LEKOVIĆ ZA "VIJESTI" O RADU SA TRI SELEKTORA I NOVIM ISKUŠENJIMA

"Jegulja" u Kataru: Hvala Savezu za devet nezaboravnih godina

Leković odlazi u Katar, gdje će trenirati golmane Al Garafe u stručnom štabu nekadašnjeg saigrača iz jugoslovenske reprezentacije Slaviše Jokanovića
8876 pregleda 2 komentar(a)
Devet godina bio trener reprezentacije: Dragoje Leković, Foto: Zoran Đurić
Devet godina bio trener reprezentacije: Dragoje Leković, Foto: Zoran Đurić

Zlatko Kranjčar, Branko Brnović, Ljubiša Tumbaković... Mijenjali su se selektori seniorske fudbalske reprezentacije Crne Gore u minulih skoro deceniju, ali je u stručnom štabu sve to vrijeme bila barem jedna “konstanta”.

Oni koji prate, znaju o kome se radi - u pitanju je Dragoje Leković, trener golmana reprezentacije, legendarni “Čileanac”, čuvar mreže koji je 1987. sa omladinskom reprezentacijom Jugoslavije bio svjetski prvak, kasnije branio za Zvezdu, Budućnost, Mogren, škotski Kilmarnok, španske Sporting Hihon i Malagu.

Došao je, međutim, kraj jedne ere: nakon devet godina, popularni “Jegulja” napušta reprezentaciju Crne Gore.

Odlazi u Katar, gdje će trenirati golmane Al Garafe u stručnom štabu nekadašnjeg saigrača iz jugoslovenske reprezentacije Slaviše Jokanovića.

- Za mjesec će tačno devet godina - prva moja utakmica u stručnom štabu reprezentacije bila je avgusta 2010. protiv Sjeverne Irske - kaže Leković na početku razgovora za “Vijesti”.

Ništa u fudbalu nije slučajno, vjerovatno ni to što se njegovim dolaskom poklopila do sada nezabilježena serija koju je imala crnogorska reprezentacija - sedam uzastopnih utakmica bez primljenog gola, uključujući i četiri kvalifikaciona duela (Vels, Bugarska, Švajcarska i Engleska), serija koja je tada i dovela Crnu Goru u predvorje Evropskog prvenstva...

- Vidjelo se tada kako jedan tim savršeno funkcioniše kao skladna cjelina - od golmana, preko odbrane, veznog reda i napadača. U fudbalu, kada ne primate golove, odmah ste u vrhu tabele. Nama su tada samo tri postignuta gola na četiri meča bila dovoljna za prvo mjesto u grupi - prisjeća se Leković.

Puno toga je prošao u reprezentaciji Crne Gore, sada je vrijeme da ide dalje...

- Posao trenera golmana je specifičan, a takva je i dilema šta da radite dalje - da li da nastavite sa reprezentacijom ili da idete u neki klub. Zašto je specifična? Jer, kada se glavni trener probija na scenu, kada mijenja klubove, on često nema mogućnosti da sa sobom vodi cijeli stručni štab od tri ili četiri čovjeka, uključujući i trenera golmana - ističe 51-godišnji Baranin.

Ipak, stigao je poziv Slaviše Jokanovića - kada jedan trener nakon engleske Premijer lige (Fulam) odluči da ode u Katar, onda je jasno kakvu je ponudu dobio. Leković je dio projekta...

- Sa Jokanom se znam odavno - radi se o sjajnoj osobi, sjajnom treneru, koji je uveo dva tima u englesku Premijer ligu, Votford i Fulam, a to dovoljno govori. U istom pravcu razmišljamo o tome kako bi golman trebalo da se ponaša u timu i to ćemo pokušati da sprovedemo. Izazov je veliki, prezadovoljan sam i jedva čekam da krenemo sa radom - dodaje Leković, koji 1. jula putuje na pripreme novog kluba.

Radeći u Fudbalskom savezu Crne Gore, kako ističe, stekao je neprocjenljivo iskustvo, i to ne samo kroz rad sa golmanima, tokom treninga...

- Od 2005. do 2007. sam bio trener golmana Budućnosti, od 2007. do 2009. sam radio sa golmanima do 19 godina u Al Ahliju, u Saudijskoj Arabiji, a 2010. sam se vratio u Budućnost i ostao do 2013. Takođe, u avgustu 2010. sam došao u stručni štab reprezentacije Crne Gore. Dakle, tri godine sam radio paralelno - u klubu i reprezentaciji. Bio je to, fizički, jako težak period - da se nije sve odvijalo u Podgorici, nema šansi da bih mogao sve da stignem. Takođe, u pitanju su dva različita posla, iako sam i u reprezentaciji i Budućnosti radio sa golmanima - jer, u pitanju su sasvim različiti treninzi, sasvim različiti zahtjevi sa golmanima koje trenirate cijeli godinu i sa golmanima koje imate na samo nekoliko dana, i to poslije nekoliko mjeseci - priča Leković.

Od 2013, posvetio se isključivo radu u Fudbalskom savezu Crne Gore. Ističe da je to i ključan period u njegovom oblikovanju kao trenera golmana...

- Kompletno slobodno vrijeme koje sam dobio posvetio sam edukativnom radu i obilasku klubova. Puno sam naučio zahvaljujući FSCG - bio je tu veliki broj seminara, studijskih posjeta, od Milana, preko Đenove, do mnogih drugih gradova i klubova. To su nemjerljive stvari - upoznate toliko ljudi, dobijete pristup tolikom broju studija i analiza koje nisu dostupne javnosti, da jednostavno imate sve moguće uslove da napredujete - ističe Leković, koji je i postao Uefin mentor za edukaciju i rad sa golmanima.

Jedno je teorija, drugo je praksa, ali kada se - kao u Lekovićevom slučaju - sastave obje stvari, onda je to najbolji mogući put...

- Kranjčar, Brnović i Tumbaković su tri trenera, odnosno selektora, od kojih je moglo puno da se nauči. Tu se upoznate i sa različitim načinima i metodama selektiranja i vođenja reprezentacije - kaže Leković.

Kod Brnovića, njegovog saigrača još iz čileanskih dana je, kako ističe, bila vidljiva metoda selektiranja tima naslijeđena iz nekadašnje države. Slično je bilo i kod Kranjčara i Tumbakovića, koji su na sve to pridodali - golemo iskustvo.

- Prije nego što je vodio Crnu Goru, Kranjčar je već bio na Svjetskom prvenstvu vodeći reprezentaciju Hrvatske, što je velika škola. Tumbaković prije Crne Gore nije vodio reprezentaciju, ali je kroz rad u klubovima stekao ogromno iskustvo koje je mogao da iskoristi.

Zanimljivo je i Lekovićevo zapaženje, odnosno razlika, u taktičkoj pripremi mečeva i njihovom vođenju, kod svih selektora.

- Nije bilo pripreme meča, ko god da je bio selektor, u kojoj nije bila dominanta težnja da se igra napadački, da pokuša da se kroz kontrolu lopte i dominaciju dobije meč. Mislim da to nije slučajno, jer su svi naši selektori prošli školu bivše Jugoslavije, u kojoj je posjed lopte i napad bio temelj - kaže Leković.

Utakmica je, međutim, često diktirala drugačije stvari.

- Svi su ulazili sa željom da napadaju, ali su, posebno Kranjčar i Tumbaković, zahvaljujući velikom iskustvu, znali da amortizuju stvari, da osjete neke situacije i detalje na terenu, pa su se stvari odvijale drugačije. Ali, u pripremi utakmice, uvijek je to bila težnja da se igra napadački. Moram da kažem i da su se svi selektori susretali sa brojnim objektivnim ograničenjima, ne samo zbog povreda igrača, već i u tome što su mnogi fudbaleri dolazili nezaliječeni iz svojih klubova, a onda je bilo jako teško da u reprezentaciji uđu u pravi tonus.

U svakom slučaju, devet nezaboravnih godina...

- Bilo je poraza, ali onaj koji nije izgubio, taj ni ne pobjeđuje - zaključuje Leković, ispunjen superlativima.

Ono što se dogodilo pred Kosovo još nisam čuo, a kamoli doživio

Uoči meča sa Kosovom, fudbalska reprezentacija Crne Gore doživjela je direktan “politički udar” - otišao je selektor Ljubiša Tumbaković, njegov prvi asistent Aleksandar Janković, fudbaleri Mirko Ivanić i Filip Stojković.

Odlazak Dragoja Lekovića, sedmicu kasnije, jedini je - fudbalski...

- Od 1984, kada sam počeo u mlađim kategorijama Mornara, nisam čuo da se nekom timu, ili reprezentaciji, dogodilo nešto slično, a sada sam to direktno iskusio - kaže Leković, koji je u tandemu sa Miodragom Džudovićem vodio mečeve protiv Kosova i Češke.

Pred Fudbalskim savezom Crne Gore su, kako ističe, teške odluke.

- Treba dobro izmjeriti i odlučiti šta i kako dalje. Ako ništa drugo, olakšavajuća okolnost je u tome što već postoji neka selekcija, što je reprezentacija podmlađena. Treba, međutim, naći nekog ko će da je vodi, a to nije lako - kaže Leković.

Golmani nekad i sad - dva različita “zanimanja”

Uloga golmana u timu značajno je evoluirala u posljednjih 30 godina. Dragoje Leković navodi i konkretne primjere...

- Sve je počelo 1992. godine. Do tada nam je bilo dozvoljeno da hvatamo loptu u ruke kada nam je doda saigrač. To je drastična promjena i pravi golmani od tada moraju da imaju nožnu tehniku kao fudbaleri - kaže Leković.

Čuvari mreže koji su izašli iz ex-YU fudbalske škole nisu, međutim, imali previše problema da se prilagode.

- Sjećam se još 1984. godine, kada sam u mlađim kategorijama na pripremama u Medulinu, koliko su treneri još tada na treninzima uključivali golmane u igru. Učili smo se da igramo, primamo i dodajemo loptu kao igrači, što nam je kasnije jako pomoglo - priča Leković.

- Ranije, a mnogi se sjećaju, defanzivni fudbaleri su uglavnom bili zaduženi da ispucavaju lopte sa peterca, čuvene “bekovske”. Vremenom, to su u potpunosti preuzeli golmani. Sjećam se, dok sam branio za Budućnost, pitao sam saigrača Slavka Vlahovića da mi dopusti da ispucam loptu. Dozvolio mi je, ali je za svaki slučaj ostao na ivici šesnaesterca, da nešto na uprksam. Naravno, ne zamjeram mu, jer to ranije golmani nisu radili - priča Leković, uz osmijeh. Novo pravilo, da golmani kada loptu uhvate u ruke imaju pravo da je zadrže mamksimum šest sekundi, mnogi ne poštuju...

- Kada je Šmajhel odbranio penal Modriću u osmini finala Svjetskog prvenstva, držao je loptu 20 sekundi, a sudija to nije primijetio. U našoj ligi, takođe, golmani često drže loptu više nego što je dozvoljeno. Fudbal se mijenja, sve više dobija na brzini, a golmani moraju da se prilagođavaju - kaže Jegulja.

Golmani su sve više učesnici u igri...

- U većini mečeva, kada je posjed lopte između dva tima približno 50:50, naći ćete podatak da je golman imao više kontakta s loptom od najmanje četiri igrača. To je jasan znak i nama, kako da se ponašamo.