Budućnost je u maju ove godine slavila titulu i najavljivala evropsku jesen. U decembru je na najnižoj tački vjerovatno u svih 100 godina postojanja.
Srozan do dna, predmet podsmijeha u ionako dovoljno smiješnom - zapravo tužnom - crnogorskom klupskom teatru, koja se duboko u 21. vijeku igra na poljanama i livadama, najveći i najtrofejini crnogorski fudbalski klub prvi put je na polusezoni bliži posljednjem nego prvom mjestu.
Ima 10 bodova više od Jedinstva, a 11 manje od Sutjeske...
To je direktna posljedica učinka na terenu, ali posredno i svake loše, pogrešne i nesportske odluke donesene na višim klupskim instancama u prethodnih 12 mjeseci.
Nije prvi put u fudbalu da rezultati ne prate stanje u klubu, niti da su bolji nego što organizacija zaslužuje. U slučaju Budućnosti, međutim, sve je toliko povezano da je teško razdvojiti uzroke od posljedica. A još teže pronaći rješenje.
Od smjene Ivana Brnovića, trenera koji je vodio tim do titule - pod pritiskom dijela navijača, koji su, pritom, dobili mjesto u Upravnom odboru, a zatim i presudno uticali na izbor Nenada Lalatovića, preko otkrivanja mogućih neregularnosti u poslovanju kluba, posebno prilikom prilično unosnih transfera igrača iz kluba i volšebnim izborom pojačanja iz inostranstva, do toga da se u finišu polusezone iz ekipe odstrani devet iskusnih/najstarijih igrača, a suspenduju dvojica mladih, da se čak promijeni i klupski ljekar - bukvalno je svaka velika odluka bila pogrešna i nesportska, odnosno nije donijeta u skladu sa fudbalskom logikom.
I na kraju se došlo do toga da se ne zna ni ko je za šta zadužen u klubu, da li uopšte postoji normalna komunikacija između, uslovno rečeno, sektora.
U takvom ambijentu, trener Dejan Vukićević uoči posljednjeg meča u opširnom monologu upoznavao javnost o tome kakvi su ugovori sa igračima, koliko Budućnost može da zaradi eventualnim transferima, govorio je i o tome da su igrači imali svoje igrače - prevedeno da su im bili agenti, da su čelnici kluba praktično bili gosti u klubu, da su fudbaleri ljeto provodili na toboganima, da je noć prije utakmice saznao za suspenziju dvojice igrača, koji nisu željeli da potpišu nove ugovore...
Sve i da je svaka riječ bila tačna, Vukićević nije adresa sa koje takva analiza treba da dođe. Njegov posao je teren, rad sa igračima koje je zatekao, odnosno onima koje je odlučio da zadrži.
Ukoliko je bez svog znanja ostao bez dvojice važnih mladih fudbalera, imao je dvije mogućnosti - da ode ili da ostane i prihvati odluku kluba, bez iznošenja internih detalja u javnost.
Pitanja ugovora, transfera i odnosa sa agentima posao su ljudi koji su ga, u krajnjoj liniji, i postavili za trenera Budućnosti.
I za koje je znao, kao što su svi znali, da su na te pozicije došli klasičnom političkom preraspodjelom.
Zato djeluje začuđujuće kada govori o političkom traženju balansa i kompromisa, umjesto da se stane na put, kako je rekao, nekim stvarima.
Nije Vukićević neiskusan i naivan pa da nije znao kako stoje stvari u klubu i na kom se nivou odluke donose. Tako je od 1945, samo što je od 2023. kada je formirana nova vlast u gradu, mnogo više zainteresovanih strana, nego što ih je bilo u jednopartijskom sistemu i tokom jednopartijske vlasti.
Vukićević, jednostavno, nije uradio svoj posao kako treba i isključivo time bi trebalo da se bavi.
A to što njegov učinak analiziraju i ocjenjuju ljudi koji su ga doveli - normalna je stvar u fudbalu. Samo što Budućnost nije normalan klub, koji se opisuje kao veliki, najveći u jednoj zemlji.
Postoji li, uostalom, klub na svijetu čiji tim igra pod transparentom "Uprava napolje", a koji na stadione i igrališta unose oni čiji su predstavnici dio te iste uprave. Bizarnije ne može da bude...
A rješenje - ne nazire se. Budućnost je kao vrtlog iz kojeg se tek ponekad uhvati vazduh, ali te brzo povuče nazad i nikako da se ispliva.
Bonus video:
