Legenda Budućnosti Petar Caco Ljumović: Finale Kupa je moglo da nam promijeni karijere, ali i ovako je bilo prelijepo

Asistencija mu je bila draža nego gol, a za Fudbalski klub Budućnost često zna da kaže da je njegova mladost. Stariji ljubitelji fudbala i navijači Budućnosti sigurno “na prvu” znaju o kome je riječ, legendi “plavih”, Petru Cacu Ljumoviću.

Serija intervjua sa čuvenim igračima u sklopu ankete “biramo idealan tim Budućnosti” počela je sa Vojom Gardaševićem, koji je obilježio dio pedesetih i šezdesete godine prošlog vijeka, a Ljumović je jedan od onih kojem je “pripala” era sedamdesetih i period kada su “plavi” igrali finale Kupa Maršala Tita protiv Hajduka na beogradskoj “Marakani”.

Na pitanje ko su najveće legende Budućnosti, popularni Caco nije puno razmišljao:

- Od igrača s kojima sam imao priliku da igram, neprevaziđen je Ante Tonko Miročević - kaže Ljumović.

A u novijoj istoriji?

- Dejan Savićević, Predrag Mijatović i Željko Petrović. Dejo se kasnije dokazao u Zvezdi i Milanu, Peđa ostavio trag u Real Madridu, bio direktor najvećeg kluba na svijetu. A Željo je, ljudi moji, igrao sa Dijegom Maradonom. Nemam tu nikakvu dilemu, mada neko vjerovatno misli drugačije - ističe Ljumović.

Budućnost je ljetos proslavila 100. rođendan, “Vijesti” biraju idealan tim - i sam Ljumović priznaje da nije lako uklopiti sve generacije, sastaviti najboljih 11, ali je zato bez problema saopštio 22 imena koja su po njemu - svako na svoj način, bilo majstorstvom, ratničkim mentalitetom ili nečim trećim - obilježila sve ono što predstavlja Budućnost.

- Unaprijed da kažem - neka mi ne zamjeri neko ko misli da sam ga preskočio - uz osmijeh kaže Ljumović.

Pa kako izgleda idealan tim Budućnosti?

- Na golu Momčilo Vujačić, desni bek Milutin-Mišo Folić, a lijevi Rajko Folić. Centralni bekovi su Cveto Savković i Slavko Vlahović. Janko Miročević mi je na poziciji zadnjeg veznog, desni vezni Peđa Mijatović, a lijevi Tonko Miročević. Od napadača biram Dejana Savićevića desno, Dragana-Guza Vujovića lijevo i centralno Željka Janovića - navodi 71-godišnja legenda.

Ljumovićev drugi najbolji tim u istoriji Budućnosti izgleda ovako:

- Golman Dragoje Leković, desni bek Duško Vlaisavljević, lijevi Dragoljub Brnović, a centralni bekovi Vojislav Vukčević i Niša Saveljić. Zadnji vezni Goran Trobok, desni Željo Petrović, lijevi Igor Burzanović. U napadu su rezervisana mjesta za Dragomira Kovačevića desno, Gana Ćerića lijevo i centralno Anta Drobnjaka.

Caco je jedan od ozbiljnih kandidata da se na poziciji zadnjeg veznog nađe u idealnom timu - iz te uloge je kroz karijeru pokazao mnogo, a vrhunac njegove i karijere većine iz te generacije moglo je da bude finale Kupa Maršala Tita 1977. Hajduk je tada bio bolji, na produžetke je slavio 2:0.

- Bio je ogroman pritisak pred to finale. Trener Marko Valok je tada htio da nas izoluje od javnosti i svega što nosi ta utakmica pa nismo bili smješteni u centru Beograda, “Mažestiku” ili hotelu “Jugoslavija”, već na periferiji - na Surčinu. A mi ne da nismo bili izolovani, nego nismo mogli da spavamo od kamiondžija i gostiju tog motela. Hajduk je bio jak, ali mogli smo da mu se suprostavimo. Mislim da je tada veliki Valokov problem bio taj što nije htio da mijenja tim koji mu je iznio sezonu. Drago Kovačević je imao probleme, a to je igrač kojem su bila dovoljna dva dobra pasa da pogodi Mojaša Radonjića u glavu i damo gol. Radovan Bošković je bio povrijedio članak, a mogao je da trči koliko hoće. Da je Valok od starta dao šansu, na primjer, Slavku Vlahoviću... Sve se nekako nakupilo da pritisak bude ogroman i da ostanemo bez svježine, to se posebno vidjelo u produžecima.

Posebno se sjeća euforije pred utakmicu.

- Kada sam izašao iz tunela Marakane, kada sam vidio 100 hiljada ljudi, a čini mi se da je pola Crne Gore tog dana bilo u Beogradu, taj osjećaj ni danas ne mogu da opišem. Tek kad je počela utakmica, kada sam prvi put dotakao loptu i poslao pas kakav želim - postao sam svjestan da sam dio takve utakmice, finala Maršala Tita. Samo da smo osvojili taj trofej, mislim da bi karijere mnogih od nas bile drugačije. No, i ovako je bilo prelijepo, radili smo ono što volimo i igrali za klub koji volimo - kaže Ljumović.

U Budućnost je stigao 1972. iz OFK Titograda, gdje je na neobičan način počeo da se bavi fudbalom.

- Igrali smo na terenu koji smo zvali Marakana, tu na mjestu gdje je sad Televizija. Došao je tada gospodin Grbavčević, koji nam je rekao da se formira Omladinski fudbalski klub Titograd. Mi smo pošli za njim na Cvijetin brijeg, potpisali se i dobili po mornarsku majicu, plavi šorts i plave patike iz “Borova”. Bila je to odlična generacija, puna dobrih igrača i talenata, te godine smo bili prvaci Crne Gore i ušli smo među četiri ekipe u Jugoslaviji. Sve to je bilo 1968/69. godine.

Selektor omladinske reprezentacije Jugoslavije u tom periodu je bio Ante Biće Mladinić.

- Gledao nas je uživo, ostao u čudu kada je vidio sve ono kamenje na Cvijetinom brijegu, pa smo pošli u Split da treniramo sa Hajdukom desetak dana. Kada sam kročio na teren “Mlinare”, kad sam vidio kakav je teren... Trener mi je rekao da skinem patike i čarape i da malo bos izađem da vidim kako je. E, kad sam uzeo loptu... Niko me ničemu nije učio, a sve sam znao - kaže Ljumović.

Vraćamo se na Budućnost, koja je u sezoni 1974/75. izborila ulazak u elitno takmičenje.

- Ja sam tad bio u vojsci, majska klasa. Budućnost ode u Temišvar na pripreme i mene zove kapetan u kancelariju i kaže: “Zvala me komanda iz Beograda da vidi kakav si vojnik”, a dok pričamo iza njega se vide sve sami pehari što smo osvajali turnire u fudbalu. Govori mi: “Neka ti je srećan put kući, Budućnost je ušla u Prvu ligu i dobio si nagradu”, iako sam imao da odslužim još tri mjeseca. Odem ja pravo u Rumuniju i kod trenera Varage koji je sve znao o meni, ali mi je poručio da ćutim i radim - da čekam šansu jer dolazim iz vojske, a priključujem se formiranom timu koji je uveo Budućnost u elitu. Mislio je tada i da sam ja neki faktor u klubu pa me “probao” i davao mi šansu na kašičicu. Znao je da me zagrijava po 45 minuta i da me ne uvede”, ističe Ljumović.

Završio se jesenji dio te sezone 1975/76, a nešto kasnije se Ljumović ustalio u prvom timu i tu je krenuo uspon u dresu Budućnosti. Sve nakon toga je na neki način istorija, ali i tu postoji anegdota:

- Odradili smo veoma dobre pripreme na Žabljaku i osjećao sam da sam stvarno spreman. Ali, interesantno je, to smo pokojni Janko Miročević i ja prepričavali mnogo puta kasnije. Janko je pred jednu utakmicu rekao: “Nešto mi se sjutra ne izlazi na teren”, što je izazvalo reakciju njegovog brata Tonka koji mu je odgovorio: "Stalno li ti nešto gataš"... Sjutradan, samo što je utakmica počela, Janko je potrčao i pukla mu je plućna maramica. Tad sam ušao i nikad više nisam mjesto izgubio. Dugo sam poslije toga svojim igračima govorio da moraju da budu spremni da zaigraju svakog trena, jer ako nisu, sve je uzalud - zaključio je Ljumović koji je dio karijere proveo i u Francuskoj.

Ljumovićeva dva najbolja tima Budućnosti

Idealan tim Budućnosti koji je sastavio Petar-Caco Ljumović:

Momčilo Vujačić - Milutin Folić, Cveto Savković, Slavko Vlahović, Rajko Folić - Janko Miročević, Predrag Mijatović, Tonko Miročević - Dejan Savićević, Dragan-Guzo Vujović, Željko Janović;

Ljumovićev drugi najbolji tim Budućnosti:

Dragoje Leković - Duško Vlaisavljević, Vojislav Vukčević, Niša Saveljić, Dragoljub Brnović - Goran Trobok, Željko Petrović, Igor Burzanović - Dragomir Kovačević, Gano Ćerić, Anto Drobnjak.