Rođeni Nikšićanin i legenda Budućnosti - ima mnogo takvih fudbalera kroz istoriju, jedan od njih je i Momir Mićo Bakrač.
Nosio je Bakrač dres Sutjeske, bio je i u splitskom Hajduku, ali najveći trag je ostavio na stadionu pod Goricom - za Budućnost je igrao od 1977. do 1984, iako je malo nedostajalo da ga nakon što je ponikao u Sutjesci put nanese u Ljubljanu.
Mogao je tada u Olimpiju, mogao je i nekoliko godina kasnije u Partizan, ali je ostao u Podgorici do 1984. Tu je i dobio poziv u reprezentaciju, za koju uprkos čestim pozivima nikada nije debitovao...
“Vijesti” sa Bakračem nastavljaju seriju intervjua u sklopu ankete “biramo idealan tim Budućnosti”, a da je zaista teško sastaviti “11 veličanstvenih” saglasan je i 68-godišnji Bakrač, svjestan da je plavo-bijeli dres nosilo mnogo velikana crnogorskog fudbala.
- Ima Budućnost asova za mnogo više od jednog tima - kaže Bakrač na početku intervjua.
NE PROPUSTITE
Mićo je jedan od njih, mada je dolazak u Budućnost sam po sebi bio neobičan.
- Iz Sutjeske je trebalo da odem u Olimpiju, Zoja Vorotović i ja. Tačnije, već smo bili u Ljubljani na poziv trenera Nedeljka Gugolja, kada nam je iz Fudbalskog saveza na neki način naređeno da se vratimo u Crnu Goru. Krenuli smo nazad Zoja, ja i trener Dragoljub Milošević i stigli u Budućnost - ističe Bakrač.
Šta se to dogodilo, pa je iz FSCG-a stigla takva direktiva?
- Nisu dali da talentovani momci idu iz Crne Gore. Željeli su da ostanemo tu i da se razvijamo na pravi način - navodi Bakrač.
Ispostavilo se da je ta odluka bila pun pogodak.
- Bilo je najvažnije da igramo. Odmah sam postao prvotimac na poziciji zadnjeg veznog, čim sam došao. Tu je počela ozbiljna karijera na koju sam ponosan, ponosan sam i na sve igrače iz tih generacija. Budućnost je zaista u tom periodu imala fantastičan, veoma ozbiljan tim. Sjećam se da je nakon godinu na klupu umjesto Miloševića došao Gojko Zec, kao i da sam ja postao mladi reprezentativac Jugoslavije - kaže Bakrač.
Bakrač se toliko nametnuo da je kroz igre u Budućnosti zalužio da se nađe na spisku seniorske reprezentacije Jugoslavije. Žali što nikada nije debitovao, a bilo je mnogo prilika za tako nešto.
- Bio sam dio reprezentacije u vrijeme Miljana Miljanića u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo. Ne znam zašto nisam debitovao, stalno sam ostajao na klupi, iako se dešavalo da me cijele sedmice uigrava s prvim timom. Na primjer, pred meč sa Danskom koji smo igrali u Ljubljani - sjeća se Bakrač.
I šta se desilo?
- Pripremali smo sve da ja budem taj koji će da čuva čuvenog Danca Arnesena. A onda šansu ispred mene dobije Dževad Mustedanagić, ja ne zaigram ni minut. Bio sam rezerva šest ili sedam puta, ali nikada mi nije bilo jasno zašto nisam debitovao. Smatram da sam u tom periodu zasluživao, bio sam među najboljim halfovima u državi po ocjenama novinara...
A kakva je bila Budućnost?
- Strašna! Kakva je to bila ekipa. Zoja Vorotović je bio premoćan po lijevoj strani, naprijed su dominirali Ante Tonko Miročević, Dragan Guzo Vujović, Mojaš Radonjić... Dočekivali smo timove iz velike četvorke pred 20 hiljada gledalaca i pobjeđivali ih ubjedljivo - 4:0 Hajduka i Crvenu zvezdu, Partizan 3:1. Titograd je obožavao Budućnost u to vrijeme.
Bakrač je 1979. bio blizu da ode u Partizan.
- Trebalo je da odem tada, gledao me je Biće Mladinić. Ali, Komitet tada to nije dozvolio, cilj je bio da najbolji igrači ostaju u Crnoj Gori. Žalim što se to nije desilo, jer bih se kao član Partizana naigrao u reprezentaciji. Kroz Budućnost je to bilo teže - navodi Bakrač.
Pet godina kasnije je Mićo potpisao za Hajduk.
- U Hajduk je u tom vremenu mogao da ode samo veliki igrač. Bilo mi je predivno u Splitu - istakao je Bakrač.
Bakrač nije puno razmišljao kada je krenuo da sastavlja idealan tim Budućnosti. Među stativama je mjesto rezervisao za Momčila Vujačića.
- Igrali smo zajedno dvije godine - legendarni je to golman. Bio je odličan, siguran golman, pravi kapiten.
Milutin Folić je za mnoge lak izbor na poziciji desnog beka, ni Bakrač nije izuzetak. Na lijevoj strani je za njega neprikosnoven Vorotović, a među štoperima Vojislav Vukčević.
- Najbolji desni bek? Mišo Folić milijardu odsto. Igrao je gotovo bez greške u Budućnosti, kasnije su ga mnogo voljeli u Splitu, baš kao i mene. Zoja Vorotović je bio fantastičan, bio bi još bolji da nije živio na svoj način - tad bi napravio čudesnu karijeru, mada je i ovako bio u Zvezdi.
Bio je za mene najbolji lijevi bek u Jugoslaviji, dok Vukčevića pamtim po skočnosti - imao je nevjerovatan odraz - kaže Bakrač.
Bakrač - Janko Miročević - to je Mićov idealan tandem na pozicijama ispred odbrane.
- Bez lažne skromnosti - mislim da mi je mjesto u idealnom timu. Janko je bio borac, a i znao je mnogo s loptom. Mislim da bi u današnjem fudbalu tek napravio veliku karijeru.
Slijedi red majstora u ofanzivnom dijelu.
- O Predragu Mijatoviću svi znaju. Ostavio je trag u Budućnosti, pa u Partizanu, Valensiji, onda i Real Madridu, gdje je kasnije radio i kao sportski direktor.
Tonko Miročević je legenda nad legendama, po meni i najbolji fudbaler u našoj istoriji - ljudi su dolazili na stadion da bi gledali njega, baš kao i Dejana Savićevića i Guza Vujovića, koji moraju da se nađu u najboljoj ekipi. Pamte se njihovi potezi, bili su veliki igrači.
A centarfor?
- Ne znam ko bi mogao da se primakne Mojašu Radonjiću. On je po meni najbolja devetka u istoriji Budućnosti - zaključio je Bakrač.
Dva Mićova idealna tima Budućnosti
Idealan tim Budućnosti koji je sastavo Momir Mićo Bakrač izgleda ovako:
Momčilo Vujačić - Milutin Folić, Vojislav Vukčević, Zoran Vorotović - Momir Bakrač, Janko Miročević, Predrag Mijatović, Ante Miročević, Dejan Savićević, Dragan Vujović - Mojaš Radonjić.
Bakračev drugi najbolji tim “plavih” je:
Dragoje Leković - Slavko Vlahović, Miodrag Grof Božović, Cveto Savković, Rajko Folić - Ivan Njaka Radović, Petar Caco Ljumović - Igor Burzanović, Drago Kovačević, Savo Barac - Željko Janović.
Bonus video:
