Iz plavog dresa Budućnosti tog decembra 1984. uskočio je u bijeli Jugoslavije - pravo ispred legendarnog Velšanina Jana Raša, čovjeka koji je već tada najavljivao da će postati najbolji strijelac u istoriji velikog Liverpula.
Branislav Drobnjak je bio tihi heroj u zlatnim godinama Budućnosti, neustrašivi defanzivac koji je deceniju branio boje podgoričkog kluba i kao njegov član stigao do reprezentacije SFR Jugoslavije. Za seniorsku selekciju odigrao je samo taj meč protiv Velsa u Kardifu (1:1), a trebalo da je bude i u timu nekoliko dana kasnije kada se sa “Poljuda” čulo nezaboravno Mladena Delića: “Ljudi moji, je li to moguće”.
- Uz utaakmicu protiv Velsa trebalo je da igram i protiv Bugara u Splitu (plavi obezbijedili plasman na Euro 1984), ali sam u Kardifu zaradio povredu članka, pa sam bio na klupi za rezervne igrače - prisjetio se Drobnjak, novi gost "Vijesti" u serijalu intervjua u sklopu ankete “biramo idealan tim Budućnosti”.
Poziv za reprezentaciju tada je bilo veliko priznanje i za Budućnost.
- Igrao sam prije toga za omladinsku selekciju, pa za mladu i olimpijsku i na kraju za A reprezentaciju. Stigao sam iz male sredine, ali su me pretpostavljam i igre u mlađim selekcijama preporučile. U to vrijeme je teško bilo stići i do šireg spiska, jer je bilo mnogo dobrih igrača i ko god da je bio selektor teško je mogao da se odluči koga da pozove - dodao je Drobnjak.
Utakmice Budućnosti bile su doživljaj za grad
Iz rodnog Bijelog Polja u tadašnji Titograd je stigao veoma mlad, a u svlačionici su ga dočekali mnogi veliki majstori, legende Budućnosti.
- Igrali smo tada i Rapan kup (kasnije nazvan Intertoto kup), a bio sam najmlađi među igračima koje sam sada u vašoj anketi stavio u prvi idealni tim. Uz njih sam odrastao i stasavao kao igrač. Sa 16 godina sam igrao za Jedinstvo, a onda nakon 24 mjeseca stigao u Budućnost - priča Drobnjak.
Kao i većina igrača iz tog perioda, ali i onih koji su imali privilegiju da budu na stadionu pod Goricom kada je igrala Budućnost, nostalgično i emotivno se prisjeća utakmica i nezaboravnih dana.
- Tražila se karta više za naše utakmice, tribine su bile tijesne - bio je to doživljaj za grad, živjelo se za fudbal, igrao se veoma dobar fudbal... Nije kao danas kada navijače na tribinama možete da prebrojite bez mnogo muke.
Poseban praznik bili su mečevi protiv Partizana, Crvene zvezde, Dinama i Hajduka.
- Volio sam kada igramo protiv velike četvorke - svaka utakmica me motivisala, ali te su ostavljale poseban osjećaj, imao si želju da se dokažeš protiv velikih. Pamtim pun stadion pod Goricom, ali i kada smo na primjer igrali na Marakani pred 80.000 ljudi.
Niko kao Mijatović, fudbal je za fudbalske ljude
Branislav Drobnjak je igrao sa dvije sjajne generacije Budućnosti, pa je iz obje izabrao po jednog igrača koji je na njega ostavio poseban utisak.
- Iz prvog idealnog tima koji sam sastavio to je bio Ante Miročević, a iz drugog Predrag Mijatović koji je po mom mišljenju bio najbolji igrač. Volio je saradnju, bio je kompletan igrač - imao je brzinu, driblinge, centaršut, golove... Dejan Savićević i on su činili tu drugu generaciju koja je bila veoma dobra - objasnio je Drobnjak.
NE PROPUSTITE
Za čovjeka koji je odigrao više od 200 utakmica za Budućnost neshvatljivo je da se u crnogorskim klubovima ne radi bolje tridesetak godina nakon što je okačio kopačke o klin.
- Danas je sve drugačije, više politika igra, a jasno je da fudbal treba prepustiti fudbalskim ljudima - izričit je Drobnjak.
Kako kaže najveći problem crnogorskog fudbala je što se slabo radi.
- Prošlo je toliko vremena, a nismo naučili kako treba da se radi, a plašim se da će proći još dosta vremena do nekog većeg uspjeha. Crna Gora je mala, ali ima veliki potencijal, talenata je uvijek bilo, ima ih i sad, ali bez pravog rada mnogi nisu uspjeli. Vidite i našu ligu, igrači padaju po terenu, hvataju ih grčevi, a to je prvi znak da je rad nula - zaključio je defanzivac koji je osim Budućnosti i Jedinstva igrao i za OFK Titograd (pozajmica) i Tus iz Graca.
Braća Drobnjak zajedno u plavo-bijelom dresu
Branislav Drobnjak je stariji brat Anta Drobnjaka, još jednog velikog fudbalera Budućnosti. Braća u plavo-bijelom zajedno su bila na terenu kratko, ali upravo je iskusniji bio zaslužan što je podgorički klub dobio napadača top klase.
- Igrali smo malo zajedno, a onda sam otišao. Uz mene je i stigao u Budućnost, mada je pokazivao kvalitet i mogao je i odmah da ide u Crvenu zvezdu. Ipak, smatrao sam da je bolje da dođe u Budućnost, da bude uz mene i mislim da nisam pogriješio. Tu se pokazao i poznato je i kakvu je karijeru kasnije napravio - istakao je Branislav.
Dva tima Branislava Drobnjaka
Nekadašnji defanzivac “plavo-bijelih” odlučio se za dva idealna tima, koja je sastavio iz dvije generacije Budućnosti. Uz osmijeh je istakao i da se u jednom našao njegov brat Anto.
PRVA GENERACIJA
Momčilo Vujačić - Slavko Vlahović, Momir Bakrač, Vojislav Vukčević, Zoran Vorotović - Janko Miročević, Petar Ljumović, Ante Miročević - Žarko Vukčević, Dragan Vujović - Mojaš Radonjić.
DRUGA GENERACIJA
Ranko Cakić - Željko Petrović, Miodrag Božović, Niša Saveljić, Dragoljub Brnović - Branko Brnović, Miodrag Martać, Zoran Batrović - Dejan Savićević, Predrag Mijatović - Anto Drobnjak.
Bonus video:
