Gospodine, imam druga koji igra bolje fudbal od mene. Mogu li da ga dovedem naredne sedmice?
Prije tačno pola vijeka, 1969. godine u Buenos Ajresu, fudbalski mit zvani Dijego Armando Maradona doživio je svoje prvo poglavlje.
Fransis Korneho je pažljivo saslušao Gojo Karisa, jednog od najboljih igrača svoje ekipe sastavljene od dječaka do 10 godina, i potvrdno klimnuo glavom. Samo nekoliko dana ranije, Korneho je objavio oglas u novima u kojem je tražio najmlađe fudbalere.
Trener koji je radio u akademiji buenosajreskog kluba Arhentinos juniors, uskoro će doživjeti najčudesniji trenutak svoje karijere.
“Kažu da ljudi tokom života svjedoče barem jednom čudu, ali većina to ne shvata za ozbiljno. Ja nisam od njih”, napisao je Korneho u svojoj knjizi “Sebolita Maradona”.
OSMOGODIŠNJE ČUDO KOJE JE S LOPTOM RADILO ČUDA
“Moje čudo se dogodilo one kišne subote 1969. godine, kada je osmogodišnje dijete, u dobi za koje je to bilo apsolutno nepojmljivo, radilo stvari s loptom koje nikad u životu nisam vidio”.
Korneho je umro 2008. godine, ali nije zaboravljen - Argentina i fudbalski svijet pamte ga kao čovjeka koji je otkrio Maradonu. Njegovo ime ostaće upamćeno i po tome što je bio među umovima koji su oblikovali jedan od najbujnijih fudbalskih klubova u Argentini i cijeloj južnoj hemisferi.
Dok Evropa ima Ajaks, Južna Amerika ima Arhentinos juniors. Sličnosti je mnogo...
Prema podacima koje je objavio BBC, Ajaks je od 1982. godine odigrao svaki meč (ukupno 1.753) s barem jednim igračem iz sopstvene akademije. Niz Arhentinos juniorsa je još duži - traje od 1979. godine, doduše sa manje utakmica (1.668).
Oba kluba “proizvela” su legende koje su promijenile fudbalsku igru, oba kluba su imenovala svoj stadion u njihovu čast.
Dok Ajaks igra domaće utakmice na areni “Johan Krojf”, preimenovanoj nakon smrti legendarnog holandskog fudbalera 2016, Arhentinos juniors nastupa kao domaćin na stadionu “Dijego Armando Maradona”.
Tu je Maradona odigrao svojih prvih pet godina kao profesionalac, debitovavši 10 dana uoči svog 16. rođendana, 1976, prije nego što se 1981. preslio u Boku juniors. Na tom stadionu je i Leo Mesi odigrao svoj prvi meč u dresu Argentine, na prijateljskoj utakmici selekcija do 20 godina protiv Paragvaja 2004.
Ispod tribine nalazi se muzej posvećen Maradoni. Prošle godine je ispred stadiona otkriven Maradonin kip. Kao da se radi o Maradoninom tematskom parku - tu je i džinovski tunel na napumpavanje, u obliku Maradonine glave i grudi, kroz koji igrači izlaze na teren.
Posjetitelji ovog “Maradonalenda” mogu čak i da obiđu stan koji je legendarni El Pibe dobio od kluba nakon što je potpisao prvi profesionalni ugovor. Sadašnji vlasnik, nekadašnji član uprave Arhentinosa, kupio je ovaj stan i restaurirao većinu od Maradoninog originalnog namještaja, pretvarajući ga u nostalgičan prikaz kasnih 70-ih.
Arhentinos juniorsi smješteni su u četvrti Buenos Ajresa zvanoj La Paternal. U glavnom gradu Argentine takmičenje za pridobijanje mladih talenata oduvijek je bilo žestoko - River, Boka, Rasing, Indenpendiente, San Lorenco, Hurakan, Velez, Fero, Banfild, Platense i mnogi drugi klubovi, smješteni su u prečniku od samo 50-ak kilometara.
Svaki od njih nastoji da uhvati, njeguje i razvija mlade talente. “To vam je kao ribolov u bazenu”, napisao je dopisnik BBC-ja iz Južne Amerike.
SIROVI DRAGULJI I POLIRANI DIJAMANTI
Ali, Arhentinos juniorsi oduvijek su bili drugačiji. Oni ne “love ribu”, oni je proizvode, odgajaju - pretvaraju sirove dragulje u polirane dijamante. I njihova nadaleko poznata reputacija duguje sve tom procesu.
- Razlika između igrača koji su odrastali u Arhentinosu i nekim drugim klubovima oduvijek je bila tehnika - kaže Roberto Saporiti, koji je vodio klub 1984, a bio je pomoćnik selektora Argentine Sezara Luisa Menotija šest godina ranije, kada su “gaučosi” prvi put postali svjetski prvaci.
- Nije to ništa novo. Oni to rade već 50 godina.
Menoti i Saporiti bili su prisutni na Maradoninom debiju u seniorskom fudbalu, 1976. godine, iako ga nisu uvrstili u nacionalni tim koji se dvije godine kasnije popeo na svjetski krov.
Toliko ljudi je kasnije tvrdilo da je uživo gledalo Maradonin debi, da je nastala legenda - kada bi svi koji koji su rekli da su gledali taj meč zaista bili na stadionu, premala bi bila i “Marakana” u Riju, kapaciteta 200.000 gledalaca, da ih smjesti.
Maradona je otišao iz Arhentinosa, bio je i ostao najsjajnija zvijezda koju je iznjedrila omladinska akademija ovog kluba, ali daleko od toga da je jedina.
Arhentinosi sebe definišu kao “el semillero del mundo” - svjetsku akademiju, fudbalsko sjeme, u slobodnom prevodu...
- To je vrlo precizan nadimak - kaže Fernando Batista, bivši igrač Arhentinos juniorsa.
- Toliko je nevjerovatnih igrača proizvedeno tokom godina, da se popis gotovo nikada ne završava. To je dokaz da nije riječ samo o jednoj zlatnoj generaciji, već rezultat napornog rada i stila koji nikada nije bio napušten. Fernando Redondo i Huan Roman Rikelme, samo su neki od prefinjenih fudbalera koji su ponikli u Arhentinosu.
- Arhentinos juniorsi su pravi model za podučavanje i oblikovanje fudbalera, ne samo sa tehničkog aspekta, već i ljudske perspektive - nije ni čudo da su iznjedrili toliko argentinskih kapitena, od Maradone do Huana Pabla Sorina - navodi Batista.
Fabricio Koloćini, Klaudio Borgi, Serhio Batista, Esteban Kambjaso, još neki su od izdanaka Arhentinosa.
Sadašnji kapiten mlade reprezentacije Argentine, 18-godišnji defanzivac Atletiko Madrida Neunen Peres, takođe je ponikao tu.
Činjenica da igra daleko od matičnog kluba, čak na drugom kontinentu, otkriva i sudbinu ovog buenosajreskog kluba - mnogi fudbaleri odlaze mnogo prije nego iskažu svoj puni igrački potencijal.
Rikelme, Koloćini (Boka) i Kambjaso (Real) su otišli čak i prije nego što su debitovali za prvi tim.
Proces, ipak, traje već pola vijeka, i neće se skoro zaustaviti. To je južnoamerički Ajaks - Arhentinos juniors.
HOSE PERKEMAN - PROSLAVIO JE ARHENTINOSA SKORO KA0 EL PIBE
U godinama nakon Maradoninog odlaska u Boku, početkom 80-ih prošlog vijeka, Arhentinos juniorsi su uživali u svom zlatnom razdoblju, zahvaljujući jednom čovjeku - Hoseu Pekermanu.
Čovjek koji je vodio reprezentaciju Argentine od 2004. do 2006. i Kolumbiju od 2012. do 2018. vukao je sve konce u akademiji Arhentinos juniorsa 80-ih godina.
Mladići koje je on lansirao pomogli su prvom timu da osvoji dvije titule prvaka Argentine, 1984. i 1985, kao i Kopa Libertadores 1985. Te godine Arhentinosi su igrali finale Interkontinentalnog kupa protiv Platinijevog Juventusa - izgubili su na penale.
Sjajan rad u klupskoj akademiji preporučio je Pekermana mladoj reprezentaciji Argentine (do 20 godina), sa kojom je ostvario zadivljujuće uspjehe - čak četiri puta je bio svjetski prvak, 1995, 1997, 2001. i 2005. godine.
Ali, dok su 80-te proslavile Arhentinos juniors, 90-te godine prošlog vijeka bile su godine krize.
Pritisnuti finansijskim problemima, u očajničkoj potrazi za novcem, Arhentinosi su sklopili ugovor po kojem su pristali da svoje domaće mečeve igraju čak 1.000 kilometara daleko od Buenos Ajresa, u pokrajini Mendoza.
Još kada je Boka juniors 1996. kupila Parke, mali klub iz kojeg su se Arhentinosi godinama “hranili” najmlađim fudbalerima - činilo se da se njihova akademija gasi.
No, opstala je, zahvaljujući volji i ljudima koji su imali viziju.
- Bilo je uspona i padova, pogrešnih odluka, finansijskih problema, ali je akademija nije napuštala svoje principe, zbog čega je cijeli sistem opstao - kazao je Roberto Saporiti, trener prvog tima iz 1984.
Bonus video:
