Dugo očekivana sportska vijest sa Jadrana odaslata je za Podgoricu 10. avgusta 1929. godine. Budućnost je primljena za stalnog člana Splitskog nogometnog podsaveza - što je značilo i uključivanje u prvenstvo - i istovremeno je za nju registrovano 19 igrača: Ahmet Mujadžević, Đorđije Vučeljić, Milan Đurović, Luka Bulatović, Ćazim Maljević, Božo Milačić, Rizo Seratlić, Blažo Šutulović, Branko Rajković, Bećir Abdomerović, Gojko Mitrović, Milan Mitrović, Arsen Marković, Stevan Pejović, Šefket Šabanadžović, Ivan Pregl, Bajo Boljević, Dragutin (Karlo) Vugrinec i Gojko Maksimović.
I taj popis potvrđuje kontinuitet sa Zorom. Do kraja godine, tim je pojačan sa trojicom fudbalera Balšića: Mustafom Cafom Hodžićem, onovremeno možda i ponajboljim centarhalfom u Crnoj Gori, Ahmetom Jakupovićem i napadačem Dimitrijem Petričevićem.
Nije teško pretpostaviti da se slučajno poklopilo, ali samo dan kasnije, 11. avgusta 1929. godine, Budućnost je “proslavila” članstvo još jednom prijateljskom utakmicom sa Lovćenom. Njen ishod nam nije poznat, baš kao ni tačni rezultati prvih takmičarskih mečeva novog/starog kluba.
Budućnost je započela jesenje prvenstvo Splitskog nogometnog saveza, u kome su timovi iz Podgorice (uz nju, tu je bio i Balšić), Cetinja (Lovćen i Crnogorac) i Bara (Crnojević) činili Petu župu. Igralo se, kao i ranije, po kup sistemu.
Podgorički derbi je obnovljen 10. novembra 1929. godine. U prvom krugu podsavezne lige, Budućnost je pobijedila Balšić i osigurala meč sa prvakom Cetinja. Četrnaest dana kasnije, poražena je od Crnogorca, koji je prethodno bio bolji od Lovćena.
Prijateljski duel sa “vršnjakom”, nikšićkim Obilićem, na drugi dan Božića u Podgorici (0:1), najavio je živu aktivnost podgoričkog kluba u 1930. godini. U narednih 12 mjeseci, dokumentovano je još 15 mečeva Budućnosti, od kojih 11 kontrolnih (četiri sa nikšićkim Hercegovcem, po tri sa Crnogorcem i Obilićem i jedan sa Balšićem). Rezultati su šareni: od ubjedljivih pobjeda nad Hercegovcem (6:1 u julu) i Obilićem (3:0, 21. septembra), preko goleade (5:3) u meču sa Crnogorcem 27. jula, do poraza bez postignutog gola u duelima sa istim rivalom 2. i 3. avgusta (3:0, 4:0). Ta dva posljednja susreta su interesantna, jer su prvi put jedne crnogorske novine, u konkretnom slučaju cetinjska Epoha, objavila kompletan sastav Budućnosti: Ćazim Maljević, Šefket Šabanadžović, Milan Mitrović, Blažo Šutulović, Mustafa Hodžić, Đorđije Vučelić, Milan Đurović, Dimitrije Petričević, Arsen Marković, Gojko Mitrović, Gojko Maksimović i Branko Rajković.
NE PROPUSTITE
Autor teksta se, vjerovatno, zabrojao: pomenuto je 12 igrača, isto koliko i u pobjedničkom timu.
Takmičarski, te godine Budućnost nije odmakla od Podgorice i, tada već tradicionalnog rivala, Balšića. Kao i nekad sa Zorom, drama nije izostala. Podgorički timovi su prvenstvenu sezonu otvorili 16. marta 1930. godine.
Golom Gojka Mitrovića pobijedila je Budućnost (1:0), a utakmicu je, javlja Slobodna misao, obilježilo “nekoliko incidenata između navijača jednih i drugih”, kao i jedan (ne)sporan detalj.
“Desna polutka Balšića pucala je u gol, ali je lopta prošla pored direka. Neko iz publike vratio je loptu u igralište i isti je igrač nesmetano ubacio u prazna vrata. To se sve tako brzo odigralo da se pištaljka čula baš onda kad je lopta bila u mreži. Igrači Balšića reklamirali su gol. Njima su se pridružili i navijači. Nastala je gužva i morala je policija intervenisati.”
Da li baš zbog toga, nije poznato, ali Splitski nogometni podsavez je na žalbu Balšića poništio meč i naložio da se igra novi. Birokratija je, kao otprilike uvijek i svuda, bila spora - novi duel je organizovan tek dva mjeseca docnije, 18. maja 1930. godine. Pobjednika nije bilo (1:1), pa ni nakon produžetaka (2 x 15 minuta).
Sedam dana kasnije, trilogija je raspletena: Balšić je trijumfovao 1:0, i potom preko Lovćena (5:1) i Orjena iz Tivta (1:0) postao prvak Crne Gore i Boke.
U jesenjoj sezoni SNP-a 1930. godine, došlo je do teritorijalne prekompozicije ekipa, tako da su podgoričke uvrštene u IV župu, zajedno sa tivatskim (Orjen i Zrinjski). Promjene u primatu u prvenstvu Podgorice u odnosu na proljeće nije bilo: Balšić je 23. novembra 1930. godine savladao Budućnost 3:1. Zeta je izvijestila da je pobjednički sastav, koji je na dar dobio “divno ukrašenu sliku” koju je izradio “Ismail Šefa, umjetnik”, igrao sa šest rezervi, dok je poraženi bio kompletan.
Trijumf Balšića ovjekovječen je i kraćom deseteračkom pjesmom, koju je napisao “jedan ljubitelj sporta”, i koja potvrđuje stepen međusobnog rivaliteta.
Budućnost je 1930. godinu završila osvježenjem u upravljačkoj ekipi: sredinom decembra održana je redovna skupština kluba, na kojoj je izabrana nova uprava. Predsjednička uloga je povjerena trgovcu Milošu Lučiću, prije toga uključenom i u upravu Zore, koji je pružao “veliku moralnu i materijalnu pomoć” klubu.
“Pošto sam bio privrženik borbe radnika, naprednih srednjoškolaca i studenata, posebno KPJ, prihvatio sam dužnost”, kazivao je Lučić.
Za potpredsjednika je izabran Mitar Mrčarica, sekretar je bio Sergije Stanić, a blagajnik Gojko Mitrović.
(Iz monografije “Ponosna prošlost, jedna je Budućnost”, koja će se uskoro naći u prodaji)
Bonus video:
