Zoran Batrović, „živa vatra”: Najbolji fudbal u životu sam igrao u Budućnosti

Zoran Batrović je neko ko je znao previše o fudbalu da bi kroz karijeru bio “zakucan” uz desnu aut liniju igrajući na poziciji beka - bilo je to u vrijeme kada su defanzivci kao po pravilu imali obavezu samo da zatvore prilaze ka svom golu.

Batrović je, ipak, znao kako se izlazi iz šablona, u ranim godinama karijere je sa pozicije desnog beka bio toliko opasan po gol i tako dobar strijelac da nije prošlo puno prije nego je počeo da igra krilo.

Kao krilo, a danas bi to bio moderan krilni napadač, napravio je sjajnu karijeru i radio ono što voli - živio je život i van terena, to nikada nije ni krio, a na terenu bio prava vatra.

- To je bio moj ritam života - volio sam da se provodim i da igram fudbal. Jedan sam od onih koji ne bi bio tako dobar igrač da je živio kao surovi profesionalac. U to sam siguran - kaže Batrović na početku razgovora za “Vijesti”.

Batrović je legenda Prištine, i danas ga vole i cijene stariji navijači Partizana, ali 67-godišnji as napominje gdje je igrao najbolji fudbal:

- Ja sam legenda Budućnosti, najbolje utakmice u karijeri sam odigrao u plavom dresu. Ostavio sam trag i u Prištini i Partizanu, o tome se više priča jednostavno iz razloga što su me drugdje više cijenili neko u “svojoj kući” - napominje Batrović da je, ipak, Budućnost za njega nešto posebno.

No, put do podgoričkog kluba nije bio lak. Batrović je kao omladinac Zete stigao na probu u Budućnost, ali nije prošao, da bi prvi meč u seniorskoj karijeri odigrao u dresu Sutjeske. Sputala ga je povreda, pozajmljen je Bokelju, a mandat koji mu je otvorio sve proveo je u Bijelom Polju, sa Jedinstvom u Drugoj ligi Jugoslavije.

- Moram da pomenem i Jedinstvo kao važan momenat u mojoj karijeri. Tu sam stekao afirmaciju i na neki način probio led u vremenu kad bek nije smio da pređe centar. Postao sam prvi bek koji je počeo da ide direktno u napad - sjeća se Batrović, koji je 36 golova postigao u dresu Budućnost, 39 Prištine, a 12 Partizana.

I zaobilaznim putem je uslijedio povratak u glavni grad, gdje je igrao od 1979. do 1984.

- U Budućnosti su mi treneri bili Dragutin Spasojević i Đorđe Gerum, otprilike jednu polusezonu i Milutin Mišo Folić. Po čemu to pamtim? Mislim da svi period u Budućnosti pamtimo po fantastičnim utakmicama na stadionu pod Goricom. Tu smo mogli da dobijemo svakog, a znaju dobro kako su prolazili Zvezda, Partizan, Dinamo, Hajduk...

Titograd je bio obojen u plavo.

- Publika je dolazila na stadion jer je voljela Budućnost, a mi smo za Budućnost igrali srcem. Nije tada niko mislio o novcu. Nismo se čuvali, nismo birali utakmice, nije se čekalo samo da dođe neko iz velike četvorke. Borili smo se za Budućnost, zato je stadion bio pun. Zato je i sad prazan - poručuje Batrović.

Priznaje da mu se nikada, u stvari, nije odlazilo iz Budućnosti:

- Ostajalo mi se i ostao bih da sam se ja pitao. Imao sam tada razgovor s čelnicima kluba, tražio da ispune obećanje koje su mi dali jer su rekli da ću da dobijem stan, onda sam bio spreman da potpišem novi ugovor. Ispalo je da ja ucjenjujem klub, rastali smo se.

Ima Batrović svoje favorite među saigračima dok je bio u Budućnosti:

- Najviše sam volio da igram sa Petrom Cacom Ljumovićem. On je bio fenomenalan vezista, sa veoma preciznom dugom loptom, a ja sam bio brz. Mnogo golova smo dali tako što sam išao iza leđa odbrane, a Caco mi pravovremeno pošalje pravi pas - navodi Batrović.

Profitirao je i od Mojaša Radonjića...

- Golman Momo Vujačić ispuca loptu, Mojaš je glavom prebaci do mene - bilo je to pola gola. Imala je Budućnost velike majstore, invididualce, igrače koji su mogli sami da dobiju meč, ali i koji su kao tim funkcionisali veoma dobro.

Na pitanje koji mu je omiljeni meč iz perioda dok je bio u Budućnosti, Batrović odgovara kao iz topa:

- Pa ja sam jedini igrač Budućnosti koji je dao tri gola splitskom Hajduku. Razbili smo ih u Kupu i slavili 4:0, a samo tri dana ranije su nas u Splitu savladali 4:1 i tad sam rekao da ćemo da im se revanširamo s kamatom.

Bio je boem van terena i majstor na njemu, a da se opet rodi - potpisao bi baš sve da bude isto.

- Sve što sam poželio - ispunio sam - zaključio je Batrović, koji je nosio i dres Deportivo La Korunje, te upisao jedan nastup za reprezentaciju Jugoslavije.

Dejo je bio brži s loptom nego bez nje

Zoran Batrović nije mnogo razmišljao kada je diktirao idealan tim Budućnosti.

Među stativama je Dragoje Leković.

- Veliki golman, standardan, stabilan u svakom smislu, “Čileanac” - kaže Batrović.

U odbrani su sve sami asovi iz svih generacija:

- Na poziciji desnog beka je Milutin Mišo Folić. Ne sjećam ga se kao igrača, ali sve što sam o njemu čuo je najbolje moguće. Čim je došao do dresa Hajduka, nema tu šta da se spori.

Lijevi bek je Dragoljub Brnović:

- Igrao je u Budućnosti i Partizanu, reprezentaciji. Bio je neprelazan, igrao je fudbal u oba pravca i sa obje noge.

Halfovi su Vojislav Vukčević i Niša Saveljić:

- Vojo je bio nenadmašan u skok igri, mislim da je po tome bio najbolji u ligi. Postoji anegdota koju je on sam pričao. Išla je ovako: “Skočim, pogledam ka semaforu i vidim 93. minut, i zakucam loptu u mrežu”. Sve to je uspio dok je letio kroz vazduh - kroz osmijeh kaže Batrović.

- Niša je napravio ozbiljnu karijeru, uvijek je bio veliki borac, nikad se nije štedio.

Za omiljenog saigrača, Petra Caca Ljumovića, mora da bude mjesta u idealnom timu.

- Caco je bio prefinjen, sa osjećajem za igru i asistenciju. Ante Miročević je bio igrač vrhunskog kvaliteta, kretanja... O Tonku znaju sve oni koji su ga gledali ili igrali s njim.

Slijedi veliki trio.

- Dragan Guzo Vujović je bio nenadmašan dribler - po petorica protivničkih igrača nisu mogli da mu uzmu loptu, a Dejan Savićević je najbolji crnogorski fudbaler svih vremena. Imao je magiju u nogama, a znao je da preskoči pola priprema. Pitanje je da li bi napravio sve što je napravio da je trenirao punim intenzitetom. Predrag Mijatović mi je poslije Deja, mada ne mogu da ih odvojim jer su obojica dostigli vrh. Imali su ogroman kvalitet - Peđa sa više trkačkih sposobosnosti, pomagao je i odbrani, a Dejo je neko ko je rješavao utakmice. Bio je nevjerovatno brz s loptom, brži s njom nego bez nje. Sve misliš uzećeš mu je, ali od toga nije bilo ništa.

A devetka?

- Anto Drobnjak, bio je odličan napadač, golgeter.

Dva idealna tima Zorana Batrovića

Najbolji tim u izboru Zorana Batrovića je:

Dragoje Leković - Milutin Folić, Vojislav Vukčević, Niša Saveljić, Dragoljub Brnović - Petar Ljumović, Ante Miročević, Predrag Mijatović - Dejan Savićević, Dragan Vujović, Anto Drobnjak.

Drugi najbolji tim čine: Momčilo Vujačić - Slavko Vlahović, Branislav Drobnjak, Miodrag Božović, Zoran Vorotović - Janko Miročević, Branko Brnović, Željko Petrović - Žarko Vukčević, Željko Janović, Bajica Martinović.