Zvali su ga Vojo Britva.
Krajem pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka dominirao je u odbrani, ali se ubacivao, bio opasan i u napadu noseći dres tada drugoligaške Budućnosti koja je 1965. igrala prvo finale Kupa Maršala Tita. Dvije sezone igrao je za prvoligašku Sutjesku, pamti i on (a i najstarija publika) da je kraj Bistrice i Draganu Džajiću proturio loptu kroz noge. U holandskom Cvoleu igrao je zajedno sa Ivicom Osimom, a kada se razvijajući trenersku karijeru preselio na Bliski istok, radeći u Iraku, Kuvajtu i Jordanu, dodijelili su mu nadimak - “kralj sunca”.
On je Vojo Gardašević, 85-godišnjak, jedna od najstarijih živih legendi Budućnosti, kluba čiji je dres ponosno nosio gotovo cijelu deceniju.
Upravo sa Gradaševićem počinjemo i seriju razgovora sa legendama podgoričkog kluba u sklopu ankete “biramo idealni tim Budućnosti”, posvećenoj stogodišnjici najvećeg crnogorskog fudbalskog brenda.
Titograd 50-ih i 60-ih: mali grad, veliki klub, a stadion pun. Kako je bilo nositi dres Budućnosti?
- Ponos, čast, popularnost... A sve to je pratila moja velika ljubav prema fudbalu i prema klubu, pa sam s lakoćom izvršavao postavljene zadatke. Igranje za Budućnost bilo je ostvarenje sna, moja ljubav, moj život. I dan-danas sam ostao u svijetu fudbala. Titograd je tada bio mali grad, a najljepše i najpopularnije mjesto bio je stadion Budućnosti. Uvijek se tražilo mjesto više, a tu je bila i Gorica. Oni koji nijesu uspjeli da dobiju mjesto na stadionu dovijali su se na razne načine, penjući se i po drveću kako bi gledali svoje ljubimce - priča Gardašević.
Šta je Budućnost tada predstavljala Titogradu, Crnoj Gori, cijeloj Jugoslaviji?
- Budućnost je bila drugo ime Titograda i Crne Gore. Kako sam rano otišao u inostranstvo, u Holandiju, dešavalo mi se da na pitanje odakle sam, odgovorim: iz Titograda, igrao sam za Budućnost. Jugoslavija je bila prepoznatljiva kao fudbalska sila i po velikim klubovima, a tu je bila i Budućnost.
Igrali ste sa “plavima” prvo finale Kupa Maršala Tita, 1965. Kakva su sjećanja na meč i, nažalost, poraz od zagrebačkog Dinama?
- Bio je 26. maj 1965, u Beograd je došao veliki broj navijača iz Crne Gore. Stadion je bio dupke pun, a Dinamo vrlo jak, prije toga je eliminisao Partizan i Zvezdu bez primljenog gola. Počeo sam utakmicu i već u 15. minutu, zbog povrede mišića, napustio igru. Brzo poslije toga primili smo prvi gol (Zambata), a preko Zambate i drugi. Iz jedne lijepe akcije Franović je dao gol, ali je rezultat 2:1 iz prvog poluvremena ostao i do kraja. Bili smo na korak od velikog uspjeha - sjeća se Gardašević.
Utakmice koje posebno pamtite?
- Sa 18 godina sam igrao za mladu selekciju Jugoslavije, u Bukureštu sam nastupio kao reprezentativac. Ta utakmica me je preporučila za prvi tim Budućnosti. Brzo je stiglo gostovanje u Dubrovniku, gdje sam bio prvotimac, a onda je stigla i utakmica protiv Željezničara gdje sam odigrao cijeli meč protiv Ivice Osima i bio jedan od najboljih na terenu. To su moja sjećanja na prve utakmice u dresu Budućnosti, a naravno da pamtim finale Kupa kada sam na početku utakmice napravio oštar faul. Sudija je u trku došao do mene i kada sam očekivao crveni karton, on mi je prišao i da ne čuje niko, rekao: ‘samo ti nastavi i ne plaši se. Dao mi je žuti karton i dosudio faul.
Pamtim i jednu utakmicu protiv Vojvidine, ali i meč u dresu Sutjeske protiv Zvezde.
- Pucanje penala je bio moj zadatak. Na utakmici protiv Vojvodine pucao sam penal koji je bio poništen. Golman je odbranio, ali se kretao po gol-liniji, a pravilo je bilo da ne smije da se kreće. Saigrač Milić mi je tražio da šutira ponovljeni penal, ali mu nisam dozvolio. Ponovo sam šutirao i dao gol. Penal nikada nisam promašio! Omiljena finta bila mi je lažnjak koji su rijetki igrači koristili, a koja se danas često upotrebljava. Pamtim i detalj iz dresa Sutjeske kada sam Džajiću provukao loptu kroz noge. Poslije toga sam napustio teren kao da sam se povrijedio. Dobio sam veliki aplauz, jer je to bio veliki duel - za pamćenje. Rezultat je bio 2:3, dao sam drugi gol, preko živog zida.
Tako, sa distancom od šest decenija, priča Vojo Gardašević. I - “sve bih ponovo”. Tako glasi naslov njegove autobiografije, koja će uskoro biti promovisana.
Trener koji bi sastavio idealni tim nikad ne bi bio gubitnik
Na pitanje da sastavi idealni tim Budućnosti povodom 100 godina kluba, Vojo Gardašević šeretski odgovara:
- Teško je sastaviti idealnih 11. Trener kojem bi to pošlo za rukom nikad ne bi bio gubitnik.
Umjesto idealnih 11, daje savjete mlađim trenerima - šta je bitno za uspjeh:
- Važnost dobrog skautinga, razvoja mladih talenata, stvaranje dobrog timskog rada, strateškog planiranja. Trener ima najbolju viziju da prilagodi ekipu i stvori idealni tim - to je moj odgovor na pitanje.
Bonus video:
