Ideološki posmatrano, Budućnost je nastavila tamo gdje je Zora stala. Bila je “kovačnica revolucionara”, kako je to ne bez ponosa isticano u poslijeratnim godinama. Političkom radu posvećivana je pažnja makar koliko i sportskom. U pozadini te slike, Šestojanuarska diktatura je nanijela težak udarac komunističkom pokretu, koji se našao leđima pritjeran uza zid, u odbrambenom stavu. Hapšenje 80 pripadnika KPJ i njihovih simpatizera u Crnoj Gori u julu 1929. godine, kao i odlazak pojedinih članova rukovodstva iz Zetske banovine, na određeni period je obezglavilo pokrajinsku partijsku organizaciju.
Time je narastao i značaj Budućnosti, kao legalne forme okupljanja i djelovanja, koja je, istovremeno, doprinosila oslobađanju socijalnih inhibicija svojih pristalica: mogli su, da upotrijebimo metaforu primijenjenu na albanski fudbal iz perioda staljinizma, na 90 minuta da budu ono što zaista jesu.
“Slobodno idite svuda, gdje ima radničke omladine i odvajajte je ispod uticaja buržoazije i s. d.; idite u sportske organizacije i politizirajte ih, spremajte u njima radničku omladinu za klasnu borbu”, poručivao je u januaru 1930. godine Proleter, organ Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije.
Poruka je stigla i do Podgorice.
NE PROPUSTITE
O prirodi funkcionisanja Budućnosti slikovito je pričao Šefket Šabanadžović.
“Poslije svake utakmice održavali smo sijela u stanovima pojedinih drugova: Milana Raičevića, Marije Vučelić, Marka Vujovića, braće Radović i drugih. Tu se pjevalo, plesalo, recitovale savremene pjesme, čitao ´Vrabac´ i pojedini članci iz napredne štampe. Sijela su trajala uglavnom od 8 do 12 naveče. Negdje u kasne sate, kada na ulicama nema policije i špijuna, došao bi neki od drugova iz Mjesnog komiteta i održao neko predavanje iz marksizma i međunarodne situacije... Predavanja su nam držali Sergije Stanić, Božo Ljumović, Bećo Lazović, Periša Vujošević, Vlado Milić, Radovan Vukanović, dr Grujo Petrović i drugi.”
Partijsku politiku, KPJ je u Budućnosti sprovodila preko Sergeja Stanića, sekretara kluba, prethodno jednog od utemeljivača i prvog predsjednika Radničkog šport-kluba Sloga iz Danilovgrada.
Jednom prilikom, u januaru 1934. godine, upravo je Staniću i Milanu Raičeviću, pred večernji sastanak rukovodstva Budućnosti u kafani Gruja Mandića, partijski kolega Marko Radović predao ilegalni materijal namijenjen širenju među komunistima. Skup je prekinula policija. Nazirući probleme, Raičević je doturio papire Šeku Bibeziću, politički nekompromitovanom članu rukovodstva, koji ih je sakrio u kuhinji. Opravdanje da je riječ o sjednici uprave kluba, žandari nisu prihvatili, tvrdeći da je riječ o neprijavljenom skupu.
“Tada nas sve grupno odvezoše u načelstvo sreza. Od komunista i skojevaca bili su sa nama: Sergije Stanić, Miloš Lučić, Milo Mih Popović, Vojo Popović, Šeko Šabanadžović, Vlado Božović, Branko Petričević, Dimitrije Petričević, Arso Ćaro Marković, Bećo Lazović, Filip Ivanović, Gojko Mitrović i drugi.”
Politička orijentacija Budućnosti opredjeljujuće je uticala i na građenje prijateljskih veza sa drugim klubovima. U prvom redu sa onim najbližim: Lovćenom i Hercegovcem. Uspostavljeni su i kontakti sa Radničkim iz Sombora, Radničkim iz Kragujevca, JSK Splitom, preko crnogorskih fudbalera koji su za njih nastupali, ali, zbog daljine, saobraćajne nepovezanosti (iz Podgorice je 1931. godine vodilo devet redovnih saobraćajnih linija, ali su sve izuzev one sa Beogradom, bile u granicama Zetske banovine), i naravno, poslovične besparice, nije bilo uslova da se odnosi konkretizuju odigravanjem utakmica. Zato su i jedina dva gostovanja Budućnosti u međuratnom periodu izvan Crne Gore, a u okvirima jugoslovenske kraljevine, bila u neposrednom okruženju.
(Iz monografije “Ponosna prošlost, jedna je Budućnost”, koja će se uskoro naći u prodaji)
Bonus video:
