Odluka o raspuštanju nije zatekla nespremnim čelnike RSK Zora. Još se ni mastilo na zabrani nije osušilo, ako je takav akt i postojao, a...
“Partija nije posustala”, riječi su Milana Raičevića.
“Počelo se raditi na stvaranju novog sportskog društva. Dali smo mu ime Budućnost, jer je svaka naša akcija bila prožeta borbom za bolji život i sigurniju budućnost.”
Reinkarnacija nije prošla glatko. Prvi pokušaj da se novi, odnosno obnovljeni klub prijavi sa Spasojem Raspopovićem (Stolar i sindikalni aktivista, rođen je oko 1895. godine u Podgorici. Član je Socijalističke radničke partije Jugoslavije od februara 1920. godine, kada je osnovan njen ogranak u Crnoj Gori. Kao istaknuti komunista, bio je jedan od osnivača i sekretar prvog radničkog pjevačkog društva “Abrašević”, i član rukovodstva RSK Zora. Preminuo je u martu 1930. godine.) kao predsjednikom, dobro znanim policijskim vlastima, propao je. Sresko načelstvo je odbacilo pravila društva. Da bi se opstalo i postojalo moralo se pristati na kompromis - Budućnost je registrovana kao “građanski sportski klub”, a predstavljao je Niko Keljević, raniji prvi čovjek Zore.
Veza sa ugašenim društvom održana je i u klupskim bojama - crvena će i dalje biti prepoznatljivi znamen Budućnosti - kao i u grbu.
Dizajnom, koji odiše estetikom tridesetih godina 20 vijeka, predstavljeno je srce. U njemu je, pored punog naziva kluba, unijeta stilizovana lopta u kojoj se nazire oblik zvijezde, simbola komunizma. Tu je i Sunce, sa zracima, koje se promalja na desnoj, istočnoj strani, i upućuje na buđenje dana, odnosno zoru.
Datum postanka kluba je izblijedio u maglama prošlosti. Međutim, tekst u splitskoj Jadranskoj pošti - ondašnjem službenom listu Splitskog nogometnog saveza - koji je promakao ranijim hroničarima, otkriva nam detalje prvog meča Budućnosti, odigranog 24. marta 1929. godine. I odabir protivnika u prijateljskom susretu - na igralištu Balšića, gostovao je Lovćen - bio je svojevrsna poruka da se nije skrenulo sa kursa utvrđenog pokretanjem Zore, ugašene svega mjesec ranije.
“Novo(o)snovani klub” je trijumfovao 4:1, a iz izvještaja nezaobilaznog Jovana P. Vukčevića saznaje se da su za pobjednički tim nastupala dva Mitrovića - Milan i Gojko, kao i “Ćaća”, što je možda greška prilikom kucanja teksta i odnosi se na Arsena Ćara Markovića. Zapisano je da je prvi meč Budućnosti sudio Špiro Mugoša i da je “publike bilo dosta, razumije se, skoro sve besplatno”.
Kako znamo da je prvi? Tako što je autor teksta naveo da je tom utakmicom otvorena sezona u Podgorici, “iza oveće zimske sportske pauze”.
Neobično je i teško objašnjivo da u crnogorskoj štampi tokom čitave 1929. godine nema ni pomena Budućnosti. Preostaje pokušaj oživljavanja njenih prvih mjeseci kroz sporadične napise u splitskim glasilima. Ni u središtu Podsaveza, u kome su informacije iz “provincije” stizale sa priličnim zakašnjenjem i “na kašičicu”, nije bilo sumnje ni u pogledu načina na koji je Zora prestala sa radom, ni da je nastavila da živi u drugom obliku.
“Od vlasti su raspušteni: S.K. Sloven Gruda, R.S.K. Zora iz Podgorice”, pisalo je Novo doba 4. maja 1929. godine.
“Ovaj posljednji sada se pretvorio u Gr.S.K. Budućnost, a jedan novi: G.S.K. Obilić - Nikšić dostavio je vlastima pravila.”
Koji dan prije toga, 27. aprila 1929. godine, Jadranska pošta je objavila službenu vijest iz Splitskog nogometnog podsaveza da se Građanski sportski klub Budućnost prima za privremenog člana. Proces punopravnog učlanjenja je zahtijevao vrijeme.
(Iz monografije “Ponosna prošlost, jedna je Budućnost”, koja će se uskoro naći u prodaji)
Bonus video:
