Gvardiola nije izmislio "juego de posición" – odnosno pozicioni fudbal – ali ga je razvio dalje nego iko prije njega, postavljajući temelje za novi kulturni okvir. I htjeli mi to ili ne, on je već preuzeo primat, prenosi BBC Sport.
Zaista, trojica Gvardiolinih učenika, Luis Enrike, Mikel Arteta i Hansi Flik našli su se ove sedmice u polufinalu Lige šampiona. Gvardiolin pristup ponovo će biti u centru pažnje u završnici najvećeg evropskog klupskog takmičenja.
Ipak, otpor ovom modelu sve više raste. Kritičari tvrde da on pretvara igrače u robote, uklanja spontanost i odbrambenim igračima nameće ponašanje vezista.
Neki navijači i komentatori smatraju da je ovakav stil prevaziđen, previše strukturiran i da mu nedostaje haosa i uzbuđenja "pravog fudbala".
Ali možda takav otpor promašuje širu sliku ili ne reaguje na sam model, već na loše pokušaje njegove primjene.
Pogledajmo činjenice. Pet od osam četvrtfinalista Lige šampiona ove sezone igralo je neku verziju pozicionog fudbala. Klubovi širom Evrope čak i tradicionalni velikani poput Liverpula i, na kraju, Mančester junajteda pod Rubenom Amorimom sve više gravitiraju ka tom pristupu.
On donosi briljantne utakmice, naročito u evropskim takmičenjima, gdje vrhunski treneri i igrači dodatno pojačavaju njegov potencijal. Više od stila igre, riječ je o modelu koji donosi pobjede.
Najvažnije, on je postao kulturna sila. Klubovi zapošljavaju trenere koji vjeruju u taj pristup, akademije formiraju igrače da se uklope u njega, a fudbalsko obrazovanje širom svijeta se sve više prilagođava tim principima.
Naravno, nijesu svi u stanju da ga uspješno primijene. Ali to je uvijek bilo tako u fudbalu. Nijesu svi timovi 1970-ih mogli igrati kao Notingem Forest ili Liverpul ali su mnogi pokušavali, jer su te ekipe određivale duh svog vremena. Svaka era ima dominantan model, i prirodno je da većina timova teži ka njemu.
Izlazimo iz fudbalske kulture koju bi se mogla sažeti kao: struktura u odbrani, sloboda u napadu. Drugim riječima, treniramo defanzivu, a napad prepuštamo mašti napadača.
To se mijenja, ali kulturne promjene zahtijevaju vrijeme. Novi fudbalski paradigmat se polako učvršćuje ali još nije potpuno zavladao.
Napadačka faza igre može se podijeliti u tri etape: izgradnju napada, konstrukciju i završnicu. Francuzi čak razlikuju dodatnu fazu, pripremu završnog pasa koja se nalazi između konstrukcije i završnice. Ali radi jasnoće, ovdje ćemo se držati osnovne podjele na tri dijela.
Kada je Gvardiola započeo svoju trenersku karijeru 2001. godine, njegov primarni fokus bio je na fazi izgradnje napada. Čuvena priča sa Viktorom Valdesom, kada je pomislio da je trener poludio jer je tražio da dodaje loptu štoperima koji je nisu željeli, danas je dio fudbalske mitologije. Bio je to prelomni trenutak u evoluciji igre.
Nakon Svjetskog prvenstva 2010. u Južnoj Africi, a naročito nakon promjene pravila 2019. koja je omogućila da se lopta iz gol-auta prima unutar kaznenog prostora, treniranje faze izgradnje napada postalo je ne samo uobičajena praksa, već i temelj savremenog fudbala.
Faza konstrukcije kontrola srednjeg dijela terena sporije se širila, ali je Gvardiola već počeo da je razvija u Barseloni, da bi je dodatno usavršio u Bajernu i Mančester Sitiju.
Završnica, međutim posljednji čin napadačke akcije ostaje uglavnom neorganizovana. Fudbal još nije pronašao način da je u potpunosti sistematizuje. Kultura igre, kako među igračima tako i među trenerima, još nije spremna za to. Ali jednog dana, pojaviće se nova revolucionarna figura koja će unaprijediti i tu posljednju fazu. To je prirodni tok istorije fudbala.
Za sada imamo vrhunske stručnjake koji usavršavaju postojeći model pored trojice polufinalista, tu su još i Unai Emeri i Enco Mareska. Roberto de Zerbi je takođe počeo da pomjera granice, ali mu se napredak trenutno usporio.
"Pep je referenca za sve nas koji želimo da igramo fudbal na određeni način… Uvijek nešto naučite gledajući njegove timove. Uvijek", rekao je trener Pari Sen Žermena Luis Enrike.
"Rad sa njim promijenio je način na koji gledam fudbal. Dao mi je alat da postanem trener", rekao je Mikel Arteta iz Arsenala.
"Pep me mnogo inspirisao. Ima nevjerovatnu sposobnost da organizuje igru, kontroliše prostor i neprestano pronalazi nova rješenja. Gledati ga kako vodi treninge u Bajernu bilo je pravo otkrovenje. On je jedan od najvećih fudbalskih mislilaca ikada", dodao je Hans-Diter Flik iz Barselone.
Veliki dio kritike na račun pozicionog fudbala dolazi iz frustracije: "Ako to ne možemo da radimo dobro, bolje da to ni ne pokušavamo."
Ali tako napredak ne funkcioniše. Samo zato što za sada samo vrhunski timovi uspijevaju da taj model izvedu izuzetno, ne znači da je on loš. To znači da gledamo fudbal u fazi prelaza. Pitanje ne bi trebalo da bude "da li ovo funkcioniše", već "kako to možemo bolje da sprovedemo".
Lako je idealizovati prošlost i tvrditi da je fudbal nekada bio spontaniji, "ljudskiji". Ali istina je da je današnji fudbal bolji. Složeniji je, kolektivniji, pametnije osmišljen. Teži je za treniranje, teži za igranje i, kada se izvede kako treba, možda i ljepši za gledanje.
Zato su treneri poput Unaija Emerija toliko fascinantni. On je izazvao vlastita uvjerenja, prepoznao evoluciju igre i prilagodio se. Prigrlio je principe pozicione igre ne iz ideoloških razloga, već zato što oni nude veću kontrolu, jasnoću i dosljednost, čak i bez igrača najvišeg ranga.
Takva fleksibilnost zahtijeva hrabrost. Ne mogu svi treneri to da urade. A ni svi igrači. Ali cijenim klubove koji biraju da žive u sadašnjosti, umjesto da se drže onoga što je nekada funkcionisalo.
Zašto štoperi poput Virdžila van Dajka, Pau Toresa ili Pau Kubarsija ne bi dodirnuli loptu više nego vezni red? Zašto ne bi mogli biti kreatori igre? Zašto ne bi mogli biti uzori novoj generaciji defanzivaca?
Čak je i PSŽ, klub koji je istorijski zavisio od individualnog sjaja usvojio je principe pozicione igre u napadu, kako bi bio spreman da odmah izvrši pritisak nakon izgubljene lopte.
Najteže u fudbalu, kao i u životu, jeste gledati unaprijed i zamisliti šta dolazi. Mnogo je lakše gledati unazad i reći: "Tad je bilo bolje."
Ne tvrdim da znam kako će fudbal izgledati za deset godina. Ali slušam one koji znaju. I vjerujem da je pozicioni fudbal sadašnjost i budućnost.
Usred smo kulturne promjene. Neki treneri pokušavaju da kopiraju model. Neki uspijevaju. Drugi još uče. A da, neki ga u potpunosti odbacuju.
Ali za pet godina gotovo svi će igrati neku verziju pozicionog fudbala. Ne zato što će biti prisiljeni već zato što fudbal ne čeka one koji odbijaju da se mijenjaju.
Nova generacija trenera već tečno govori njegov jezik. I uskoro će to postati univerzalno.
Ne tražimo da svaki restoran ima Mišelinovu zvjezdicu. Ali tražimo da prestanu da služe smrznutu hranu.
Nemojmo se boriti protiv ovog modela. Uživajmo u procesu. Slavimo timove koji pokušavaju da ga sprovedu na pravi način kombinujući strukturu sa sopstvenim kulturnim identitetom umjesto da ih odbacujemo samo zato što nisu Gvardiolin Siti.
Nova fudbalska kultura je zavladala i tu je da ostane.
Bonus video:
