U sastavu omladinske fudbalske reprezentacije Crne Gore, prve selekcije koja je izborila plasman na veliko takmičenje, nastupali su igrači rođeni 2006. i mlađi. Uglavnom 2006, dakle mladići, koji su prošle godine postali punoljetni, neki od njih su napunili 19 godina.
Ovim takmičenjem, za “klasu 2006” završava se omladinski status, zvanično postaju seniori, ili u “slobodnom prevodu” - pravi fudbaleri.
U zemljama s jakim fudbalskim sistemima, snažnim klubovima i konkurentnim ligama, oni bi još bili “samo” talenti. U crnogorskom fudbalu, koji je na evropskoj margini po pitanju organizacije, kvaliteta lige, intenziteta igre i infrastrukture, igrači ovog uzrasta - najbolji koje Crna Gora ima - osim što jesu talenti morali bi da imaju i ozbiljne uloge u svojim timovima.
Ukratko - u Engleskoj, Španiji, Italiji reprezentativac sa 18-19 godina jeste mlad igrač, kojem tek predstoji dokazivanje u oštroj konkurenciji. U Crnoj Gori je mlad samo po godinama, ali ne bi smio da bude i po (ne)iskustvu igranja seniorskog fudbala.
Neobjašnjivo i van svake fudbalske logike, članovi najtalentovanije selekcije koju je crnogorski fudbal ikada imao i prve koja se plasirala na neko veliko takmičenje u crnogorskim prvoligaškim klubovima su, najblaže rečeno, epizodisti.
Izuzetak je samo mladić koji nije bio u Rumuniji. Andrija Bulatović sa dvije godine seniorskog fudbala, prvo u Rudaru pa u Budućnosti, i standardnim nastupima za nacionalni tim, kao 18-godišnjak je ostvario transfer u francuski Lans. Taj Lans je insistirao da preskoči Euro kako bi svjež i odmoran došao na pripreme za novu sezonu.
Godinu ranije još veći korak napravio je Vasilije Adžić odlaskom u Juventus. Ni Adžić nije igrao na prvenstvu, sa Juventusom je u SAD na klupskom šampionatu svijeta.
I Marko Perović se, nakon standardnog igranja u drugom dijelu sezone 2023/24. u Jezeru iz Plava, gdje je došao iz Budućnosti, preselio u inostranstvo, u špansku Almeriju.
Od “klase 2006” je ozbiljan transfer ostvario i Bodin Tomašević, ali je on u januaru otišao u Bolonju sa vrlo skromnom minutažom u prvom timu Budućnosti.
Od igrača koji su bili u sastavu za Evropsko prvenstvu, pored Perovića i Tomaševića, u Crnoj Gori ne igraju Vuk Vlahović (omladinski tim zagrebačkog Dinama), Marko Tadić (omladinac beogradskog Partizana) i Petar Jauković (omladinac novosadske Vojvodine).
Ako su Dinamo, Partizan, pa i Vojvodina, ipak, ozbiljnija priča sa ozbiljnijom konkurencijom seniorskog ranga i nacionalnog klupskog takmičenja, logika prestaje kada se nivo spusti na crnogorsku klupsku scenu.
Od 15 mladih fudbalera-reprezentativaca, punoljetnih mladića, samo je jedan bio makar blizu standardnog mjesta u bilo kom klubu Prve MeridianBet lige.
Samo su četvorica njih prvotimci i svi igraju u drugoligaškom rangu - Miloš Vračar u Podgorici, Filip Perović u Iskri, gdje je veći dio sezone proveo i Danilo Ćetković kao pozajmljen igrač Sutjeske, za koju je upisao dva nastupa u finišu sezone (ukupno 17 minuta). U Ibru je standardno igrao Lazar Šekularac i to na pozajmici iz Jedinstva.
U drugoj ligi su i oba golmana. Status prvog čuvara mreže omladinske selekcije Ognjena Milovića je posebno zanimljiv i neobičan, čak i za crnogorske naopake prilike.
Milović je na golu drugoligaša Koma stajao 12 puta, a posljednji meč prije Evropskog prvenstva odigrao je krajem marta, i to u dresu reprezentacije protiv Gruzije kada je izboren plasman na Euro. Dakle, bez drugoligaške utakmice je bio dva i po mjeseca. Drugi golman Tomaš Đurović je u Iskri (15 drugoligaških utakmica, uz dvije u Kupu CG).
Kada je riječ o prvoligaškim minutima, najviše ih u nogama ima najmlađi član nacionalnog U19 tima - 17-godišnji Lazar Savović. On je u prvom timu Budućnosti upisao 25 nastupa, 10 mečeva je počeo kao starter, postigao je i tri gola. Njegovi klupski saigrači Danilo Vukanić i Andrej Camaj po jednom su bili u početnoj postavi, a ukupno zaigrali na 10 utakmica.
Dvostruko više prvoligaških mečeva ima Andrej Kostić, ali samo dva kao prvi napadač. Prosječno su ova trojica igrača Budućnosti na terenu bila dvadesetak minuta.
Stefan Đukanović je u januaru iz Budućnosti pozajmljen Petrovcu, gdje je samo na pet utakmica bio u prvih 11. U Sutjesci je Bojan Damjanović, koji je odigrao posljednjih šest mečeva ove sezone kao član najboljeg tima nikšićkog kluba, a do tada dva puta ušao sa klupe. Dečićev Lazar Maraš ima devet prvoligaških mečeva, od kojih četiri u prvom timu, Lazar Zlatičanin šest puta je zaigrao za Mornar (jednom u prvoj postavi)...
Dakle, kada se sve sabere - ne računajući omladinsku konkurenciju Italije, Srbije, Hrvatske i Španije, koju igraju petorica U19 reprezentativaca, može se reći da su igrači koji su nastupali na Euro 2025 odigrali sezonu bez ozbiljnog takmičenja, ako se ozbiljnim može nazvati 1. CFL. A tek 2. CFL...
Zašto je to tako? Ako nisu talentovani i perspektivni, kako su došli među osam najboljih u Evropi? Ako jesu, kad će da igraju na crnogorskim terenima, ako ne sa 17-18 godina? Kako će da se razvijaju i da uhvate kakav-takav takmičarski ritam? Kad će i da pogriješe i da griješe, ako neće sad, kada imaju vremena da se nadograđuju, da uče na greškama, kao normalnom procesu sportskog sazrijevanja?
Paradoks crnogorskog fudbala je u tome što njihovo vrijeme - uprkos mladosti - već prolazi, a da zapravo nikada nije ni došlo.
Odgovor na pitanje zašto ovi momci ne igraju je na onima koji odlučuju. Prije svega u trenerima i upravama klubova. U reprezentaciji su oni uradili svoje, pokazali da Crna Gora ima talenat. Ne dolazi se slučajno među osam najboljih.
Vrijeme za njihovu, i ne samo njihovu, već i ozbiljnu ulogu generacija koje dolaze, u seniorskom crnogorskom fudbalu nije sjutra, nego danas. Svakom propuštenom i svakom utakmicom koju članovi “klase 2006” i njihovi nasljednici odgledaju sa klupe, crnogorski fudbal ne gubi samo talente - gubi budućnost.
Bonus video:
