Mundijalu u Švedskoj, 1958. godine, prethodila je smrt utemeljivača svjetskih šampionata - Žila Rimea.
A tek nakon njegovog odlaska, svijet je upoznao novu fudbalsku velesilu i novog fudbalskog kralja - rodio se Brazil i rodio se Pele.
Na hladnom sjeveru Evrope “karioke” su oduševile planetu i osvojile prvu od pet svjetskih titula.
Londonski “World sports”, u tekstu pod naslovom “San ili java”, pisao je tada da “čovjek mora da protrlja oči da bi se uvjerio da to nisu vanzemaljci”.
Nije samo Pele, tada čarobni 17-godišnjak i najmlađi igrač koji je ikada zaigrao na svjetskim prvenstvima, pokazao koja je najfudbalskija svjetska nacija.
Čudesni Garinča, koga je jedan od njegove mnogobrojne braće nazvao tim imenom po jednoj ružnjikavoj i beskorisnoj ptici, i kome su ljekari zbog neuhranjenosti, povijenosti kičmenog stuba i nogu iskrivljenih na istu stranu odbacili svaku mogućnost da postane sportista, pružio je, kako se priča, najviše radosti u istoriji fudbala.
Kada je bio na terenu (kažu da je obožavao rakiju) stadion se pretvarao u cirkus, njegovi driblinzi i skakutanja sudarali su protivničke defanzivce i izazivali opšti smijeh u gledalištu.
Fantastični Didi bio je majstor za dugačke pasove, izmislio je udarac “suvi list”, a novinari su ga proglasili najboljim kreatorom igre na Svjetskom prvenstvu.
Proslavio se čuvenom izjavom da je “lopta ta koja treba da trči”.
Paklenu brazilsku četvorku upotpunjavao je i sjajni Vava.
I sa takvim timom, međutim, “karioke” nisu imale najbolji start.
Remizirale su sa Engleskom u prvoj utakmici u istoriji Mundijala koja je završena bez golova. Trgli su se onda kada su se igrači pobunili i selektoru nametnuli svoju postavu.
Tako su u prvi tim nakon utakmice sa Engleskom upala petorica novih fudbalera.
Među njima su bili Garinča i Pele, igrači koji nikada nijesu izgubili kada su igrali zajedno. Trenutak genijalnosti ovog drugog odveo je Brazilce u polufinale, nakon pobjede nad Velsom od 1:0.
U polufinalu, čekala ih je Francuska, koja je napadačkim pristupom igre osvojila srca navijača.
“Galski pjetlovi” su imali najboljeg strijelca (Žist Fonten je dao 13 golova, najviše u istoriji Mundijala), najbolji napad (23 gola) i najboljeg igrača završnice Rejmona Kopu.
Prošetali su se u grupi, ali su ispali u polufinalu jer im je Pele dao tri gola - 5:2 za Brazil.
U finalu, “karioke” su igrale sa domaćinom Švedskom.
Kapiten “vikinga” Nils Lidholm, jedan od najelegantnijih igrača u istoriji fudbala, doveo je svoju selekciju u vođstvo, ali su uskoro Vava, Pele i Zagalo postavili stvari na svoje mjesto.
Brazil je slavio sa 5:2 i postao prva selekcija koja je osvojila Mundijal van svog kontinenta.
Po završetku utakmice igrači su poklonili loptu njihovom najvjernijem navijaču, tamnoputom maseru Ameriku. U kvalifikacijama za Mundijal u Švedskoj učestvovalo je čak 55 selekcija.
Završnice se nijesu domogle velesile poput Urugvaja, Italije i Španije, ali zato jesu Vels, Sjeverna Irska i Sovjetski Savez.
Osim Brazilaca i Kope, svijet je upozao Lava Jašina i Bobija Čarltona.
Reprezentacija Jugoslavije, predvođena Todorom-Tozom Veselinovićem, strijelcem tri gola, prošla je grupu u koji su još bili Francuska (pobjeda 3:2), Škotska (1:1) i Paragvaj (3:3), ali je onda - drugi vezani Mundijal, u četvrtinalu eliminsana od Zapadne Njemačke.
Na stadionu u Malmeu, baš kao četiri godine ranije u Ženevi, mrežu "plavih" pogodio je Helmut Ran (1:0).
Bonus video:
