je iz Lisabona. Torinezi su noć ranije igrali prijateljsku utakmicu sa Benfikom i izgubili 4:3. Bio je to oproštajni meč Fransiska Fereire, legende lisabonskog kluba. Fereira je želio veličanstven oproštaj i najbolju ekipu za rivala. A Torino je bio najbolji tim kojeg je poslijeratna Evropa vidjela.
Iz Lisabona avion je sletio u Barselonu. Pilot Pjeruliđi Meroni spustio je letjelicu da napuni rezerovar. Upozoravaju ga iz domovine - u Torinu je veliko nevrijeme, bolje da ekipu spusti u Milano. Meroni zanemaruje savjet. Avion bi prema planovima, iz Barselone preko Tulona, Nice i Savone, sletio u Torino u poslijepodnevnim časovima.
Fijatov G212 ušao je u italijanski vazdušni prostor. Nazire se brdo Superga. Kiša sve jače pada, grmljavina para uši, vidljivost je slaba. Meroni obavještava kolege iz kontrolnog tornja da je avion na dvije hiljade metara nadmorske visine - letjelica će zaobići baziliku na brdu i uputiti se ka cilju. On ne zna da je kontrolna tabla otkazala i da su na nižoj nadmorskoj visini. U avionu tišina. Putnici vjeruju u Meronijevu procjenu. Trenutak kasnije eksplozija. Avion se zakucao u baziliku. Nema preživjelih. Ukupno 31 osoba je stradala. Fudbaleri, novinari, posada, članovi ekspedicije...
* * *
Grande Torino jedna je od najboljih italijanskih ekipa svih vremena. Uspon “bikova“ počinje 1939. kada bivši igrač Torina i bogati privrednik, Ferućo Novo postaje predsjednik kluba. Novo se okružuje velikim fudbalskim znalcima. Vitorio Poco, trener koji je “azure” vodio do titule svjetskog prvaka 1934. i 1938. postaje savjetnik, Mađar Erni Erbštajn tehnički direktor, kasnije i trener, dok je Englezu Lesliju Livsliju povjeren zadatak da formira omladinsku sekciju.
Italija je bila puna talenata. Novo tu vidi šansu za stvaranje jakog tima i razvija prvu skauting službu na Apeninima. Iz Juventusa stižu golman Alfredo Bodoira (branio do 1945.) i napadač Giljelmo Gabeto. Iz Varezea dolazi desno krilo Romeo Menti, a iz Fiorentine lijevo krilo Franko Osola. Torino, po ugledu na Arsenal Herberta Čepmena razvija WM sistem. Dobra tehnika, veliki posjed i što više dodavanja osnova je ovog sistema, koji će evoluirati u 3-4-3 formaciju.
Napredak je bio uočljiv. “Granata” 1939. godinu završava na drugom mjestu sa četiri boda manje od šampiona Bolonje.
Ipak, trofeja nije bilo na vidiku. Za korak više neophodna su pojačanja. Novo ih pronalazi u Veneciji. Na “Filadelfija“ stadion 1942. godine stižu Ecio Loik i Valentino Macola. Bio je to potez koji je uticao na kreiranje šampionske generacije “bikova”.
Sezona 1942/1943. je istorijska. Torino je šampion sa bodom više od Livorna. Osvojen je i Kup. Prvi put u Italiji jedna ekipa uzela je duplu krunu...
U međuvremenu, Drugi svjetski rat je plamtio, ali Musolini nije želio da mobiliše fudbalere. Ipak, protiv bombi i tenkova nije se moglo. Prvenstvo je suspendovano do 1945. kada kreće dominacija jednog tima…
Poslijeratni Torino najmoćnija je ekipa tog doba na Apeninima. Na golu Valerio Baćigalupo, u odbrani Aldo Balarin, Virđilio Maroso i Mario Rigamonti. Ispred njih, u vezi Euzebio Kastiljano i Đuzepe Grezar, zatim Romeo Menti desno i Franko Osola lijevo i u napadu Loik, Macola i Gabeto.
Prvu poslijeratnu titulu 1946. Torino osvaja sa tri boda više od Intera, drugu (1947.) sa 10 više od Juventusa, treću (1948.) sa 16 više od Milana, Juventusa i Triestine. Tim je u sezoni 1947/1948. bio na vrhuncu - 125 datih i 33 primljena gola.
Dobre igre Torina uticale su na italijansku reprezentaciju. U prijateljskom meču sa Mađarima, 1947. u prvoj postavi samo na golu nije bio igrač “granate”. “Azuri” su slavili sa 3:2.
Sezona 1948/1949 u punom je jeku. Torino hita ka novoj tituli. U međuvremenu reprezentacija Italije slavila je protiv Portugala u februarskom prijateljskom duelu (4:1). Poslije susreta kapiten Portugala, Fransisko Fereira poziva Macolu da Torino bude gost na njegovom oproštajnom meču. Macola prihvata.
Dogovor kapitena nije se dopao Novu. Torino je lider na tabeli i odlazak na revijalni meč - kada prvenstvo nije riješeno - ne treba razmatrati. Pet kola do kraja Granata je imala pet bodova više od Intera. Napravljen je kompromis - ako Torino ne izgubi od “neroazura”, ekipa će otići u Lisabon. Meč je završen 0:0. Igrači su se spakovali i odletjeli za Portugal.
U Portugalu je karnevalska atmosfera. Spektakl. Posljednji Fereirin meč. I posljednji meč jedne avangardne generacije sa Apenina.
* * *
Eksplozija na Supergi uznemirlia je građane Pijemonta. Na mjesto nesreće došli su Novo i Poco. Novo nije otputovao sa ekipom, grip ga je oborio. Ni Poco nije išao. Na zgarištu zatiču apokaliptičnu scenu. Tijela razbacana po livadi. Poco ide od jednog do drugog i identifikuje ih.
Na sahrani pola miliona ljudi. Do kraja šampionata ostala su četiri kola. “Granata” igra utakmice sa omladincima. Iz solidarnosti, protivnici povlače isti potez. Torino je šampion. Peta uzastopna titula stiže na Pijemont. Torino se nikada nije oporavio od gubitka. Jedinu titulu nakon tragedije “granata” je osvojila 1976.
Nesreća je uticala i na italijansku reprezentaciju. Šokirani “azuri” odbijaju da na Mundijal u Brazilu 1950. putuju avionom. Brod je jedino rješenje - na palubi treniraju i spremaju se za turnir, na kojem prolaze neslavno.
Eliminisani su već u prvom krugu. Godinu ranije svijet ih je vidio kao buduće šampione.
Šest godina poslije tragedije startovao je Kup evropskih šampiona. Prve godine obilježene su surovom dominacijom madridskog Reala. Stručnjaci su saglasni - da nje bilo tragedije, par evropskih trofeja bi završilo u klupskim vitrinama Torina.
Kakav otac, takav sin: Italija se klanjala još jednom Macoli
Loza porodice Macola podarila je Italiji još jednog sjajnog igrača.
Sandro Macola, Valentinov sin, izrastao je u vrhunskog fudbalera, jednog od najboljih koje je Apeninsko poluostrvo iznjedrilo. Karijeru je posvetio Interu.
Sa “neroazurima“ osvojio je dva Kupa evropskih šampiona (KEŠ) i četiri Skudeta. Navijači Intera posebno pamte finale KEŠ-a 1964. kada je postigao dva gola Realu na bečkom “Prateru“ u trijumfu Intera 3:1. Bila je to moćna ekipa, koju je predvodio Elenio Erera.
Sa reprezentacijom Italije, Macola je bio evropski prvak 1968, a dvije godine kasnije sa “azurima“ igrao je finale Mundijala.
Bonus video:
