Sa "Al Bajta" u Al Koru, drvene katarske naseobine smještene između pustinje i velikog Arapskog zaliva, fudbaleri Francuske zakoračili su ka trećoj tituli svjetskog prvaka.
Ostale su, naravno, dvije prepreke, polufinale, eventualno finale, obično su to najteže utakmice, a dosadašnji tok Mundijala je pokazao je, takođe, da favorita nema i da svako svakog može da pobijedi.
Da li su, ipak, trijumfom protiv odličnih Engleza (2:1), u velikom evropskom derbiju, "trikolori" položili najteži test ka putu ka besmrtnosti?
Njihov, sada već čuveni trener Didije Dešan, koji fantastično kormilari i ovom arapskom rutom, već je postao drugi čovjek u istoriji kome je uspjelo da podigne Zlatnu boginju kao kapiten i kao selektor - nakon Njemca Franca Bekenbauera.
Zašto ne bi uspio da postane tek drugi selektor koji je odbranio titulu - uradio je samo čuveni Italijan Vitorio Pocu, prije gotovo vijek (1934. pa 1938), jer kada su Brazilci '58 i 62' vezali titule, imali su različite selektore (Feulo, pa Moreira).
Ovaj Dešanov put ka istoriji pokušaće da pokvare Marokanci - baš tu, na "Al Bajtu", u srijedu 14. decembra, a ako ne oni onda Hrvati ili Argentinci - na "Lusailu", 18. u ovom mjesecu.
Put do ove grandiozne arene koja svojim dizajnom oponaša tradicionalni šator katarskih nomada, koji su prije nekoliko vjekova neumorno koračali pustinjom, vodi specijalno pripremljenim Fifinom autobusima, jer je u pitanju jedini stadion 22. Svjetskog prvenstva koji nije u mreži novog metroa (udaljen je oko 70 kilometara od centra Dohe).
Na drugom po veličini mundijalskom stadionu smjestilo se 68,895 gledalaca - izad kapaciteta, po Fifinoj računici, a na njemu je večeras igrana - velika utakmica.
Tenzija je mogla da se reže u vazduhu kada je Hari Kejn, šest minuta prije kraja, namjestio loptu na bijelu tačku. Na "talonu" je bio novi rekord po broju golova na vječnoj listi engleske reprezentacije, koji dijeli sa Vejnom Runijem, ali i mnogo važnije - karta za prodžetke i šansa da se Gordi Albion plasira u polufinale Svjetskog prvenstva.
Lopta je, međutim, poletjela u oblake, a Fracuzi su mogli da započnu slavlje protiv grogiranog protivnika koji do tada na terenu nije bio inferioran, naprotiv.
Engleski mediji, uključujući i državni BBC, još u najavi su ovu utakmicu nazvali istorijskom. Engleska i Francuska, dva velika rivala, dvije zemlje koje se nisu podnosile vjekovima, sastale su se prvi put na mundijalima još od SP u Španiji 1982. godine.
Francuski mediji bili su malo relaksiraniji u najavama: "trikolori" su, jasno, u posljednje vrijeme, više pobjeđivali u ovakvim duelima. Je li ta mirnoća, zrelost, rutina, na kraju i presudila u duelu u kojem su Englezi bili bolji u svim statističkim parametrima, osim u golovima?
Povezani članci
Nije presudio Kilijan Mbape, za 90 (plus) minuta samo je jednom pobjegao francuskoj odbrani.
Presudio je, međutim, čuveni (i pomalo potcijenjeni) Olivije Žiru, čiji kvaliteti očigledno više leže ovoj francuskoj reprezentaciji od kvaliteta najboljeg svjetskog fudbalera u ovoj godini, povrijeđenog Karima Benzeme.
Kao avion "Er Fransa" ovaj rasni golgeter je preletio englesku odbranu i u 79. minutu riješio utakmicu koja je tok trenutka bila na klackalici, čak je i više naginjala na stranu Engleza.
Meč je odlučio francuski rekorder, dok Englezi nisu dobili rekordera - mogao bi da bude jedan od sižea.
Mnogo više navijača Gordog Albiona doputovalo je u Katar od Francuza, a bilo bi ih još više da nije bilo velike medijske kampanje da se bojkotuje prvi Mundijal na Bliskom istoku.
Na stadionu su, ipak, navijačke strane bile podijeljene - mnogi "lokalci" bili su uz Francuze.
Oni engleski fanovi koji su ipak prevalili put do Arapskog zaliva, svjedočili su novom bolnom porazu kada je brazilski sudija Sampajo tačno u ponoć označio kraj utakmice.
Engleska mundijalska istorija ujedno je i istorija fudbalske patnje i razočarenja. Gordi Albion je večeras sedmi put ispao u četvrtfinalu svjetskog prvenstva, više nego bilo koja druga reprezentracija. Za promjenu, ovoga puta se to nije desilo penalima.
Nije to utješilo malog Džona, osmogodišnjeg dječaka koji je u Katar doputovao sa majkom, a na kraju meča, ogrnut engleskom zastavom, nije mogao da sakrije suze.
A Francuska?
"Marchons, oui marchons..."
Dešanove trupe marširaju ka vječnosti, njihova snaga, igračka i mentalna, sposobnost da na mnogo različih načina dobijaju i utakmice u kojima zaostaju u nekim vidljivim i čitljivim parametrima, svrstava ih u glavnog favorita 22. Svjetskog prvenstva.
Nešto se, međutim, pitaju i Lionel Mesi, Luka Modrić i Hakim Ziješ.
Bonus video:
