"Pronaći ljepotu u ružnoći - to je oblast pjesnika. Najljepši poraz u mojoj karijeri."
Cijenjeni engleski romanopisac Tomas Hardi i bivši menadžer Čelsija Žoze Murinjo.
Na prvi pogled, nijesu očigledne srodne duše.
Ali Hardijeve misli – i Murinjova čvrsta pragmatičnost – zapravo čine porijeklo ovih riječi nejasnim: izjava nakon utakmice ili pjesnikova posveta?
Razumijevanje porijekla i formiranja Murinja ključni je element novog dokumentarca BBC Sport-a - Kako osvojiti Ligu šampiona: Žoze Murinjo.
Veliki dio tog uvida može se svesti na životno presudan preokret tokom ljeta 2008. godine.
Trenutak sudbine u hodnicima Kamp Noua koji je duboko promijenio Murinja.
Trenutak odbacivanja i prelazak ka realpolitici na koji bi se i čuveni viktorijanski realista Tomas Hardi ponosio.
"To je trenutak kada Murinjo postaje Gospodar tame," objašnjava novinar Gardijana Džonatan Vilson.
Trenutak za obračun sa tiki-takom: "Ako oni igraju da zabave, ja ću se pobrinuti da nikome više nikad ne bude zabavno."
Odbacivanje o kojem je riječ dogodilo se tokom ljeta 2008. Barselona je tražila novog trenera nakon što je otpustila Franka Rajkarda, osvajača Lige šampiona iz 2006.
Izbor se sveo na Murinja i njegovog nekadašnjeg prijatelja Pepa Gvardiolu.
Njih dvojica su blisko sarađivali tokom druge polovine devedesetih, dok je Murinjo radio kao pomoćnik Bobiju Robsonu i Luju van Galu, a Gvardiola bio kapiten Barselone.
Odluka nije nužno donesena na osnovu zasluga, s obzirom na to da je Murinjo već imao trofeje iz Lige šampiona i Premijer lige, dok je Gvardiola tek završio prvu godinu kao trener B tima Barselone.
To je bila odluka koju je Murinjo veoma loše primio, i koja je dodatno oblikovala njegove metode, a naročito želju da pobjeda bude iznad svega.
Posebno iznad estetike.
Vrhunac Murinjove pragmatičnosti a možda i cijele njegove trenerske karijere desio se na Nou Kampu, na putu ka njegovom drugom osvajanju Lige šampiona 2010. godine. Murinjov Inter je stigao na teren Gvardioline Barselone, tadašnjih evropskih šampiona, sa prednošću od 3:1 iz prve utakmice polufinala.
Navijači Barselone vjerovali su u preokret. "Atmosfera pred utakmicu bila je nevjerovatno intenzivna," prisjeća se Zaneti, kapiten Neroazura. "Kada smo izašli na teren na početku meča, vidjeli smo ogroman transparent na kojem je na katalonskom pisalo ‘povratak’."
Isključenje Tijaga Mote u 28. minutu dodatno je ojačalo to vjerovanje. Ali istovremeno je označilo početak 60-minutne demonstracije prkosa koju Murinjo smatra ključnim trenutkom svog identiteta i karijere.
"Kad bih mogao da izaberem jednu emotivnu utakmicu svoje ekipe iz preko 20 godina karijere, izabrao bih tu," rekao je Murinjo o toj noći na Nou Kampu.
"Znali smo šta nas čeka u Barseloni, atmosfera, kvalitet tima, sve."
"Igrati sa deset igrača u Barseloni postaje epski. Trebaju vam heroji. Treba da svi daju svoj maksimum."
"Mislim da sam bio briljantan u načinu na koji sam organizovao tim."
"Branili smo se svime što smo imali – srcima, dušama."
"To je najljepši poraz u mojoj karijeri."
"Dali smo apsolutno sve. Izgubili smo 1:0. Ali otišli smo u finale."
Nakon što su se plasirali u finale, Inter je otišao do kraja i osvojio trofej, a Murinjo je još jednom izašao kao pobjednik iz obračuna sa bivšim prijateljem, ovoga puta protiv Bajerna iz Minhena, koji je vodio njegov nekadašnji šef iz Barselone, Luj van Gal.
Za Portugalca, to je bio drugi trijumf u Ligi šampiona i po drugi put pobjeda protiv svih očekivanja, u kojoj su njegove vještine rukovođenja ljudima bile u prvom planu.
Trijumf sa Portom 2004. godine takođe je bio priča o autsajderu (jedini tim izvan pet najvećih evropskih liga koji je osvojio Ligu šampiona od početka vijeka), i takođe priča u kojoj je Murinjova sposobnost da poveže tim došla do izražaja.
Benni Mekarti, koji je postigao četiri gola na tom putu do finala, kaže o Murinju: "Bio je strastven, brižan i taktički genije. Nikad prije toga nisam vidio nešto slično."
"Bio je prvi trener kojeg sam upoznao a koji je znao skoro sve o svakom igraču pozadinu, odakle dolaziš. Koliko članova porodice imaš? Da li su ti roditelji živi?"
"Želio je da zna sve o mom odrastanju, mojim borbama, usponima i padovima. Pomislio sam, nevjerovatno."
"Nisam ni znao da ljudi u fudbalu to rade dok nisam upoznao Žozea. Igrao sam za nekoliko trenera prije toga. Niko me nije poznavao. A sa Žozeom potpuno suprotno."
"Pomislio sam: Vau, kakav trener za kojeg bi volio da igraš."
"Za njega bi trčao kroz zid."
Murinjo se slaže: "Ta lekcija je išla sa mnom kroz cijelu karijeru. Kad god idem u evropska takmičenja, uvijek osjećam da mogu da pobijedim."
"Ako izgradiš jak tim, tim sa velikom taktičkom kulturom, sa otpornošću i mentalnom stabilnošću da izdrži teške momente, posebno u nokaut fazama uvijek imaš šansu."
"Osvojači Lige šampiona su uvijek timovi. Imaju igrače koji u određenom trenutku naprave razliku. Ali samo timovi osvajaju. I to vrlo kompletni timovi."
"Murinjo je stvorio porodicu"
Murinjov stil rukovođenja igračima, naravno, nije uvijek davao rezultate. Njegovi mandati u Mančester junajtedu i Totenhemu obilježeni su zategnutim odnosima sa poznatim igračima, poput Pola Pogbe i Delija Alija.
Ali, kako svjedoči bivši kapiten Intera Havijer Zaneti, tokom kampanje Lige šampiona 2010. godine, Murinjo je bio majstor u vođenju ljudi i u stvaranju prave timske kulture.
Šest godina nakon Porta, tehnika kojom je oblikovao ekipu dobila je južnoamerički šmek ali je ishod bio isti.
"Murinjo je stvorio porodicu," rekao je Zaneti. "Taj tim smo gradili tokom nedjelje, na našim asadima (argentinskim roštiljima), koje je i Murinjo volio.
"To je bio trenutak jedinstva, porodični trenutak."
"Jednom sam rekao da bih se bacio u vatru za Žozea Murinja. Naš odnos nije bio samo trener–igrač ili trener–kapiten, već mnogo više od toga. Bio je to veoma snažan ljudski odnos, i uvijek će biti."
"Te dvije godine su bile izuzetno značajne i za mene i za njea, i zauvijek će ostati u našim srcima. Naučio nas je mnogo, i učinio da povjerujemo da možemo da ispišemo istoriju, i to smo i uradili."
Zanetijeva emotivna izjava „ostaće u našim srcima“ nije nešto što biste prirodno povezali sa Murinjovim nemilosrdnim pragmatizmom.
Nakon oba svoja trijumfa u Ligi šampiona, portugalski trener je bio na novom poslu unutar nekoliko nedjelja, prvi put prelazeći u Čelsi, a 2010. godine odlazeći u Real Madrid.
Ponovo, to je bila realpolitika koja se provlači kroz Murinjovu karijeru i koja bi bila u skladu sa realizmom Hardija. Završiti posao, a potom krenuti ka novim horizontima, kada ste na vrhuncu svojih sposobnosti kako trenerskih, tako i finansijskih.
Međutim, u dokumentarcu "Kako osvojiti Ligu šampiona: Žoze Murinjo", arhivski snimci iza kulisa sa Bernabeua, neposredno nakon finala Lige šampiona 2010. godine pokazuju drugačiju stranu Murinja.
Snimak je na kome se vidi portugalski trener kako napušta stadion, prolazeći pored autobusa tima sa kojim je prethodno otišao, gotovo bez riječi. Odlazi odmah, jer je prelazak u Real Madrid na pomolu.
Međutim, kada ugleda jednog od svojih ključnih saradnika, Marka Materacija, nije u stanju da napravi tako hladan izlaz. Murinjo izlazi iz auta i njih dvojica dijele nježan, suzama ispunjen zagrljaj, prije nego što Murinjo ponovo uđe u vozilo i na kraju okrene leđa Interu.
Njegovo naredno javno pojavljivanje bilo je kada je devet dana kasnije bio zvanično predstavljen kao trener Reala.
Na prvi pogled, brzina ovog preokreta sugeriše da je Inter bio samo sredstvo za postizanje cilja, a ne ključni trenutak.
Suze i Murinjova priča 15 godina kasnije govore drugačiju, sentimentalniju priču.
"Pobjegao sam, otišao sam do autobusa da se pozdravim, a nijesam čak ni pružio ruku," kaže Murinjo.
"Htio sam da pobjegnem. Mislim, da sam ušao u autobus, da sam se vratio sa njima u Milano, da sam ušao na pun San Siro, da sam ušao u Duomo (milansku katedralu) punu ljudi, mislim da ne bih otišao u Real Madrid."
"Mislim da bi me emocija zaustavila da odem."
"Ali htio sam da idem. Mislio sam da je to pravi trenutak. Morao sam da pobjegnem."
"Marko je bio tu. Da je umjesto Marka bio Dejan Stanković, ili Dijego Milito, ili Žulio Cezar, bila bi ista priča."
Na mnogo načina, dvojnost tog trenutka definiše Murinja, i pitanje kako je osvojio svoja dva trofeja u Ligi šampiona.
Stvarajući izuzetno lojalnu vezu sa svojim igračima van terena, što je osiguravalo da ekipa koja izlazi na teren bude spremna da trči kroz zidove, kao i da stoji sa leđima uz zid.
Petnaest godina kasnije, Murinjo je možda postao malo smireniji. Njegove vještine upravljanja igračima i zvjezdasti status možda su pomalo oslabili.
Ali ego, samopouzdanje i ponos u njegovim trijumfima u Ligi šampiona, koji su oblikovali njegovu karijeru, ostali su snažni kao i uvijek.
Kao što Murinjo jasno ističe, ni njegov trijumf sa Portom, ni sa Interom nijesu ponovljeni.
"Zašto sam sada ovdje, pričam s tobom?", kaže on.
"Nije zato što sam sada u Fenerbahčeu, ili zato što sam osvojio Premijer ligu sa Čelsijem."
"To je zato što sam dvostruki pobjednik Lige šampiona. To je razlog."
"Mislim da postoje drugi timovi i klubovi gdje kada ti to uradiš, drugi momci (treneri) to takođe onda urade."
"Ti to uradiš ove sezone. Ja to uradim sljedeće. Tri godine kasnije, neko drugi dođe i ljudi će biti čak zbunjeni u kojoj sezoni si to osvojio."
"Ideš u Real Madrid, u Barselonu, u Mančester Junajted, u ove velike timove i možda ljudi nemaju isti osjećaj."
"Ali ideš u Porto, ideš u Milan i svi znaju."
"Pobjednik Lige šampiona 2004, pobjednik Lige šampiona 2010."
"Ko je bio trener? Murinjo."
Bonus video:
