Jedini je igrač koji bi mogao da se nađe u idealnim timovima svih vremena dva najveća crnogorska kluba - Budućnosti i Sutjeske.
“Pobjeda” ga je u velikoj anketi još 1988. izabrala za najbolje desno krilo crnogorskog fudbala, ikada - prošlo je 37 godina, ali neka nova anketa teško da bi promijenila ovaj izbor.
Oni koji su ga gledali kažu da je imao fintu koja je uvijek prolazila - svi protivnici su znali šta će da uradi, niko nije mogao da ga zaustavi.
On je Drago “Četka” Kovačević, legenda Sutjeske i Budućnosti, crnogorskog fudbala uopšte.
Došao je u Sutjesku iz Rudara, i bio je dio možda najjače generacije nikšićkog kluba, one koja je uvela Sutjesku u Prvu ligu 1971. Samo tri godine kasnije, bio je najveće pojačanje prvoligaške Budućnosti, ekipa koja se nakon šestogodišnje “golgote” u kvalifikacijama probila do najjačeg saveznog ranga. Počela je zlatna era titogradskog fudbala, sa Dragom Kovačevićem, između ostalih.
“Četka” sada briše 80. godinu, jako narušenog zdravlja, u maglovitim sjećanjima ipak se jasno prisjeća mnogih detalja. Prije svega - velikih fudbalera, velikih imena, velikih saigrača.
- Imao sam priliku da igram sa mnogim velikim igračima, protiv mnogih velikih igrača, imao sam priliku potom da neke treniram, neke da gledam, ali Tonko Miročević i Dejan Savićević su najbolji fudbaleri koje sam ikada sreo. Ne samo u Budućnosti, odnosi se to za sve ekipe bivše zemlje, pa i velike četvorke. Takve majstore nisam gledao - priča Drago Kovačević.
I same riječi legende govore kakvo je fudbalsko blago imala Budućnost.
- Kada spominjem njih, ne mogu da ne pomenem Baju Samatovića, mog dragog saigrača iz Sutjeske, i on je negdje u tom rangu!
Baja Samatović, “Best sa Bistrice” - on i Kovačević činili su možda i najbolji par krila u nekadašnjoj Jugoslaviji. Obojica duge kose, buntovničkog duha, mučili su protivnike, zabavljali publiku.
Kovačević je nastavio to da radi u dresu Budućnosti, sa kojom je 1977, samo dvije godine po dolasku, igrao finale Kupa Maršala Tita.
- To finale nosi i ponos i sjetu, mogli smo da postanemo prvi i jedini tim koji je donio tako veliki trofej. A bili smo bolji od Hajduka u regularnom toku, iako izmučeni povredama. Pali smo u produžetku. Još mi naviru sjećanja koliko je ljudi iz Crne Gore otišlo u Beograd da gleda taj meč, ona masa ljudi na Marakani... Šteta je što ih nismo obradovali u finalu, što nismo napravili još taj jedan korak.
Prije, tada, a i kasnije - pamti Kovačević mnoge velike fudbalere Budućnosti. I bira idealni tim.
- Golmane Jova Hajdukovića i Moma Vujačića pamtim iz ranijih vremena, kao prave pantere na golu, ali ipak za najbolji tim biram Dragoja Lekovića. Iz Budućnosti je bio na Svjetskom prvenstvu, one velike Jugoslavije - kaže Kovačević.
Desni bek, Mišo Folić, njegov nekadašnji trener. I kratak opis:
- Gospodin u kopačkama, gospodin kraj klupe!
Kada je u pitanju štoperski par, Kovačević “vraća” Janka Miročevića iz veznog reda:
- Mogao je da bude i jedno i drugo, takav je bio - svestran. Sa njim u paru Miodrag Božović Grof, on nije slučajno dobio taj nadimak. Na lijevom beku Zoja Vorotović, toliko je imao snage da je to bilo nevjerovatno!
Vezni red...
- Caco Ljumović, mogao je da igra “žmureći”. Zatim najveći sa kojim sam igrao - Tonko Miročević. Sa njima i Predrag Mijatović, svjetska fudbalska klasa.
Kada je u pitanju napad, Kovačević bira ovaj trio:
- Dejan Savićević, o njemu je suvišno trošiti riječi. Prozvali su ga “genije” i takav nadimak savršeno opisuje njegovu igru. Mogao je sve sa loptom, ma koliko protivnika da ja napadalo, on je mogao da nađe prolaz. Njemu i Tonku je samo trebalo dodati loptu - a onda nismo morali da brinemo. Zatim Žarko Vukčević, puno je golova dao u dresu Budućnosti, i u samom špicu neponovljivi Mojaš Radonjić, jedan od mojih omiljenih saigrača, toliko smo se dobro slagali na terenu. Obično sam bio ja taj koji centrira, a on daje gol.
Kovačević potom bira još jedan tim:
- Hajduković se ravnao sa prečkom kada bi pravio paradu! Dakle, on na golu, bekovi Duško Vlaisavljević i Goran Perišić, halfovi Danilo Karadžić i Čedo Milošević. U veznom redu Željko Petrović, Dimo Mitrović i Draško Božović, u napadu Vasilije Jovanović, Guzo Vujović i Bajica Martinović.
Kovačević zaključuje:
- Nemoguće je izabrati idealni tim. Koliko je tu bilo velikih igrača, prije mene, poslije mene. Birao sam po nekom svom afinitetu, kako sam ja gledao fudbal, ili kako mi je prijao neko od saigrača. Nadam se da se ne ljute oni koje nisam izabrao u tim.
Četka - zbog kose, i prodora...
Nadimak “četka” Drago Kovačević je dobio tek kada je došao u Budućnost.
- To je zbog duge kose - kaže Drago.
I prodora kojima je sve “brisao” - mi dodajemo.
Anegdota je da je Drago Kovačević pod Goricom volio da napada ka golu okrenutom ka sjevero-zapadu, ka Domu omladine “Budo Tomović”. U šali su govorili da je volio da napada - put Nikšića!
Prije nego što je došao u Budućnost, ostavio je neizbrisiv trag noseći dres Sutjeske.
Dva Kovačevićeva idealna tima Budućnosti
PRVI TIM: Dragoje Leković - Milutin Mišo Folić, Janko Miročević, Miodrag Božović, Zoran Zoja Vorotović - Petar Caco Ljumović, Ante Miročević, Peđa Mijatović - Dejan Savićević, Žarko Vukčević - Mojaš Radonjić.
DRUGI TIM: Jovo Hajduković - Duško Vlaisavljević, Danilo Karadžić, Čedo Milošević, Goran Perišić - Željko Petrović, Dimo Mitrović, Draško Božović - Vasilije Jovanović, Dragan Vujović - Bajica Martinović.
Bonus video:
