PROSLAVLJENI FUDBALER ZA VIJESTI

Sjećanja Ljuba Radanovića: Nisam slučajno „zapalio” Poljud

Pogodak kojim je pobjedom nad Bugarima 3:2 odveo selekciju SFRJ na završnicu Evropskog prvenstva u fudbalu, učinio je “besmrtnim” bivšeg fudbalera Lovćena, kapitena Partizana, Standarda u dva navrata, Nice, Belincone

8326 pregleda 2 komentar(a)
Ljubo Radanović već tri decenije živi i radi u Belgiji, Foto: Savo Prelević
Ljubo Radanović već tri decenije živi i radi u Belgiji, Foto: Savo Prelević

Ljudi, pa li je to moguće? Ludnica! Šta je ovo? Šta će se ovo dogoditi? Radanović, Radanović...!

Komentar doajena jugoslovenskog sportskog novinarstva Mladena Delića nakon gola Cetinjanina Ljubomira Radanovića u nadoknadi ključne utakmice na prepunom Poljudu, nedostižan je reper za sve buduće televizijske prenose sportskih događaja.

Zbog toga se i 37 godina kasnije nerijetko u sportskim špicama čuje glas nedostižnog Delića kako u mikrofonu grmi - Radanović, Radanović, Radanović...

Detalj - tačnije, pogodak kojim je pobjedom nad Bugarima 3:2 odveo selekciju SFRJ na završnicu Evropskog prvenstva u fudbalu, učinio je “besmrtnim” bivšeg fudbalera Lovćena, kapitena Partizana, Standarda u dva navrata, Nice, Belincone. Mada...

- Utakmica je bila važna, ali bilo je važnijih, većih i značajnijih u mojoj karijeri. Sticajem okolnosti je, međutim, proslavila i sjajnog Delića i mene. Mada bi pogrešno bilo reći da je slučajnost, možda uz mali procenat. Delić je kao komentator bio na vrhuncu karijere, povjerena mu je uloga, a ja sam sa druge strane rizikovao i napustio odbrambeni prostor da bi se našao na pravom mjestu nakon ubacicvanja Zlatka Vujovića. Sjajan i emotivno važan gol, sjajan komentar, utakmica prepuna naboja i važnosti, jer je samo pobjeda vodila na Evropsko prvenstvo oba tima, remi je odgovarao Velšanima. Sve se pokopilo, ali niti je slučajno Delić bio komentator, niti ja u prvih 11. To je trebalo zaslužiti u nevjerovatnoj konkurenciji - prisjeća se 60-godišnji Cetinjanin.

Da li je bugarski tandem napadača Mladenov - Iskrenov zaista bio toliko brz i neuhvatljiv, kako je izgledalo na televiziji, ili je i jugoslovenska selekcija podbacila taktički?

- I jedno i drugo. Obje ekipe na Poljudu su jurišale bez plana, kao grogirani bokseri koji traže izlaz nokautom. A koliko je taj tandem napadača i brz i kvalitetan, potvrdio je u sljedećim kvalifiakcijama kada je izbacio Francusku. Nas su tada spasile sjajne odbrane Zorana Simovića, moj rizik da izađem naprijed i pogodim. Da nisam, bio bih možda tragičar. Ali, moju karijeru i jeste obilježilo to priključivanje napadu kada osjetim prostor, uprkos taktičkim zahtjevima trenera tog vremena koji na to nisu baš blagonaklono gledali. Bilo je kritika, jer sam štoper, ali sam prvi tada igrao kao sadašnji moderni centralni bekovi. Zbog te želje da izađem bilo je utakmica, čak u Partizanu, gdje bih dobio ulogu napadača, zadnjeg veznog, ali ja sam bio štoper.

Letimičnim pogledom na biografiju Radanovića upadaju u oči tri titule prvaka SFRJ, bronza sa Olimpijskih igara u Los Anđelesu 1984, ali i čak 34 nastupa i tri gola u najjačoj selekciji velike Jugoslavije.

- Bilo je tu puno više utakmica, samo 23 u olimpijskom ciklusu završenim pobjedom nad Italijom 2:1 u meču za bronzu. Igrali smo fantastično, kao 5:2 protiv Njemačke pred 100 hiljada gledalaca, a ja sam bio strijelac. U polufinalu smo sa dva igrača manje poklekli pred Francuzima, nakon 2:2 u regularnom dijelu. Sjajna su ta sjećanja i te igre, koje su nas vezale za čitav život. Tako da sam se jako loše osjećao kada sam čuo da je Marko Elsner podlegao bolesti, nakon svih tih ratova u ‘vječitim derbijima’, ali i zajedničkim igrama. Zajedno smo priključeni mladoj reprezentaciji da pomognemo kao dvojica starijih od 23 godine, pa smo se družili i u Nici nekoliko mjeseci kada sam potpisao, a on je odlazio. Nikada ne propustim priliku da posjetim selekcije iz bivše Jugoslavije kada gostuju u Belgiji, poželim im sreću, pozdravim se sa starim drugovima. A bilo je zaista mnogo velikih igrača, zvijezda u svakom prvoligašu. Piksi, Pape Sušić, Mlinarić, Zlatko Vujović, Zajec, Katanec, Baždarević, Milko Đurovski, Aca Trifunović, Nenad Stojković... Ma, predugačak je spisak, toliko je bilo kvaliteta da je bilo utakmica u mom Partizanu da čak četvorica državnih reprezentativaca budu rezerve. Sjećam se da su na klupi istovremeno bili Zvonko Živković, Zvonko Varga, Dževad Prekazi...

Klupu u šampionskoj generaciji Partizana jedini nije grijao upravo Radanović.

- Lično, najponosniji sam u karijeri na podatak da sam za A selekciju SFRJ odigrao 34 utakmice, i po tom sam pokazatelj u vrhu među crnogorskim igračima i da sam jedini istovremeno igrao za A, mladu i olimpijsku. U klupskoj karijeri na podatak da sam jedini odigrao sve 34 utakmice u sezoni koje smo krunisali titulom prvaka. Da, iako štoper, dva sam puta u cijeloj karijeri isključen. Slučajni faulovi... I uz to, titulu sam podigao kao kapiten, pošto je Nenad Bjeković iznenadio sve, pa i mene da šest mjeseci nakon odlaska Moce Vukotića uđe u svlačionicu i da mi kapitensku traku. A bilo je sjajnih, igrača sa više staža. Valjda je osjetio da mogu biti lider. I bio sam pune četiri godine kapiten. I lider. Povrijeđen sam izdržao taj epski revanš Kvins Park Rendžersu. Prvi put sam u karijeri istrčao sa zavojem na natkoljenici, ali i saznanjem da ćemo pobijediti. Bila je neka nevjervatna energija jer je 50 hiljada gledalaca došlo sa uvjerenjem u trijumf. To se i na nas prenijelo, a još smo odmah dali gol, ističe Radanović.

Tek, Partizan je u Kupu Uefa nakon 6:2 u Londonu uspio da slavi pred svojom publikom sa 4:0, a ta je utakmica u izboru “Eurosporta” proglašena za jednu od najboljih 100 u istoriji fudbala.

- Prethodili su joj teški trenuci za mene. Povrijedio sam se u Londonu u momentu kada smo imali povoljan rezultat. U svlačionicu su donijeli rendgen, koji sam tada prvi put vidio. I dok sam bio na pregledima, čuo sam urnebes i huk sa tribina i znao sam da nam se ne piše dobro. Jedino dobro bio je nalaz rendgena da sam izbjegao tešku povredu. Ipak sam bio iznenađen kada mi je Bjeković kazao da ću igrati u revanšu nakon 10 dana mirovanja - prisjeća se Radanović.

Niko kao Platini

Cetinjanin Ljubomir Radanović je odveo selekciju u Francusku na EP 1984, a tamo...

Šampionat je protekao u znaku Mišela Platinija sa rekordnim brojem golova i titulom “trikolorima”.

- Nevjerovatan igrač. Definitivno najbolji protiv kojeg sam igrao. Možda zato što je promijenio igru, jer su se kreatori i veliki znalci prije njega uglavnom na to oslanjali, a on nije prestajao da trči. Uz sav ostali kvalitet, naravno. Stalna promjena pozicije, neprestano kretanje, nepredvidivost, savršena tehnika... Zato je tako bio i briljantan u Seriji A i davao golove sa lakoćom.

A od naših igrača?

- Bilo je zaista teških rivala, ali smo se pripremali za svakog. Ipak sam više volio igre u reprezentaciji kada ne morate ‘ratovati’ protiv Sušića, Vujovića, Mlinarića, Zajeca, Piksija... Samo mala greška i od njih ste kažnjeni. Najtalentovaniji i najinteresantniji igrač po meni je Dejan Savićević. Da ne govorimo o najboljem, jer ne bih zbog različitih mjerila i kriterijuma, poput broja i značaja trofeja - kaže Radanović.

Spas u privatizaciji i i sigurnom budžetu za kvalitetan sistem rada

Radanovićev put od Lovćena do kapitenske trake u Partizanu, uspjesi sa reprezentacijama različitih uzrasta, igre u inostranstvu, uspješan poslovni angažman u Belgiji...

- Jedina mi je žal što nisam igrao na Mundijalu u Italiji 1990. Bio sam u inostranstvu i odmah sam sklonjen sa radara, jer je naša liga bila jaka i više praćena. Ostale ciljeve ispunjavao sam istrajnošću. Posvećenost mi je bila vazda u ravni sa najvećim radnicima u ekipi, a talenat mi je bio neupitan. Imao sam i sreće da je Lovćen igrao jaku ligu i sjajan tim kada sam stasavao. Trebalo se izboriti, a rad je bio toliko dobar da ni tehnički ni taktički nisam bio ispod konkurencije prilikom dolaska u Partizan. Pratim sada Lovćen i Partizan, naravno. Crnogorski fudbal, takođe. Lovćenu treba stabilan izvor finansiranja da bi se od starta imao budžet, ali i kvalitet rada se očigledno mora unaprijediti. Privatizacija je ključ, jer ko daje novac taj odlučluje. Ovako, dođe na mjesto odlučivanja neko ko ne zna, a pogrešnim odlukama nema popravke. Privatnik koji ne zna, zaposli stručnjaka da mu da vodi projekat. U tome je razlika. Crnogorski fudbal je imao sjajnu generaciju i iznenađujuće rezultate sa selekcijama A klase. Talenat Vučinića, Jovetića, Baše, Savića...., doprinio je tome, a talenata ćemo uvijek imati. Samo treba napraviti i isfinansirati sistem za pravilan razvoj.

Planiram da sve više vremena budem u Crnoj Gori

Šta radi i čime se bavi Ljubomir Radanović, dvije i po decenije nakon okončanja igračke karijere?

- Već 25 godina sa belgijskim partnerima imam agenciju. Skauting, putovanja, razgovori... Previše obaveza da bih našao vremena da skupim ekipu i odigram fudbal. Mnogo je lakše naći jednog partnera za tenis. Pandemija me je zatekla kući i produžila moj boravak na Cetinju, a poslovne obaveze su odložene. Planiram da sve više vremena budem tu. Odigram tenis da bih ostao u formi, na Cetinju, u Budvi, a igrao sam i Rekreativnu tenisku ligu u Podgorici. Bilo je očigledno previše pa sedmicu moram pauzirati zbog povrede. Zauzvrat, upoznao sam jako puno dobrih ljudi - istakao je Radanović.