To izgleda može da se dogodi samo klubu svijetle tradicije, u godini najvećeg jubileja - vijeka postojanja.
Samo takva institucionalna gromada, ponos jednog grada - glavnog i najvećeg - i ponos jedne države, male, ali s velikom fudbalskom istorijom (kako to često voli da se kaže), može da bude toliko značajna lokalnim moćnicima da se njome upravlja kao da je riječ o političkom plijenu najvišeg ranga.
Ne, nije ovo konstatacija zbog - i nakon - smjene trenera Ivana Brnovića. Njegovi dani na klupi Budućnosti su, realno, bili odbrojani još onog trenutka kada se formirao novi Upravni odbor. Nije suština ni u tome što je smijenjen usred priprema za evropski nastup.
Suština je da je Budućnost, još jednom u svojoj „bogatoj istoriji“, posmatrana isključivo kao politički trofej, simbol političkog prestiža. Ne kao sportski klub. Ne kao fudbalska institucija. Već kao statusni simbol onih koji trenutno vladaju.
Tako je bilo i u komunizmu. Tako je bilo i u eri DPS-a. Tako je, očigledno, i sada - uprkos obećanjima od 30. avgusta da će sve biti drugačije.
Od sedam članova Upravnog odbora, koji je nakon turbulencija početkom juna proširen za dva člana, pet njih su ili direktno delegirani kao predstavnici partija koje trenutno čine vlast u Podgorici, ili su posredno vezani za čelne ljude tih partija.
Jedan je predstavnik igrača, koji trenutno igraju u prvom timu (diskutabilna norma koju propisuje Zakon o sportu), a jedan je predstavnik navijačke grupe Varvari - ne i navijača u širem smislu, jer Budućnost ima i one koji je vole i navijaju za nju, a nisu na sjevernoj tribini.
Dakle, klub vode - političke partije, igrači i navijačka grupa. Paradoks, sam po sebi.
Tako su, recimo, o sudbini trenera Brnovića odlučivali oni koje trenira, oni koji su sa njim u sukobu više od godinu i ljudi koji vjerovatno glasaju onako kako kaže “centrala”.
Postoji li uopšte išta slično u svijetu? Postoji li bilo koji najveći i najtrofejniji klub u jednoj zemlji sa ovakvim modelom odlučivanja?
Da li je to “normalna” sportska priča?
Izvlačeći paralelu sa smjenom Brnovića, zaključak je da bi novi trener trebalo da bude čovjek koji će imati većinsku podršku partija na vlasti u Podgorici, ali da i igračima prija što će da im bude trener, a da protiv njega, barem u startu, ništa protiv nema najorganizovanija navijačka grupa.
Pominje se da je kandidat Miodrag Grof Božović, čelnici kluba tvrde da su vrlo blizu dogovora - šta ako Varvarima bude smetala njegova trenerska prošlost u Crvenoj zvezdi, kao što im je, u jednom trenutku, zasmetala košarkaška trenerska prošlost Dejana Radonjića?
Šta ako Grof nije, recimo, politički prihvatljiv, jer je, nedavno, podržao studente u Srbiji?
Pominje se i Nenad Lalatović, ali on je tek zvezdaš u duši... Njegovi politički stavovi nisu poznati.
I tako ukrug...
Trener je samo jedno od pitanja koje se otvorilo sada i koje će se, neminovno, otvarati i u budućnosti. Mnogo je, međutim, važnih pitanja u nadležnosti Upravnog odbora, a svaka odluka biće (s pravom) posmatrana i analizirana u javnosti kroz političku prizmu.
Zar to nije bio slučaj i na centralnoj proslavi povodom 100. rođendana. Protokolom, prvi redovi su bili rezervisani za predstavnike lokalne i državne vlasti, čak i one nižeg ranga, kao što su zamjenici i zamjenice, ili potpredsjednici, dok su igračke i trenerske legende uglavnom bile iza njih.
Može se, možda s pravom, spočitati medijima što o ovome nisu pisali ranije – prije prve odluke novog UO. Ali novinari su, vjerovali ili ne, često osjetljivi kad je u pitanju Budućnost. Voljeli bi, iskreno, da je to klub kakav može i kakav bi trebalo da bude. Zato su i čekali. Dali šansu. Pružili prostor. Vjerovali da će ljudi koji su preuzeli klub biti dostojni da ga nose, da ga uzdignu.
I tako - 100 godina. A moglo je drugačije. Ali, nije u planu.
Bonus video:
